„Kineski“ virus i „hrvatska“ Crkva vole se javno
Izdvajamo
- Ništa od svega toga. Baš po onoj o psima što laju dok karavane prolaze. Djeca koja ne idu na školski vjeronauk jesu diskriminirana ili, kako njihovi roditelji tvrde u pismu ministru Fuchsu - stigmatizirana su, nevidljiva su i ranjiva. Ali koga briga? Država koja to dopušta niti je sekularna niti ima izglednu budućnost. Evo, i nedjeljno je hodočašće Zagrepčana Gospi u Mariju Bistricu bjelodano pokazalokako se „kineski“ virus i „hrvatska“ Crkva vole javno. Nekoliko tisuća vjernika natiskalo ze bez reda i epidemiološkog opreza na malom prostoru, a momčad Božinović - Beroš - Capak & družina ni abera. Nemaju vremena, bave se rastjerivanjem „opasnog viška“ ljudi na svadbama, sprovodima, karminama, rođendanima, krstitkama... Sic transit. Svevišnji čuva svoje „stado“? Ili, promiskuitetna državna politika čuva svoje glasačke abonente? Drugo je izvjesno, prvo nije. Uopće nije.
Povezani članci
- Samir Šestan: Šta se događa kad očajanje zahvati ljude?
- Dom za vešanje
- Bivši načelnik nelegalno doveo vodu do svoje kuće o trošku građana
- Nevesinje: Preskupa javna rasvjeta i male tajne javnih nabavki
- Goran Pandža: Pogled iz Washington-a
- Mostarski književnici pokreću portal za književnost i kulturu – Strane.ba
Foto: Marijana Bijelic
Roditeljima diskriminirane ateističke, agnostičke i inovjeračke manjine ostaje žaliti se „upravi vodovoda“, gristi se u sebi od nemoći i šutjeti kako se „ne bismo zamjerili školi“ i naudili svojim obiteljskim uzdanica ili „lajati na Mjesec“ u užem obiteljskom i krugu prijatelja od povjerenja? Tko te pita vjerovao u Onoga – pa bio Krist, Prorok, Buda, Manitu, Perun, Amon-Ra, Zeus ili koji već od milijun i jednog boga u panteonu bezgranične mašte homo sapiensa – odnosno ne vjerovao ni u što nadnaravno ili ne bio načisto sâm sa sobom ima li koga moćnijeg od praiskonskog straha Konačnoga pred beskonačnim, dijete ti mora biti na nastavi katoličkoga vjeronauka. Zato će jamačno učinak roditeljske peticije protiv diskriminacije ili, kako neki tvrde, prisilne katoličke indoktrinacije osnovaca koji nemaju izbornu nastavu vjeronauka biti – „uništa“. Zapakirano u epidemiološki celofan tzv. skrbi za zaštitu zdravlja školaraca od agresivnog virusa SARS-CoV-2 koji se, inače, nezadrživo širi i u razredima i u zbornicama. A Onaj gore skrštenih ruku? Dobro, „pastiri“ uvijek imaju uvjerljivo objašnjenje, je li, zašto tomu mora biti tako. I „stado“ vjeruje da Onaj gore ima plan i da su putevi Božji nedokučivi smrtniku iz pretkoncilske Doline suza. Pa…
Marijan Vogrinec
Pandemija/epidemija virusa SARS-CoV-2 i Rimokatolička crkva vole se u javno u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj. Uz blagoslov vladajuće tzv. mainstream politike, Crkva zadovoljno trlja ruke – čak zadovoljnije no prethodnih nastavnih godina – jer od 7. rujna, početka školske 2020./21. godine svi osnovci bez razlike moraju biti i na izbornoj nastavi katoličkog vjeronauka budući da zbog strogih epidemioloških mjera više ne smiju napuštati učionice niti se miješati s drugim đacima u školi. Dosad su ta djeca kojoj roditelji nisu izabrali katolički vjeronauk presjedila taj školski sat u hodniku, pred školom ili, iznimno, u školskoj knjižnici budući da je Crkva prkosno odbijala svaki prijedlog o tomu da vjeronauk bude prvi ili zadnji sat u dnevnom rasporedu kako bi se omogućilo učenicima koji ga ne pohađaju doći sat kasnije ili otići sat ranije iz škole. To bi bilo znatno humanije rješenje nego ih diskriminatorski prepustiti samima sebi, usred nastavnog dana držati bez nadzora čekati sljedeći sat. Je li vjeronauk i kojim to sadržajima – osim vjerske indoktrinacije – uistinu toliko važan? Važniji od matematike, materinskog jezika, zemljopisa, povijesti…? Nije.
Nastavni predmet religijske kulture – primjereniji tradiciji, ali i budućnosti digitaliziranog ljudskog roda u politeističkom tzv. globalnom selu (Herbert Marshall McLuhan) koje u svom panteonu časti milijun i jedno božanstvo – bio bi nešto sasvim drugo. Promiskuitetan odnos tzv. mainstream polit-ideologije i Crkve radi pukog alimentiranja participacije i održanja na vlasti trgovanjem tipa „mi vama glasove na izborima, vi nama zdravu šušku i slobodne ruke u svjetovnim poslovima“ visoka je Himalaja između škole po mjeri zdrave sekularne države – proklamirane, npr. čl. 41. Ustava RH – i „sekularne“ (!?) škole kakva u praksi jest. Svi tzv. sekularni nastavni predmeti, osim valjda matematike, fizike i kemije, debelo su impregnirani vjerskim/kršćanskim sadržajima/duhom što je samo nastavak prakse iz predškolskog odgoja, jaslica i dječjih vrtića, iako je vjerskim zajednicama (rečeni čl. 41., st. 2. Ustava RH) dopušteno osnivanje svih vrsta odgojno-obrazovnih ustanova u cijeloj vertikali. I to uz izdašnu državnu pomoć.
No, svjetovno područje i osobito djeca, predatorskoj su Crkvi prva meta, pa se nije čuditi zašto ne može biti ništa od uvođenja religijske kulture, vraćanja vjeronauka u bogomolje ili barem pozicioniranja školske vjerske nastave na početak ili kraj dnevnog rasporeda sati. I onda, krajnjeg li licemjerja, iz krugova vidljivijega katoličkog klera znâ se čuti da su vjera i vjernici diskriminirani, a „Hrvatska je katolička zemlja“ (sic transit) budući da se 96,28 posto žitelja po zadnjem (2011. godine) popisu stanovništva izjasnilo katolicima. Oni s državnog vrha, pak, što se demagoški prse kako su „preuzeli odgovornost“ (sic transit) prave se Tošo na te i slične gluposti. Bijedna je Naša sekularna, građanska država u kojoj je vjera privatna stvar pojedinca i odvojena je od svjetovne vlasti. I amen. Tako treba ostati i dosljedno provoditi u praksi na svim razinama društvenog života. Nema tu komenzalske simbioze Crkve i države, pogotovo je ne smije biti u svjetovnom odgojnoobrazovnom sustavu utemeljenomu na znanosti – ne vjerskim izmišljotinama – koji jedini jamči državni prosperitet u svakom smislu, ali da jest parazitska simbioza na djelu – jest. Unatoč zapisanom u Ustavu i zakonima.
Naljepnica tzv. pete kolone
Diskriminacija djece po petom, je li, SARS-CoV-2 „evanđelju“ ovih dana dobiva masovnu i glasnu oporbu na društvenim mrežama te je polučila prosvjednu peticiju ministru znanosti i obrazovanja Radovanu Fuchsu. „Pobrinite se za našu djecu i njihova prava na ravnopravnost u izobrazbi; ne želimo da pandemija/epidemija bude alibi za to da ih se prisilno drži na nastavi vjeronauka“, moto je prosvjedne intervencije. Nije tajna – to su pokazale ankete (svatko ih može komotno provjeriti na vlastitoj djeci), ali i rastući broj ispisanih učenika s vjeronauka – da većina mladih ne voli taj izborni predmet, ne drži ga relevantnim za svoj životni napredak. Radi se o „državnoj modi“ koja se od 1990-ih paradno nosi zbog, je li, društvenog prestiža i (kvarne) nacionalne identifikacije što ih je ulizivački navodnoj hrvatskoj katoličkoj tradiciji i podilazeći Crkvi iz polit-ideoloških razloga u izborno doba oktroirala preokretna tzv. desna državna vlast.
I, da im se ne pribije na čelo naljepnica protuhrvatstva („Ako nisi katolički vjernik, nisi Hrvat!“ Poznato? Itekako, još i danas se čuje eho.), toksične pete kolone u društvu (Srba, Jugoslavena, komunjara, udbaša, LGBTQI „bolesnika“, etc.) – što je tzv. politika opasnih namjera promovirala od tih prekretnih 1990-ih godina u najpopularniji, a posljedicama i najtragičniji nacionalni sport u Bijednoj Našoj – dobar dio roditelja upisivao je djecu na školski vjeronauk. Eda ne bi bili bijele vrane u društvu, da ih na poslu ne bi gledali poprijeko i gurali ustranu, a djecu šikanirali u školama i neki šovinizmom opsjednuti učitelji (o kojima s vremena na vrijeme izvješćuju mediji) i vršnjaci. Itekako se to događa, a Crkva i tzv. pravna država ni abera, glumataju japanske „mudrace Mizarua, Kikazarua i Iwazarua. Broj statističkih i praktičnih katolika u drastičnom je nesrazmjeru: od popisom stanovništva registriranih 86,28 posto samo ih 15-20 posto prakticira tu vjeru (npr. redovito nazoče euharistiji, „idu u crkvu“ i upražnjavaju ostale važne vjerske zadanosti), a dosljedno po kršćanskim pravilima ne živi nitko. Ni pripadnici „stada“ niti njihovi „pastiri“.
Griješiti je ljudski, je li. Pa i svjesno smrtno griješiti. Makar uzastopno do pred posljednju pomast. Vjera ti „dopušta“: učiniš psinu, ispovjediš se, izmoliš pokoru, progutaš hostiju i može – Jovo nanovo. Mjesto uza skute Onoga u Kraljevstvu nebeskom ti je bezecirano. Jednako kao i Barabi s križa do Raspetoga, jedinom čovjeku kojega je Krist na samrti, ne Crkva, proglasio svetcem. Dobri razbojnik se preobratio na križu netom prije no što je umro, pa je 25. ožujka ušao u crkveni kalendar kao svetac zaštitnik osuđenih na smrtnu kaznu. I svih farizeja/licemjera u svekolikom „stadu“ i „pastirskim“ haljama – a ima ih za nevjerovati koliko – koji pod laudama „svetosti“, slave i vjere u Boga čine najzvjerskija zla drugim ljudima, čak maloj djeci, ženama, nemoćnoj starčadi, pa i svojima najbližima. Dobri je papa Franjo svojedobno kazao kako mu je miliji svaki ateist od „vjernika“ koji dnevno liže oltar i moli se, a ne živi po pravilima svoje vjere.
Što onda osnovci koji ne pohađaju školski vjeronauk i njihovi roditelji u jeku epidemiološke krize mogu dobra očekivati od tzv. ljudi nahvao (dum Marin) u Crkvi, zbornicama i unajmljenom staklenjaku na zagrebačkim Sveticama, gdje stoluje ministar Fuchs? Da će se sada ljudski zauzeti za njih, zaštititi im zdravlje i tako što će ih pedagoški uredno zbrinuti izvan vjeronaučne sobe, ako to nisu htjeli – a itekako su mogli! – činiti godinama prije virusne pošasti SARS-CoV-2? Nema šanse. Prvi tjedan ove školske godine je već demonstrirao srca kamena nadležnih za ispravna rješenja. Nikomu od njih nije ništa neprilično da sva djeca bez razlike, željela to ili ne, slušaju programiranu u Crkvi – bez državnog nadzora – vjeronaučnu indoktrinaciju tipa da je „Bog stvorio čovjeka, nije nastao od majmuna“.
Roditeljima diskriminirane ateističke, agnostičke i inovjeračke manjine ostaje žaliti se „upravi vodovoda“, gristi se u sebi od nemoći i šutjeti kako se „ne bismo zamjerili školi“ i naudili svojim obiteljskim uzdanica ili „lajati na Mjesec“ u užem obiteljskom i krugu prijatelja od povjerenja? Tko te pita vjerovao u Onoga – pa bio Krist, Prorok, Buda, Manitu, Perun, Amon-Ra, Zeus ili koji već od milijun i jednog boga u panteonu bezgranične mašte homo sapiensa – odnosno ne vjerovao ni u što nadnaravno ili ne bio načisto sâm sa sobom ima li koga moćnijeg od praiskonskog straha Konačnoga pred beskonačnim, dijete ti mora biti na nastavi katoličkoga vjeronauka. Bolje je slušati vjerske bajke i neznanstvene dogme od kojih se mnoge protive logici i zdravom razumu no fasovati zarazu?
Čak i ako roditelji ispišu dijete s toga izbornog predmeta, e sjedit će u klupi i slušati vjeroučitelja/icu kako tumači da je On stvorio svijet, sve u njemu živo i neživo te ga napućio potomcima blatnih griešnika Eve i Adama – i zato se sva djeca njihove djece dok je svijeta i vijeka rađaju grješna od glave do pete (tzv. istočni grijeh, sic transit) – a ne tzv. veliki prasak i evolucija u znanstveno još nedokučivom kolopletu prirodnih zakonitosti. Ima ona ironijom impregnirana posprdnica o psima što laju i karavanama koje prolaze. Jest malo neukusno sjetiti je se u aktualnom slučaju, ali jest ilustrativna za stanje upliva Crkve na državno školstvo, gdje se roditelje tretira tek kao puke statiste i voajere čija se volja baš i ne uzima ozbiljno. Ne samo kad je posrijedi školski vjeronauk. Zbog te je činjenice upravo pokrenuta peticija zabrinutih/nezadovoljnih/razočaranih roditelja diskriminirane djece ministru Radovanu Fuchsu. Na koju nitko još ne odgovara, iako je upravo epidemija virusa SARS-CoV-2 uvjerljiviji razlog od ikojega da vjeronauk bude prvi ili zadnji u dnevnom rasporedu sati, a učenici u to vrijeme kod kuće. Kad već tzv. sekularna država, je li, nema petlje vratiti vjeronauk iz državnih škola u bogomolje, gdje mu je prirodno mjesto. Kao što nema petlje ni raskinuti tzv. Vatikanske ugovore zbog teških gospodarskih nedaća zadnjih desetak godina.
Sirotinji trava za jelo?
Tim jakim razlozima – cca milijarda kuna javnog novca iz raznih izvora hrvatskoj filijali Rimokatoličke crkve na godinu itekako bi dobro došlo za puno važnije, materijalne potrebe za opće dobro društvene zajednice – valja dodati sada udar enormnih troškova zbog pošasti SARS-CoV-2 (koji će još rasti), enormnog pada BDP-a (15,1 posto u drugom kvartalu), više no prepolovljene turističke zarade te obnove potresom postradalog Zagreba i dvije županije. Tzv. sekularna država koja drži do sebe i svog međunarodnog digniteta nema petlje ni za jedno od toga, pa će javni novac i dalje debeloj guski podmazivati vrat – makar siromašni građani morali travu jesti? – a vjeronauk po svaku cijenu i bez obzira na bilo čije peticije ostati u školi. Nisu ni Crkva i Rimska kurija veslo sisali. Koliko bi djeca dolazilo na vjeronauk da je dragovoljan u crkvi, župnom uredu, u džamiji, sinagogi… Koliku bi gromoglasnu dreku dignuli iz Vatikana zbog toga, jer „RH samovoljno/jednostrano raskida međudržavne ugovore, za što je uvjet obostrana suglasnost, te krši norme međunarodnog prava“.
I školski je vjeronauk dio tih ugovora. S tim da se država obvezala javnim novcem plaćati sav didaktički materijal (o kojemu autonomno odlučuje i izrađuje ga Crkva) te bruto plaće vjeroučitelja, koje također autonomno odabire Crkva i šalje u zbornice, gdje su ravnopravni svim nastavnicima svjetovnih predmeta. Nije nikakva tajna da tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena snishodljivo i s puno mara ljubi skute Rimokatoličkoj crkvi. Čak i prije no što je formalno četirima tzv. Vatikanskim ugovorima stavljena u kolonijalni položaj dragovoljnoj udruzi vjerujućih građana. Samovoljom autoritarnog tzv. prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u kompi s tadašnjim zagrebačkim nadbiskupom kardinalom Franjom Kuharićem. Čime su u ime/na štetu svih žitelja tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene „zahvalili“ Vatikanu što je „prvi priznao državnu samostalnost RH“ (sic transit; Island je prvi priznao RH). Neki i danas drže istinom jako zločesto puštenu u javnost – okruglu laž. A potpisani 1996. i 1998. godine ugovori – četvrti ili ekonomski, vrijedan cca milijardu kuna javnog novca godišnje – dugoročno su katastrofalni za žitelje bili katolici, inovjerci, agnostici ili ateisti, ali i za poziciju Bijedne Naše kao vjerodostojne sekularne države. Do daljnjega ostaje na djelu trodesetljetni već deal: mi vama javni novac, nefiskalizirane prihode, povrat imovine i slobodne ruke u svjetovnom dvorištu, vi na izborima vjerničke/“pastirske“ glasove polit-ideološkoj ZNA SE opciji. Ruka ruku mije, interesi obadvije.
Zato će jamačno učinak roditeljske peticije protiv diskriminacije ili, kako neki tvrde, prisilne katoličke indoktrinacije osnovaca koji nemaju izbornu nastavu vjeronauka biti – „uništa“. Zapakirano u epidemiološki celofan tzv. skrbi za zaštitu zdravlja školske djece od agresivnog virusa SARS-CoV-2 koji se, inače, nezadrživo širi i u razredima i u zbornicama. A Onaj gore skrštenih ruku? Dobro, „pastiri“ uvijek imaju uvjerljivo objašnjenje, je li, zašto tomu mora biti tako. I „stado“ vjeruje da Onaj gore ima plan i da su putevi Božji nedokučivi smrtniku iz pretkoncilske Doline suza. Pa…
„Peticiju pokreće neformalna grupa roditelja iz različitih gradova Hrvatske kojima je zajedničko to da im djeca ne pohađaju vjeronauk u osnovnoj školi“, navodi se u peticiji kojom se traži prilagodba rasporeda sati u školi tim učenicima koji „preko 20 godina sjede na hodnicima, u boljem slučaju u knjižnicama ili borave ispred škole“. I dalje: „Neki roditelji zbog toga i upisuju djecu na vjeronauk, ne želeći da im dijete sjedi na hodniku, da bude stigmatizirano ili drukčije. Jer sustav je postavljen tako da su mu ta djeca nevažna i nevidljiva, a upravo ih to čini još vidljivijima i ranjivijima. Učinimo nešto zajedno, kao građanke i građani ove države, da se to promijeni!“ Na te diskriminatorne činjenice također podsjećaju u pismu ministru Fuchsu i izražavaju nevjericu da je to tako dugo normalno državi i onima koji ju vode te „da se nije pronašlo sustavno rješenje“.
„Dakle“, tvrde roditelji u pismu, „u ovom slučaju nema dileme – riječ je o nebrizi za djecu koju desetljećima iskazuje sam državni vrh. No, jasno je i da nije riječ samo o nebrizi, već je to poruka i roditeljima i djeci ‘tko vam je kriv što ne idete na vjeronauk, da ste ga upisali, ne biste imali tih problema’. Mnogi su roditelji pokleknuli upravo zbog te poruke koja se nalazi u podtekstu ovakvog odnosa. Upravo je započela nova školska godina s novim mjerama kojima su se škole prilagodile. Sve se rješava! Maske, temperature, strelice, nemiješanje razreda itd. Međutim, ne rješava se problem djece koja ne idu na vjeronauk pa roditelji svjedoče kako im se u školama ‘preporučuje’ da djeca ostanu u razredu na satu vjeronauka. Zamislite, cijeli svijet se pandemiji prilagodio na različite načine u različitim segmentima, ali za djecu koja u Hrvatskoj ne idu na vjeronauk – jedino rješenje je da ipak idu, makar neformalno. Poštovani ministre, ne može. Ne može tako dalje. Ako nadležni ne mogu riješiti ovaj problem, neka odu i svoje mjesto prepuste onima koji to mogu i znaju. Ako ne žele, onda će dobiti točku otpora.“
U međuvremenu, roditelji traže rješenje dvaju svojih zahtjeva. Prvo, da se đake zbrine na drugi siguran način (u drugoj učionici ili izvan škole) uz nadzor odgovorne osobe, što ima financirati država, ne škola ili lokalna samouprava „koje se ništa nije pitalo kad su se potpisivali Vatikanski ugovori“. Drugo, da se vjeronauk u školskoj 2020./21. godini smjesti u rasporedu sati na početak ili kraj dnevne nastave, „odnosno da se djeci ponudi još jedan izborni predmet koji bi pohađala u vrijeme dok se održava nastava vjeronauka“. Recimo, još jedan sat „likovne ili glazbene kulture, predmeta koji su sramotno svedeni na jedan sat tjedno, ili domaćinstvo, tehnička kultura, robotika i dr. Namjerno ne spominjemo građanski odgoj jer je to predmet koji bi trebali imati svi učenici. Za navedene predmete kadar već postoji i u školama i na burzi pa je prijedlog izvediv i realan te dostižan za sljedeću školsku godinu“.
Bog i država u čuvarskoj službi
Naravmo da od svega toga neće biti ništa. Ne zato što ministar Radovan Fuchs ne bi imao sluha za razumna rješenja ili ne bi imao hrabrosti biti odlučniji kad mu gazda, premijer Andrej Plenković javno oponira pred tv-kamerama (npr. nadnevak početka školske godine, na vladinoj sjednici), već zato što upravljački tzv. mainstream nema petlje uvjerljivo prakticirati sekularnu državu, još za Tuđmanovog režima farizejski oktroiranu u tzv. Božićnom ustavu. „Kad govorimo o katoličkom vjeronauku“, kazao je u „Novom danu“ televizije N1 Hrvatska Boris Jokić s Instituta za društvena istraživanja, bivši voditelj Cjelovite kurikulne reforme školstva što je HDZ-ova vlast već projektiranu naprasno prekinula 2016. godine i strmoglavila sustav u loš eksperiment tzv. škole za život HNS-ove ministrice Blaženke Divjak, „to nije dobro ni za učenike koji nisu izabrali taj predmet, ali nije dobro ni za sam predmet, jer oni ne žele da ih se pretvori u nekoga tko djecu sili da uče vjeronauk. Moj je apel obrazovnim vlastima da hitno riješe tu situaciju, da učenici ne moraju prisilno slušati tuđe izborne predmete drugih, kao što je vjeronauk, dok traje nastava.“
Ništa od svega toga. Baš po onoj o psima što laju dok karavane prolaze. Djeca koja ne idu na školski vjeronauk jesu diskriminirana ili, kako njihovi roditelji tvrde u pismu ministru Fuchsu – stigmatizirana su, nevidljiva su i ranjiva. Ali koga briga? Država koja to dopušta niti je sekularna niti ima izglednu budućnost. Evo, i nedjeljno je hodočašće Zagrepčana Gospi u Mariju Bistricu bjelodano pokazalokako se „kineski“ virus i „hrvatska“ Crkva vole javno. Nekoliko tisuća vjernika natiskalo ze bez reda i epidemiološkog opreza na malom prostoru, a momčad Božinović – Beroš – Capak & družina ni abera. Nemaju vremena, bave se rastjerivanjem „opasnog viška“ ljudi na svadbama, sprovodima, karminama, rođendanima, krstitkama… Sic transit. Svevišnji čuva svoje „stado“? Ili, promiskuitetna državna politika čuva svoje glasačke abonente? Drugo je izvjesno, prvo nije. Uopće nije.