Čuvari etničkog čišćenja: Zašto se šuti o paklu kroz koji prolaze povratnici u BiH?
Povezani članci
Aneksom 7 potpisnici Deytonskog sporazuma obavezali su se da će osigurati izbjeglicama i prognanicima siguran povratak, bez rizika od uznemiravanja, zastrašivanja, proganjanja ili diskriminacije, naročito zbog njihovog etničkoga podrijetla, vjeroispovijesti ili političkoga uvjerenja.
Koliko su strane ispoštovale potpisani sporazum najbolje će vam demonstrirati sudbina Nezira, Duška i Mire.
Nezir Dardagan, Duško Đurić i Miro Vasilj nikada se nisu sreli, ne poznaju se, žive u različitim dijelovima naše države. Jedina veza između Nezira, Duška i Mire je da dijele tragičnu sadašnjost i neizvjesnu budućnost bosansko-hercegovačkih povratnika.
„Imao je hrabrosti da se vrati. Sad hoda kroz grad i selami okolo. E pa neće balija hodati ovuda.“
Tako se otprilike odvijala konverzacija između tri osobe koje su prije tri mjeseca brutalno pretukla 73. godišnjeg starca Nezira Dardagana. Nezir Dardagan je brutalno pretučen jer je Bošnjak, slavi Bajram i zato što je imao hrabrosti da se vrati u Zvornik odakle je protjeran.
„Vidi četnika što ne ide u svoju R. Srpsku.“
Duško Đurić je povratnik u selo Stog na planini Ozren. Živio je klasičnim seoskim životom i nikakvih problema nije imao sve do trenutka kada mu grupa Bošnjaka usred noći nije provalila u kuću, pretukla ga i ostavila da umre. Duška Đurića pronašao je i spasio njegov prvi komšija- Bošnjak. Duško je pretučen i ostavljen da umre zato što je Srbin.
„Hajmo ustaši kuću zapalit, palili su i oni nama 1945. godine.“
Miro Vasilj vratio se u Nevesinje kada mu je porodična kuća, zapaljena u ratu, obnovljena. Osamnaest godina nakon rata Miro Vasilj ponovo je gledao kako mu porodično imanje gori. Kuću su mu zapalili samo zato što se vratio u Nevesinje, a svi dobro znamo da danas u Nevesinju nema Hrvata.
Ispovijesti Nezira, Duška i Mire nisu izolirani slučajevi. U Bosni i Hercegovini samo od maja ove godine zabilježeno je čak 58 napada na povratnike. Nažalost, mi se sudbina ljudi koji su se vratili u svoje kuće, na svoje posjede, sjetimo tek kad postanu predmet crnih hronika.
Realno stanje je da bh. političke elite osamnaest godina nakon potpisivanja Deytonskog sporazuma nisu ispunile Aneks 7 kao što nisu ispunile ni mnoge druge obaveze po ovom sporazumu, međutim postavlja se pitanje da li je uopšte postojala stvarna politička želja da se izbjeglice i povratnici vrate na svoja prijeratna ognjišta.
Njihovi ratni planovi su svakako ostvareni. Dobili smo etnički čiste teritorije, dijelove zemlje ekskluzivno predodređene za Hrvate, Srbe i Bošnjake. Male nacionalističko-feudalne posjede kojim vladaju terorom straha i mržnje prema drugima i drugačijima. Kojim vladaju mržnjom i strahom od Nezira, Duška ili Mire.
Nažalost, velika većina nas pristala je da živi pod ovim uslovima. Sklanjamo pogled i šutimo kao da ništa iz naše istorije nismo naučili.
Kao da smo zaboravili šta nam se dogodilo kada su kuće gorile, a ljudi ubijani zbog imena i prezimena.