Građanin-vojnik i politička neodgovornost

Izdvajamo

• I nakon komemoracije, na 24. obljetnici 'Oluje' u Kninu, Kolinda GK opet je ponovila kako se granice RH brane u Afganistanu. Također, tom je prilikom kazala da joj je za vrijeme našeg bratoubilačkog rata i samoj došlo da uzme pušku u ruke… Želja joj se danas može ostvariti, samo je do nje! Napokon ima priliku ispraviti propušteno. Ko joj brani? Neka iz ovih stopa, skupa sa istomišljenicima, uzme pušku u ruke i pravac Afganistan. Neka u novom 'Domovinskom ratu', tamo u Afganistanu, brani Hrvatsku i stane iza ideala kojih su joj puna usta.

Povezani članci

• Syriza i perspektive
• DEMOKRACIJA JE KRHKA BILJKA
• KFOR uklanja barikade
• Kraj ljeta dočekajte s književnim vriskom!
• Zašto državni vrh lakira sigurnosno stanje u RH?
• Posljednja šansa (ne)će biti iskorištena

Foto FB

Iz carstva vrijednosti otima sve redom: vrlinu, hrabrost, vječni ideal… Neće žrtvovati sebe, žrtvu će uzeti. Ne mari za volju onih od kojih se očekuje da zbog takve politike i odluka ginu. Nije formirana izborom i zakinuta je za kritički sud i volju hrvatskih građana. Pitaj boga gdje je donesena, možda na mjestu koje ne voli pitati ni hrvatske političare, a još manje hrvatske građane, na mjestu gdje se izdaju naređenja. To je ujedno i odgovor na pitanje zašto se hrvatsko bolje sutra i hrvatske granice ‘brane’ u Afganistanu.

Rat. Rat za hrvatsku budućnost, za blagostanje našeg društva, za sigurnost države, hrvatske države, za njenu dobrobit. Još jedan hrvatski obrambeni rat. Na braniku domovine… u Afganistanu! Zašto se uopće ‘brane’ granice RH i hrvatsko bolje sutra u Afganistanu?

Pogibija Josipa Briškog, kroz jedan paradigmatičan način, u sebi komprimira svu otuđenost hadezeove politike koja je samovoljno konstruirala uvjete da se jedan hrvatski građanin i vojnik nađe suočen sa vlastitim krajem tamo u dalekom Afganistanu, braneći, prema riječima predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i ministra obrane Damira Krstičevića, državu Hrvatsku i njezine granice.

Da li bi referendum o pristupanju RH NATO savezu, da je bio raspisan, išta promijenio? Ovisno o ishodu referenduma, možda Josip Briški uopće ne bi vidio Afganistana, dok bi s druge strane, u slučaju suprotnog referendumskog ishoda, možda ionako izgubio glavu.

Hoću reći, da je Josip Briški izgubio život kao posljedica referendumskog da, hoćemo NATO, odgovornost bi se tada imala rekonstruirati i tumačiti na putu koji vodi kroz opću volju suverenog političkog subjekta. Ipak, tragovi odgovornosti u ovom slučaju utisnuti su na drugačijem putu. Onome što polazi od samovolje vladajućih. Svaki od puteva rekonstruira odgovornost i legitimacijski okvir za sebe.

Iz silom utjerane samovolje proizlaze sve one sljedeće, uvjetovane voljne odluke. Dakle, samovolja hadezeovih političara konstruirala je realitet kao uvjet koji je hrvatskom vojniku uopće omogućio da može birati želi li ići u Afganistan ili ne. Tako su postavljeni temelji za jedan vrlo dvojben legitimacijski okvir.

Razlika je najvidljivija u odnosu prema položaju čovjeka unutar društva i zajednice kojoj pripada. Naime, jedno mjesto i ulogu u društvu zauzima vojnik, drugo mjesto i ulogu u društvu stvara građanin. Hrvatski vojnik prvo je građanin, tek onda vojnik. Dok se vojniku izdaju naređenja, građanina se pita. Izgleda kako je tadašnja hadezeova vlast (ne)svjesnom zabunom pobrkala mjesta vojnika i građanina.

Često se kaže kako pripadnici hrvatske misije u Afganistan idu dobrovoljno, nitko ih ne šalje silom. Vidimo da to i nije baš sasvim tako. Zar samovolja političara o pristupanju savezu nije sila nad suverenom voljom njezinih građana? Shodno tome, ishodište odluke hrvatskih vojnika nije u slobodnoj volji pripadnika misije. Zapravo jest, ali tek posredno, neposredno je upravo u samovolji koja ne pita vlastite građane nego proizvoljnom odlukom uzima sebi za pravo odlučivati o životu i smrti u naše ime.

Iz silom utjerane samovolje proizlaze sve one sljedeće, uvjetovane voljne odluke.

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, ministar obrane Damir Krstičević i načelnik glavnog stožera OS RH Mirko Šundov na komemoraciji za građanina i vojnika Josipa Briškog, u njegovu smrt pokušali su unijeti smisao domovinskog rata budući da su naše političke elite tome ratu dodijelile mitski, nedodirljivi status dogme. Sve što se zamota u ratni domovinski celofan, ne dovodi se u pitanje.

Izgovoreno je kako se sigurnost Hrvatske čuva i daleko, kako je život položen za vrijednosti i ideale, kako je hrabra bila nesretnikova žrtva, kako je hrvatski ratnik spreman bilo gdje stati u obranu domovine, te kako je vojnik Josip Briški u Afganistanu hodao putem branitelja u Domovinskom ratu.

Slušajući riječi utjehe netko bi mogao steći dojam kako se u Afganistanu vodi novi Domovinski rat. Samovoljna politika nikako da umiri vlastitu savjest. Valjda se zato ta politika, sa odmakom od nekih desetak godina, teško suočava sa suodgovornošću i saučesništvom u ubojstvu građanina i vojnika Josipa Briškog.

I nakon komemoracije, na 24. obljetnici ‘Oluje’ u Kninu, Kolinda GK opet je ponovila kako se granice RH brane u Afganistanu. Također, tom je prilikom kazala da joj je za vrijeme našeg bratoubilačkog rata i samoj došlo da uzme pušku u ruke… Želja joj se danas može ostvariti, samo je do nje! Napokon ima priliku ispraviti propušteno. Ko joj brani? Neka iz ovih stopa, skupa sa istomišljenicima, uzme pušku u ruke i pravac Afganistan. Neka u novom ‘Domovinskom ratu’, tamo u Afganistanu, brani Hrvatsku i stane iza ideala kojih su joj puna usta.

Na koncu, u što nas žele ubijediti hrvatski gospodari rata? Da nam za vječnu i voljenu Hrvatsku valja ginuti u Afganistanu? Da je hrvatskom građaninu i vojniku vrijedno umirati u Afganistanu jer ta pojedinačna žrtva gradi bolje sutra za sve ostale članove hrvatskoga društva? Da nužan gubitak života u Afganistanu omogućuje prosperitet životu u Hrvatskoj?

Ne postoji ta retorika, nema tog govorničkog umijeća koje bi prisutnost hrvatskog vojnika u Afganistanu moglo objasniti nekakvom uzvišenom nužnošću da se tamo bude jer je tobože to čin nekakve apsolutne ljudskosti čiji imperativ nalaže da se jedna takva vječna, univerzalna vrijednost oružjem brani, čak i na drugom kraju svijeta. Perverzna je to logika. Ono što takvu politiku nerazdruživo prati jesu licemjerna nastojanja branitelja takvih stajališta, zagovaratelja rata, koji braneći neobranjivo, sa za njih sigurnog Hrvatskog odstojanja i dalje navijaju za rat.

Sada kad je takva politika počela doslovno ubijati vlastite ljude, a ta politika i ti političari sami su teret odgovornosti natovarili na svoja leđa, ta ista politika smrt građanina i vojnika Josipa Briškog ne uspijeva ispuniti autentičnim smislom jer nema ničeg autentičnog u sebi. Posljedica je ne naše volje. Ta politika nema ničeg svoga, suverenost nije njezino ishodište, nema vlastite hrabrosti, gazi po mrtvim idealima…

U nedostatku vlastite autentičnosti otima ono što nije, a htjela bi biti.

Iz carstva vrijednosti otima sve redom: vrlinu, hrabrost, vječni ideal… Neće žrtvovati sebe, žrtvu će uzeti. Ne mari za volju onih od kojih se očekuje da zbog takve politike i odluka ginu. Nije formirana izborom i zakinuta je za kritički sud i volju hrvatskih građana. Pitaj boga gdje je donesena, možda na mjestu koje ne voli pitati ni hrvatske političare, a još manje hrvatske građane, na mjestu gdje se izdaju naređenja. To je ujedno i odgovor na pitanje zašto se hrvatsko bolje sutra i hrvatske granice ‘brane’ u Afganistanu.