Odlazak najvećeg: Alfredo Di Stefano nogometni je svetac

Izdvajamo

• Vrijeme u madridskom Realu mjeri se prije i od dolaska velikog Argentinca u klub. U prvih 50 godina klupske historije Real je osvojio samo dva naslova prvaka Španije, a dolaskom Di Stefana 1953. godine Real je postao najbolji španski i evropski klub. Od tada Kraljevski klub skoro svake godine u svoje vitrine pospremi jedan trofej. Di Stefano je rođen kao pobjednik i još kao dječak znao je da želi biti fudbaler, ali nikada nije ni sanjao da će dostići sami vrh svjetskog fudbala.

Povezani članci

• Bilježnica Robija K.: Makroekonomija
• Nerin Dizdar: Nećemo pristati na ideološko orgijanje, ponižavanje i diskriminisanje drugih
• Samo ubojica
• Ne primam poruke
• Velika pobjeda Denisa Latina
• Korona, ranije gripe i – MI

“Mnogi ljudi raspravljaju o tome ko je najbolji igrač svih vremena, Maradona ili ja. Za mene je najbolji Alfredo Di Stefano”, rekao je jedne prilike Pele. I to nešto znači.

Najveći igrač Real Madrida svih vremena preminuo je jučer u madridskoj bolnici Gregorio Maranon u 88. godini života, a njegovo ime zauvijek će ostati upisano zlatnim uslovima u historiju Kraljevskog kluba, ali i svjetskog fudbala. Kao igrač Don Alfredo osvojio je sve u klupskom fudbalu, a za potvrdu najvećeg svjetskog igrača svih vremena nedostaju mu samo uspjesi na reprezentativnom nivou. Baš kao i Lionelu Messiju danas.

Vrijeme u madridskom Realu mjeri se prije i od dolaska velikog Argentinca u klub. U prvih 50 godina klupske historije Real je osvojio samo dva naslova prvaka Španije, a dolaskom Di Stefana 1953. godine Real je postao najbolji španski i evropski klub. Od tada Kraljevski klub skoro svake godine u svoje vitrine pospremi jedan trofej. Di Stefano je rođen kao pobjednik i još kao dječak znao je da želi biti fudbaler, ali nikada nije ni sanjao da će dostići sami vrh svjetskog fudbala.

Skromni dječak iz Barracasa

Rodio se 4. jula 1926. godine u siromašnom južnom predgrađu Buenos Airesa Barracasu kao dijete prve generacije italijanskih emigranata u Argentini. Njegov otac Alfredo igrao je dvije godine za River Plate, ali je zbog povrede vrlo brzo odustao od fudbala i okrenuo se uzgoju paradajza. Čim je prohodao dane je provodio na prašnjavim ulicama Buenos Airesa udarajući loptu. Iako je Alfredova porodica kasnije preselila u naselje Los Cardales u samoj blizini stadiona Boce Juniors, iako je njegov najbolji prijatelj s kojim je provodio djetinjstvo bio veliki navijač Boce, Alfredo je ipak odlučio karijeru početi u rivalskom River Plateu.

“U mojoj ulici je bilo 40 dječaka koji su igrali bolje od mene, ali su odlučili da idu studirati, mnogi su morali raditi da prežive, a mnogi od njih nisu imali novac da kupe kopačke. Ja sam ipak odabrao fudbal”, kazao je mnogo godina kasnije Alfredo. Svi ti dječaci imali su neke želje. Neki su imali želju da postanu doktori, neki profesori, neki plesači tanga, neki književnici, a Alfredo je želio postati novi Arsenio Erico, najveći paragvajski fudbaler svih vremena, koji je u to vrijeme igrao za Independiente i bio je jedna od najvećih zvijezda argentinske lige.

Di Stefano je prvo dobio priliku u četvrtom timu River Plate, a onda je svake godine preskakao jednu stepenicu da bi 7. avgusta 1944. godine napokon debitovao za prvi tim Rivera u prijateljskoj utakmici protiv San Lorenza. Nije imao sreće, jer pored poraza Rivera Di Stefano se i povrijedio, pa je na novu priliku morao čekati još neko vrijeme. River je u to vrijeme imao strašan tim. Fantastičan napad Munoz, Moreno, Pedernera, Labruna i Loustau bio je poznat pod nadimkom La Maquina, a svjedoci iz tog vremena tvrde da nije bilo Drugog svjetskog rata, te da je bila razvijena televizija i da su ljudi širom svijeta imali priliku gledati taj tim, danas bi o La Maquini govorili kao o najboljoj generaciji fudbalera svih vremena. Mladi Di Stefano tada je sanjao da jednog dana postane dio La Maquine.

Nova zvijezda River Plate
I konačno, 15. jula 1945. godine sa tek napunjenih 19 godina Di Stefano je zaigrao za prvi tim River Plate u zvaničnoj utakmici protiv Huracana u pobjedi 2:1. Zbog velike konkurencije u timu odmah je otišao na posudbu upravo u redove Huracana za koji je u 26 utakmica postigao 10 golova čime je izborio povratak u River. Pedernera je otišao u inostranstvo, pa je Di Stefano dobio priliku da pokaže koliko vrijedi. I pokazao je. Te 1947. godine postigao je 26 golova u 30 utakmica, River je osvojio naslov prvaka, Alfredo je dobio poziv u reprezentaciju koju je sa sedam golova u sedam utakmica vodio do naslova pobjednika Copa Americe u Ekvadoru. Novinar Roberto Neuberger mu je dao nadimak La Saeta Rubia (plava strijela) i nova zvijezda svjetskog fudbala bila je rođena.

U Riveru je ostao naredne tri sezone, odigrao je 66 utakmica i postigao 49 golova, te donio dva naslova prvaka. U ljeto 1949. godine argentinski igrači su zbog neslaganja sa argentinskim savezom stupili u štrajk, pa je većina igrača sreću potražila van granica Argentine. Di Stefano se odlučio za prelazak u Milionarios iz Bogote, još jedan veliki klub iz tog vremena. U Kolumbiji je ostao četiri godine, osvojio tri naslova prvaka, odigrao 102 meča i postigao 90 golova. Vrijeme je bilo za novi iskorak, ali onda je uslijedilo vrijeme neizvjesnosti i čekanja.

Nevolje oko transfera u Real Madrid

Real Madrid je 1952. godine povodom 50. godišnjice kluba igrao prijateljsku utakmicu protiv Milionariosa na tadašnjem Estadio Chamartinu, današnjem Santiago Bernabeu. Kolumbijski klub je slavio sa 4:2, a čelni ljudi madridskog kluba su odmah oko bacili na Di Stefana. Predsjednik Reala Santiago Bernabeu je u januaru 1953. godine krenuo u stvaranje moćnog kluba, te je sa kolumbijskim klubom dogovorio transfer sjajnog Di Stefana u Madrid. Tada kreću nevolje za sjajnog napadača, jer je pored Reala i Barcelona dogovorila njegov dolazak.

Di Stefano je već bio potpisao ugovor s katalonskim klubom, a onda je proveo u Madridu nekoliko mjeseci čekajući odluku o svojoj sudbini. Ljudi iz River Plate su tvrdili da oni posjeduju prava na igrača do 1954. godine, baš kao i čelnici Milionariosa. FIFA i španski savez nisu priznali Alfredov transfer ni u Barcelonu ni u Real, pa je odluku po naredbi FIFA-e morao donijeti španski savez. Oba kluba, kao i sam Di Stefano, pristala su da igrač odigrao po dvije sezone za oba kluba, a onda su navijači Barcelone nezadovoljni takvom odlukom izvršili veliki pritisak na upravu klubu, pa je predsjednik Marti Carreto podnio ostavku, Barcelona je odustala od igrača, koji je u julu 1953. godine postao član Reala. Di Stefano je jedne prilike priznao da je u tom trenutku razmišljao i o završetku karijere. Srećom nije.

Drama oko transfera u Madrid nije previše utjecala na Alfredovu formu. U septembru je pogotkom debitovao za Real protiv Santandera u pobjedi 4:2, sezonu je završio sa 27 golova u 28 utakmica i nagradom Pichichi za najboljeg strijelca lige, a Real je osvojio prvi naslov prvaka Španije nakon 21 godine čekanja. Temelji velikom i moćnom Realu bili su udareni. Bio je to samo početak Di Stefanovih uspjeha u Madridu.

Čovjek koji je zauvijek promijenio historiju Reala

U Madridu je ostao 11 godina u kojima je Real osvojio čak osam naslova prvaka Španije, dok je nakon tri naslova najboljeg strijelca u Argentini i Kolumbiji dodao još pet trofeja Pichichija u Španiji. Dva puta je bio najbolji evropski strijelac, četiri puta najbolji sportista Španije, a dva puta, 1957. i 1959. godine, dobio je Zlatnu loptu France Footballa za najboljeg igrača Evrope.

Dolazak Di Stefana u Evropu poklopio se i sa pokretanjem Evropskog kupa, današnje Lige prvaka.  Real Madrid je predvođen Di Stefanom osvojio pet uzastopnih naslova prvaka Evrope u periodu od 1956. do 1960. godine, a Don Alfredo je bio strijelac u svih pet finala. U onom petom protiv Eintracht Frankfurta (po mnogima najbolje finale svih vremena) u Glazgovu 1960. i pobjedi 7:3 bio je strijelac tri pogotka. Iste godine pokrenut je i Interkontinentalni kup u kojem su prvak Evrope i Južne Amerike odlučivali o klupskom prvaku svijetu. Real je slavio protiv urugvajskog Penarola sa 5:1 (prva utakmica 0:0) uz jedan pogodak Di Stefana i postao prvak svijeta.

Nakon poraza u finalu od Intera 1964. godine 1:3 imao je 38 godina i odlučio je da je vrijeme za rastanak. Godine mu nisu bile saveznik i smatrao je da je došlo vrijeme za mlade snage te da on više ne može pružiti onoliko koliko se od njega očekuje. Nakon 518 utakmica i 418 golova u dresu Kraljevskog kluba otišao je u Espanyol za koji je igrao dvije sezone (47 utakmica, 11 golova) da bi 1966. godine okačio kopačke o klin.

“Veliki igrač ne mora biti 100 posto dobar ni u jednom segmentu igre, ali mora biti 85 posto dobar u svakom. Ja sam nastojao da budem taj”, rekao je jednom Di Stefano, a najveći igrači njegovog vremena Pele, Garincha, Mazzola smatrali su ga najkompletnijim igračem svih vremena. FIFA ga smatra uz Pelea, Maradonu i Cruyffa jednim od četiri najbolja igrača svijeta svih vremena, a uz Cruyffa i Beckenbauera spada među tri najveća evropska fudbalera svih vremena.

S reprezentacijama nije imao sreće

Da je na reprezentativnom nivou ostvario makar pola onog što je na klupskom nivou, nema sumnje da bi ga danas smatrali najvećim igračem svih vremena. Tu nije imao sreće. Argentina je odbila učešće na Mundijalu 1950. godine kada su mu bile 24 godine, a četiri godine kasnije Argentine također nije bilo na prvenstvu, a i da jeste on ne bi igrao jer mu FIFA nije dozvolila zbog toga što je za vrijeme igranja u Milionariosu odigrao dvije prijateljske utakmice za Kolumbiju. 1956. je dobio špansko državljanstvo i priliku d aigra za Crvenu furiju.

Godinu dana kasnije debitovao je za reprezentaciju s tri pogotka, a Španija se nije kvalifikovala za SP 1958. Posljednju šansu za nastup na Mundijalu imao je u Čileu 1962. godine kada je imao 36 godina. Svojim golovima u kvalifikacijama odveo je Španiju na Mundijal, ali je neposredno pred početak prvenstva doživio povredu leđa, te je propala i posljednja prilika za nastup na najvećoj smotri.

Tvorac slavne La Quinte

Nakon sjajne igračke karijere radio je kao trener u mnogim velikim klubovima poput Reala, Boce Juniors, River Plate, Valencije… Na klupi nije ostvario neke zapažene rezultate, ali imao je veliki utjecaj u stvaranju snažnog Reala iz osamdesetih godina koji je osvojio pet uzastopnih naslova prvaka.

Di Stefano je iz juniora u prvi tim prebacio domaću djecu Butraguena, Vazqueza, Sanchisa i Peredu koji su činili čuvenu La Quintu. Peti član bio je Michel, kojeg je prethodnoj četvorici priključio Amancio. “Ja sam posljednji dobio šansu u prvom timu, a volio sam Di Stefana kao da me je prvog stavio”, rekao je današnji trener Olympiacosa Michel Gonzales.

Kidnapovanje u Venecueli

Pored problema oko prelaska u Madrid, najgora noćna mora za Di Stefana bili su dani na Realovim pripremama u Caracasu 23 avgusta 1963. godine kada je bio kidnapovan od strane grupe FALN, revolucionara iz Venecuele. Nakon dva dana Di Stefano je ostavljen ispred španske ambasade u Caracasu, a njihova namjera nije bila da ga povrijede, već da skrenu pažnju svjetske javnosti na sebe.

Tačno 42 godine kasnije na promociju filma “Real, La Pelicula”  u Madridu Di Stefano je stigao u društu svog otmičara Paula del Ria, venecuelanskog ljevičara, danas uspješnog umjetnika. Njihov zajednički dolazak i prvi susret nakon kidnapovanja oduševio je sve prisutne.

Kao počasni predsjednik kluba imao je priliku uručiti dresove na promociji velikim zvijezdama poput Figa, Zidanea, Ronalda, Beckhama, Kake, Cristijana Ronalda. Madridske gradske vlasti nakon jučerašnje smrti odmah su najavile da će jednoj madridskoj ulici dati ime po njemu, a nije nemoguće da Real iz upotrebe povuče dres sa brojem devet. Mnogi klubovi su povlačili dresove sa brojevima igrača koji nisu imali ni upola dobre karijere kao Alfredo, pa je takvo nešto i za očekivati.

I za Špance i Argentince on je njihova igračka legenda, ali i za cijeli svijet. Međutim, uvijek kada su samog Di Stefana pitali ko je i odakle je, on je odgovarao “ja sam iz Barracasa”. Uvijek skroman kao što je bio dok je u prašini Barracasa sanjao da bude Arsenio Erico. Don Alfredo Di Stefano. Jedan od najvećih svih vremena. Ako ne i najveći.