Zloglasni i tzv.general Dreković je djecu poslao u sigurnu smrt u unaprijed otkrivenoj izdaji od operacije “Jesen 94” Samir Turajlić tada je imao svega 17 godina i bio je dijete. Umjesto da su ga njemu nadređeni u Štabu Vrhovne komande procesuirali, oni su ga nagradili, pa je taj isti Dreković dugo iza rata bio nekakav vojni ataše, a potom i savjetnik u Ministarstvu za pitanja boraca. A da paradoks bude potpun, Ramiz Dreković uživa i sve benifite kakve imaju nekadašnji generali Armije RBiH. On je jedna obična kukavica.
Čovjek koji nije sposoban za slobodno, tj. samostalno mišljenje, nije slobodan, nego nezreo čovjek. Za svoju nezrelost ne može kriviti druge, nego samoga sebe. Ta njegova nezrelost izvire iz njegove lijenosti i iz njegova kukavičluka
Imenovanje ovako kontroverznih ličnosti ima ozbiljne implikacije na državu, od odnosa s medijima do privlačenja stranih investicija. Strani investitori, suočeni s ovakvim liderstvom u ključnim sektorima, imaju razloga sumnjati u stabilnost i integritet zemlje. Stoga, kako bi se revitaliziralo povjerenje i privukle strane investicije, nužno je razmotriti ozbiljne reforme u sigurnosnom sektoru i izabrati lidera koji će istinski garantirati sigurnost i povjerenje građana
Ovo je priča o KTK. I ne, ne radi se o onoj čuvenoj kožnoj konfekciji iz Visokog, nego u stilu rječnika slenga otkrivamo poveznicu tri riječi koje počinju sa slovima K, T, K: kokain – Tito – kum, koje su o jadu zabavile svjetsku policiju i domaću političku scenu.
Od autorice knjige “Zbogom postjugoslavenstvu! – Prilog demitologizaciji hrvatske politike i društva” Mirjane Kasapović, znane od ranije po jednostranosti i isključivosti pristupa tzv. hrvatskoj politici, povijesnoj i politološkoj građi, do “uglednih gostiju” na promociji (umirovljenih HDZ-ovih tzv. sivih eminencija Mate Granića i Vladimira Šeksa navodnoga Udbina kodnog naziva Sova) nije bilo nikoga tko bi imao ili se usudio reći nešto dobro o jugoslavenstvu, postjugoslavenstvu i gotovo polustoljetnom habitusu 24-milijunske Titove države. Debatni klub u Školskoj knjizi mogao si je dati punog oduška bez opasnosti da će mu tko argumentirano proturječiti.
Što da nam skupe nekretnine kupuju srpski i crnogorski narkomafijaši kad, šućur Allahu, imamo domaće, u bošnjačkom duhu, tradiciji i identitetu odnjegovane „poslovne ljude na bazi kokaina“
Pored blistavih eseja, polemika, analiza i satira Ivančić se ogleda i u „čistoj“ beletristici. Već naslovna sintagma njegova romana Vita activa, posuđena od njemu bliske Hannah Arendt, nekom je vrstom dijagnoze sindroma od kojeg pate ljudi tranzicijskih društava: aktivitet koji se tu pripisuje biću i postojanju jeste mimikrija, lažna maska svijeta koji, usprkos vanjskim promjenama, ostaje dubinski statičan i ukočen, a to znači podijeljen i omeđen u svojoj crno-bijeloj zadanosti. Tom svijetu spasa nema, jer staro manihejstvo ostaje na snazi čak i onda kada su uloge nanovo podijeljene, a iza maski u cijelom tom krabuljnome plesu ne nazire se ljudsko lice, već samo bijelo, sablasno lice smrti. Put iz tame socijalizma vodi ravno u mrak nacionalizma.
Jeziva svedočanstva preživelih se ne smeju zaboraviti, a oni koji neprekidno poriču genocid – neka bar znaju šta tačno negiraju. I neka nastave sa svojom sramotom. Ako mogu.
Ona učiteljica Smilja je stojala isprid ploče i rekla je: „Današćemo na satu niže matematike malo trenirat zbrajanje i oduzimanje! Za vježbu ćemo provat složit saborsku većinu! A saborska većina će onda, razumi se, sastavit vladu!“ Mi u razredu smo piljili u nju sa težim čudilom. Uča je rekla: „Znači, kako sad stoje stvari, najviše šansi za sastavit novu vladu imaju HDZ i Domovinski pokret ako se skompaju!
Malo negiranja genocida, izlizana nacionalistička retorika, šovinizam i homofobija, ništa novo i spektakularno od režimskog mitinga "Srpska te zove" nismo vidjeli. Od ovog skupa jedino su profitirali penzioneri koji su besplatno posjetili Banja Luku usput uživajući u besplatnom sendviču.
Hana i Darko Arapović most su što spaja ljude i događaje, pa od različitosti prave zajedničko bogatstvo. Tako je bilo kad su krenuli sa Slipčića i Mostara, nastavili u Tuzli i Zagrebu, igrali u Kini i Japanu, sastali se ovih aprilskih dana sa stonoteniserima i prijateljima na međunrodnom turniru u Podgorici, odakle će odlepršati ponovo do Sarajeva da ovjere vizu za Olimpijadu u Parizu. Nakon dugog i ljudskog razgovora s Arapovićima pomislih – kako je lijepo imati ih za prijatelje, jer na najsportskiji način ravnaju sve naše greške i zablude.
Bez obzira na ishod hrvatske poslijeizborne zavrzlame, Dragan Čović i hrvatski radikali u BiH mogu slaviti. Možemo! će i u sljedećem sazivu Sabora ostati jedina politička snaga koja ne dijeli konsenzus oko sadašnjeg odnosa Hrvatske prema BiH, ali snaga Možemo! u tom je kontekstu posve minorna: može se očekivati da će nova hrvatska vlada, kakva god bila, u najbolju ruku nastaviti dosadašnju politiku, a u lošijim raspletima možemo očekivati i dodatna zaoštravanja sa susjednom zemljom.
