Kraj izraelskih iluzija

Povezani članci

• Policija: Ubistvo kanadske muslimanske porodice zločin iz mržnje
• Genocid bez kajanja
• EU odobrila novih 500 miliona evra pomoći za Ukrajinu
• Baraye / Zbog
• Promocija romana “Ništa lakše od umiranja” u Mostaru
• Da li nove sankcije Evropske unije mogu ugroziti poziciju Aleksandra Lukašenka u Bjelorusiji

Foto: ANAS BABA/AFP via Getty Images

Izrael sa sigurnošću ne može sebi pripisati nikakvu pobjedu. Krhka koegzistencija između Jevreja i Arapa unutar njegovih granica je potresena. Vladajući konsenzus među Izraelcima, da je palestinski nacionalizam pobjeđen – i da zato nije više potrebno političko rješenje konflikta – leži u krhotinama. I čak sa pogledom na dalju eskalaciju nasilja objema stranama je postalo jasno da je prošlo vrijeme slavnih ratova i pobjeda.

Piše: Shlomo Ben-Ami – project-syndicate.org 13.05.2021.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Iznenadno izbijanje rata unutar i van izraelskih granica potreslo je samozadovoljnu naciju. Za vrijeme cjelokupnog dvanaestogodišnjeg mandata Benjamina Netanjahua kao premijera problemi Palestinaca bili su pokopani i zaboravljeni. Najnoviji Abraham Accords, kojim su uspostavljeni diplomatski odnosi sa četiri arapske države, izgledalo je da još više slabi palestinsku stvar. Sada se ona vratila i to punom snagom.

Ratovi mogu biti izazvani izoliranim incidentom, međutim, njihov uzrok uvijek leži dublje. U ovom slučaju okidač – prisilno iseljavanje Palestinaca u korist izraelskih nacionalista u četvrti Šejh Džarah u Istočnom Jerusalemu – dira sve bolne tačke izraelsko-palestinskog konflikta. Izraelska okupacija Istočnog Jerusalema, njegove ponižavajuće kontrole prilaska džamiji Al-Aksa, sveprisutna sjećanja na Nakbu (protjerivanje 700.000 Palestinaca prilikom osnivanja Izraela) 1948. i pritužbe arapske manjine u Izraelu u cjelini dodatno podgrijavaju rasplamsanu napetost.

Može biti tačno da je sporna nekretnina u Šejh Džarahu pripadala prije 1948. jednoj jevrejskoj porodici. Međutim, Palestinci posmatraju incident kao dio neumoljivih napora Izraela za „judeizacijom“ Jerusalema i kao eklatantnu nepravdu jer je država Izrael dijelom napravljena na napuštenom vlasništvu palestinskih izbjeglica. Dok Jevreji mogu tražiti povrat nekretnina koje su im pripadale prije osnivanja Izraela, Palestinci to ne mogu. Oni, kojima u Šejh Džaharu prijeti nasilno iseljenje, kuće koje su im nekada pripadale u Jafi ili Haifi ne mogu tražiti nazad.

Površno posmatrano, najnovija eskalacija nasilja slijedi uzor svih međuetničkih ratova. Muslimani koji su slavili ramazan uzvikivali su nacionalističke poruke i došlo je do sukoba sa desničarskim izraelskim grupama koje su skandirale „Smrt Arapima“. Izraelci su marširali ponosno sa svojim nacionalnim zastavama na Dan Jerusalema,

koji slavi izraelsko osvajanje Istočnog Jerusalema i Brda hrama (lokacija biblijskog Drugog hrama i 705. godine izgrađene Al-Aksa džamije) 1967. godine. Došlo je do sukoba u okolini Al-Aksa džamije: Posjetioci džamije bacali su kamenje na izraelske policajce, a ovi su reagovali sa gumenim i drugim mecima i povrijedili stotine ljudi.

Ipak, mladi arapski demonstranti su zabilježili pobjedu, jer su iznudili odlaganje presude Vrhovnog suda Izraela o prisilnom iseljavanju u Šejh Džaharu. Osim toga, oni su prisilili policiju da rutu marša na Dan Jerusalema premjesti sa muslimanske četvrti u Stari grad.

Rasplamsalo nasilje prenijelo se na izraelsko područje iz vremena od prije 1967. gdje su islamističke grupe pobunjivale mlade izraelske Arape. U miješanim jevrejsko-arapskim gradovima kao Akre, Ramla, Jafa i Lod – navodno uzorni primjeri koegzistencije – izbila je orgija nasilja i vandalizma. Lod su praktično preuzele bande mladih Arapa. To je bio pogrom, izjavili su jevrejski stanovnici. Jedna stara Jevrejka zaklinjala se da je to podsjeća na „Kristalnu noć u Njemačkoj“. Gradonačelnik Loda je dao istu usporedbu.

Kao glavno žarište konflikta ispostavio se, međutim, Jerusalem. On je ponudio Hamasu jedinstvenu priliku da provjeri svoju nadmoć nad kooperacionim partnerima Izraela u palestinskoj vlasti u Zapadnom Jordanu i da ukloni skoro umiruću vladu predsjednika Mahmuda Abasa. Abas je, zbog bojazni da bi Hamas, koji vlada od 2006. nad pojasom Gaze, mogao pobijediti na izborima i proširiti svoju kontrolu i na Zapadni Jordan, na pritisak Izraela upravo otkazao parlamentarne izbore.

Abas je svoju odluku predstavio kao protest zbog odbijanja Izraela da Palestincima u Istočnom Jerusalemu dozvoli učešće na izborima. Međutim, u stvarnosti palestinski uredi u Istočnom Jerusalemu praktično nisu više bili prisutni; vakuum je popunila pretežno svjetovno postavljena mlada generacija Palestinaca, koja je Brdo hrama (od muslimana označeno kao Al Šarif) pretvorilo u simbol svoga otpora protiv izraelske okupacije.

Kod aktuelnog izbijanja nasilja Hamas je povezao sve potrebne tačke da bi preuzeo rukovodnu poziciju u palestinskom nacionalnom pokretu. Oni se pozicioniraju kao zaštitnici Jerusalema i džamije Al-Aksa, kao predvodnici nacionalne i religiozne borbe Palestinaca protiv izraelsko-jevrejskog okupatora, kao i glas arapske manjine u Izraelu.

Izraelci i njihova samodopadajuća vlada uhvaćeni su na krivoj nozi. Hamas je proveo masivan, bez presedana, raketni napad na izraelske gradove. Oni su ispaljivali salve čak na Jerusalem i Tel Aviv i tako poslali polovinu stanovništva u bunkere. Izraelci se moraju zapitati kako bi njihov ranjivi domovinski front izdržao rat sa Hezbolahom, milicijom preko granice u južnom dijelu Libana, koju podržava Iran. Hezbolah raspolaže arsenalom od 150.000 raketa koje su mnogo puta smrtonosnije nego Hamasove.

Za jačanje svoje pozicije Hamas je bio spreman platiti visoku cijenu. Za odmazdu pokrenuti vazdušni napadi Izraela bili su razorni i sa brutalnom efikasnošću uzimali su u vizir vojne komandante Hamasa. Međutim, Hamas zna da policija, sakrivena među dva miliona civila u jednom od najgušće naseljenih oblasti svijeta, u asimetričnim ratovima našeg vremena praktično ne može biti pobijeđena. Osim toga, oni znaju da će odjek rata unutar regiona prisiliti susjedne zemlje kao Egipat i Katar (pokrovitelj Hamasa) da ispregovaraju primirje.

Iz ruševina Gaze Hamas će tada sebi pripisati pobjedu – ne bezuslovno na bojnom polju, već u glavama ljudi. Na toj tački Hamas će imati ostvarene svoje glavne ciljeve: potpuna diskreditacija palestinskih ureda i povećani prestiž kao ultimativni zaštitnik svetih mjesta islama u Jerusalemu.

Paradoksalno je da Netanjahu nema interesa da uništi Hamas. Nasuprot tomu: on je sa njim sklopio nepisani savez protiv Abasovih palestinskih ureda čije slabljenje i ponižavanje njegova vlada konzekventno provodi punom snagom. Islamska Hamasova država u Gazi nudi Netanjahuu idealni izgovor da odbija mirovne pregovore i rješenje sa dvije države. Netanjahu je čak dozvolio Kataru da održava Gazu u funkciji, time što oni daju novac za plate Hamasovih funkcionera.

Izrael sa sigurnošću ne može sebi pripisati nikakvu pobjedu. Krhka koegzistencija između Jevreja i Arapa unutar njegovih granica je potresena. Vladajući konsenzus među Izraelcima, da je palestinski nacionalizam pobijeđen – i da zato nije više potrebno političko rješenje konflikta – leži na krhotinama. I čak sa pogledom na dalju eskalaciju nasilja, objema stranama je postalo jasno da je prošlo vrijeme slavnih ratova i pobjeda.

Shlomo Ben-Ami, nekadašnji ministar vanjskih poslova Izraela je potpredsjednik Toledo International Center for Peace.

project-syndicate.org