ERA JEDNE, JEDINE DOPUŠTENE ISTINE

Povezani članci

• Iz EU kažu da pandemija COVID-19 nije gotova
• Trump i Putin, Iran i Kina: Ove sile rastržu Venecuelu
• Uzajamne optužbe SAD-a i Kine za ‘maltretiranje zemalja’
• Istanbul: Suzavcem i topovima na demonstrante
• Britanska deca u školama će učiti o seksu i vezama
• Sumrak nursultanata

Foto: Predrag Trokicic

Nije tome dugo kako smo vjerovali da bismo mogli živjeti u zajedničkoj evropskoj kući. Trebala je to biti sigurna kuća u kojoj bi se stanovnici uzajamno poštivali i držali se prihvaćenih pravila ponašanja. U takvoj miroljubivoj evropskoj kući nitko ne bi trpio nasilje, nitko ne bi ni pomišljao na to da podupre puč u jednome od stanova te zajedničke kuće i da ga naposljetku i legalizira.

A ipak, upravo se to dogodilo kada je otet stan po imenu Ukrajina i kada su upravitelji naše zajedničke kuće taj zločin ocijenili kao pobjedu demokracije. Lovorovim vijencem okićena hunta što danas vlada Ukrajinom jača demokraciju tako što kao uvjerljivi argument koristi teško naoružanje protiv vlastitog stanovništva (misli se na Donbas, op. prev.).

Što to govori o Evropi?

Fasada evropske kuće napukla je od vremena bombardiranja Jugoslavije, a danas je u fazi rušenja nosećih zidova.

Prije godinu dana na internetu s užasom smo gledali snimke ubijenih ljudi u Odesi. Na temelju video snimaka jasno se moglo zaključiti kako napadači ubijaju s užitkom . . . Jedna je snimka prikazivala skupinu djevojaka koje su, usred toga kaosa, sjedile na pločniku. Činilo se najprije kao da su na pikniku, no tada sam vidjela da pune boce s benzinom. Radile su to marljivo i s veseljem, no to nije bilo dovoljno: ‘Samo dođite!’, šalile su se kada su ljudi zatočeni u gorućoj kući već skakali kroz prozore. A potom sam, zgranuta, pročitala komentar jednoga češkog novinara koji je, sjedeći za svojim pisaćim stolom, u pougljenjenim tijelima žrtava identificirao ruske agente.

Strašni masakr u Odesi 2. svibnja/maja 2014. nikada nije razjašnjen. Ubojice nekažnjeno šeću ulicama kao da su zaklonjeni plaštem nevidljivosti. A Evropa šuti. Kada kažem ‘Evropa’, onda mislim na dobro odjevene i dobro plaćene takozvane odgovorne političare koji nam se iz dana u  dan ukazuju na televizijskim ekranima kao bogovi s Olimpa. Kako to, da naši bogovi ništa ne poduzimaju? Zašto su zavili u maglu pokolj u Odesi, ubojstva na Majdanu i rušenje putničkog zrakoplova? Zašto su dozvolili da dođe do građanskog rata na jugoistoku Ukrajine? Zašto šute o  likvidacijama protivnika hunte? Odgovor je jednostavan: iz straha.

Jer naši su današnji bogovi s Olimpa – kukavice. Boje se pogledati istini u oči, jer kada bi to učinili, morali bi i poduzeti nešto protiv zla što ga vide. No, oni su sami pridonijeli jačanju toga zla, kada su podupirali i kovali u zvijezde oružani puč u Kijevu. Oni su ti koji su kao kumovi i kume stajali nad kolijevkom nepravde, pa sada zatvaraju oči pred strašnim posljedicama svojega saučesništva. Istina je za njih opasna poput Meduzine glave. Boje se da bi se skamenili kada bi joj pogledali u lice. No, oni su zapravo već skamenjeni! Prikovani su nepomično na svojim uzdignutim postoljima poput kamenih glava na Uskršnjim otocima.

Rimski je pjesnik Ovidije ovim riječima upozorio na opasnost ravnodušnosti: ‘Na početku čovjek potiskuje zlo, ne želi ga vidjeti, dugim oklijevanjem ono, međutim, jača; da bi terapija napokon došla kasno – prekasno.’

To upozorenje, napisano prije dvije tisuće godina, aktualno je i danas. I u Češkoj Republici mogli su se čuti glaovi koji su još prije godinu dana opisivali žrtve iz Odese kao ruske agente. Danas oni preporučuju preventivnu likvidaciju svih pretpostavljenih branitelja Istine, kako bi Laž na miru mogla obaviti svoj posao. Dok te češke kamene glave verbalno osuđuju praksu fašizma, nimalo im ne smeta što se prave popisi ‘grešnih’ navodno pro-ruski orijentiranih osoba, kao i popisi ‘grešnih’ internetskih stranica. Opet jednom vratilo se vrijeme jedine dopuštene istine i prisiljava svakoga od nas da se s time suoči. Ili s vlastitim kukavičlukom, ili s vlastitom hrabrosti i savješću.

Nedavno, slučajno sam naišla na stari citat iz vremena Woodya Allena: ‘Završio sam kurs brzog čitanja i pročitao sam Tolstojev Rat i mir u dvadeset minuta. Ima neke veze s Rusijom.’

Očito, većina okamenjenih glava i medijskih magova koji nam danas drže propovjedi o Rusiji, ne samo što je prošla kurs brzoga čitanja, nego i kurs brzog pisanja, ali i brzog laganja. I takvi se brzinski tečajevi ne održavaju samo u našoj zemlji; sponzor mora obučiti eksperte za Rusiju u cijeloj Evropi. Oni koji završe takve brzinske tečajeve proglašavaju se potom cinično elitom, lučonošama koji vode naš brod Evropu kroz tamu što je osvjetljavaju samo plamičci iz puščanih cijevi i nacističke bakljade.

Oni cenzuriraju naše prosvjedne pokliče, ne slušaju naše argumente, nego traže da mi njih slušamo.

Takva komunikacija što ide samo u jednome smjeru naziva se diktaturom. Kamene glave i ostali apsolventi brzinskih tečajeva nazivaju je, međutim, demokracijom. Upotrebljavaju tu riječ u svakome govoru. Očito je upotrebljavaju kako bi se obranili na sudu pred kojim će svi završiti.

Kada će se to dogoditi? I hoće li se ikada dogoditi? Hoće li naša klimava zajednička kuća izgorjeti u požaru rata? Ovisi o nama. Nemojmo se oslanjati na čuda, ali ni na vječnu strpljivost i diskreciju ruskih političara. Postoje situacije u kojima je svakome strpljenju kraj. Nemojmo, dakle, gubiti vrijeme spekulacijama i prognozama, upotrijebimo to vrijeme kako bismo uvjerili druge ljude. Svatko od nas vjerojatno ima rođake ili prijatelje koji su već podlegli ‘medijskoj masaži’. Ne dozvolimo da ostanu u stanju toga opasnog transa, probudimo ih prije no što ih probude mobilizacijski pozivi. Dovoljno je argumenata na našoj strani, nemojmo se skanjivati da ih uvijek iznova iznosimo. To jest zamorno, ali ohrabrit će nas kada prepoznamo da je svaki probuđeni čovjek postao novi saveznik Istine.

Evropa je danas puna ljudi koji razmišljaju jednako kao i mi. Ljudi koji ne dozvoljavaju da ih se zaplaši prijetnjama. Izađemo li svi na ulice i trgove, nadglasat ćemo lažljivce. I izvest ćemo ih pred međunarodni sud.

Buduće suđenje ubojicama čovječanstva i grobarima mira neće biti održano u Nuernbergu, a pogotovo ne u Den Haagu. To suđenje treba biti održano u Odesi! U kući u kojoj je plamen progutao našu braću i sestre.

Čvrsto sam uvjerena da će se to i dogoditi. Čvrsto vjerujem da nećemo odustati. Jer, ako više ne bi bilo pravde, onda ne bi bilo ni razloga za opstanak ljudi na kugli Zemaljskoj.

Autorica ovoga teksta, Lenka Prochazkova, rođena je godine 1951. Među potpisnicima je čuvene ‘Povelje 77’, dokumenta kojim se u vrijeme komunističke vladavine u Čehoslovačkoj tražilo veća ljudska prava. Kao disident bila je izvrgnuta progonu i morala je sve do godine 1989. zarađivati ‘kruh svagdanji’ raznim poslovima, uključujući i posao čistačice u kazalištu. U današnjoj Češkoj Republici   priznata je i poštovana autorica.

(global bridge)