Demokratija posmatrača

Izdvajamo

• Politička nejednakost u korist vlasnika imovine odvija se i preko depolitizacije gospodarske i fiskalne politike posljednjih decenija. Donošenje odluka u ovim područjima funkcioniše preko institucija koje nemaju direktnu odgovornost prema biračima. Deregulisani globalni kapitalizam erodira demokratsku kreativnu snagu nacionalnih država. Primjer za to su između ostaloga centralne banke čiji uticaj je porastao u ophođenju sa finansijskom krizom i koji se opisuje kao „autoritarni liberalizam“.

Povezani članci

• Keynes je bio u pravu
• Japanski Nikkei Inc. kupio Financial Times
• Kopnena ofanziva Izraela u Pojasu Gaze
• Netanyahuov problem nije Hamas, već Izrael
• Ruske šubare u vodama Zaljeva
• Severna Koreja: Uspeo podzemni nuklearni test

Foto: dpa

Pad izlaznosti, uspješan desničarski populizam: Evropski izbori su lakmus test za zajedništvo EU i njenu demokratiju.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Prema aktuelnim podacima globalni nivo demokratije pao je opet na razinu od 1989. godine. Posljednjih 30 godina demokratskog napretka su tako izbrisane. Nasuprot padu demokratije pokazuje se proces autokratizacije u 33 zemlje (sa 36 posto svjetskog stanovništva). Sličan proces može se vidjeti i kod jedne petine država članica EU, a kao primjer navode se prije svega Mađarska i Poljska, koje slijede Rumunija i Bugarska posebno što se tiče nedostajućeg balansa institucionalne kontrole između pravosuđa, izvršne i zakonodavne vlasti.

Mnoge države članice EU iskazuju osim toga veliku fluktuaciju vlade: U 21 državi u vremenu posljednja dva planska izborna perioda dogodila se mimimalno jedna promjena vlade, u Bugarskoj četiri, šest u Austriji i sedam u Italiji i Rumuniji. U pet država EU vlada nema većinu u parlamentu. I to još nije sve. Njemačko – francuska osovina nije više motor za velike evropske teme. I ostali savezi kao “Višegrad” ili „Štedljiva četvorka“ su trenutno paralizovani. U ovoj heterogenosti u strukturi Europskog vijeća izgleda lakše blokirati odluke.

Dobitnik ovakvog razvoja je Evropska komisija. Ona više nego kod dosadašnjih kriza kroz nove mehanizme (Trojka, Evropski semestar, Postupak deficita) uzima na sebe nove kompetencije odnosno dobija ih od Evropskog vijeća. Po uzoru zajednički organizovane nabavke vakcine ovaj model se proširuje na dalje sektore i proizvode – kao među ostalim u okviru strategije sirovina, vojne opreme kao i nabavke energenata. Zabrinjavajući pomak prema ekspertokraciji.

Sljedeće dvije godine biće još veći stres-test za sistem EU. Jer svijet se nalazi u „geopolitičkoj depresiji“ kroz eskalirajući rivalitet gospodarskih i vojnih blokova koji vodi globalnom naoružavanju čak i zemalja kao Japan, koje su do sada vodile politiku smirivanja. Uslijed sve većih troškova energije kao i inflacije, jačanje radikalnih snaga na račun demokratskog centra nije nerealno. Gledajući ovaj razvoj postavlja se sa aspekta izbora za Evropski parlament 2024. godine pitanje kako se Evropa može potvrditi kao demokratska cjelina.

Na svim izborima vidljivo je povećanje suzdržavanja kao i uspjeh populističkih partija

U maju 2022. Emmanuel Macron uspio je u drugom krugu doduše pobijediti desničarsku populistkinju Marie Le Pen. Demokratska podrška za njegov mandat je ipak sa učešćem na izborima od 60 posto na najnižoj tački koja je zadnji puta dostignuta 1969. godine. Macron je svjestan toga i izričito je adresirao na nebirače: “Vaše ćutanje pokazuje odbijanje da donesete odluku. To moramo riješiti.” U Njemačkoj je kancelar Scholz također konfrontiran sa kritikom jer njegova demokratska legitimacija se gradi na samo 25 posto onih koji biraju. Nasuprot Francuskoj i Njemačkoj u Italiji je sa “Braćom Italije” (Fratelli d’Italia) u vladu izabrana desničarsko populistička partija i to sa najnižim učešćem na izborima u istoriji zemlje koje je bilo 64 posto. Razvoj ide dakle u pravcu “ekskluzivnije demokratije” u kojoj značajni dijelovi civilnog društva ne ostvaruju svoje biračko pravo.

Istu sliku pokazuje Evropa u cjelini. Dok je u zapadnoj Evropi 1975. na izbore išlo još prosječno 82 posto birača 2012. izašlo je samo još 75 posto. U istočnoj Evropi je smanjenje birača još dramatičnije: Od 72 posto 1991. godine učešće na izborima palo je 2012. na 57 posto. Učešće na evropskim izborima palo je od 62 posto 1979. godine na 51 posto 2019. godine.

Na svim izborima vidljivo je povećanje suzdržavanja kao i uspjeh populističkih partija. Dokaz za to kako je nevažno postalo političko učešće na „res publica” za većinu stanovništva. Predstoji li dakle kolaps demokratija ili zrele demokratije stoje danas bolje nego prije 50 godina? Na jednu stranu situacija žena, manjina i liberalnih desničara se sigurno jako poboljšala. S druge strane, privilegovani su se predobro udomaćili u svojoj dvotrećinskoj demokratiji. Jer je donja trećina zaostala ekonomski, socijalno i kulturno. To je prekršeno obećanje demokratije koja pored slobode mora uvijek počivati i na jednakosti. Ukoliko to nije slučaj to stanje se prikladno označava kao pokvarena demokratija.

Ljudi koji su nezadovoljni demokratskim institucijama nisu nužno neprijateljski raspoloženi prema sistemu

Pritom pokazuje jedna anketa da je saglasnost sa idejom demokratije u Evropi visoka. Nasuprot tome je zadovoljstvo sa njenim načinom funkcionisanja znatno niže. Ljudi koji su nezadovoljni demokratskim institucijama nisu nužno neprijateljski raspoloženi prema sistemu, nego su razočarani njihovim sposobnostima. Stvarni problem pritom nije visina učešća na izborima sama po sebi nego sa tim povezana socijalna selektivnost. Jer kao empirijski sigurno pravilo može važiti: Sa opadajućim učešćem na izborima raste socijalna isključivost.

Kombinacija globalizacije i deregulacije tržišta u razvijenim društvima podstakla je podjelu društva: na siromašne i bogate, obrazovane i neobrazovane, mobilne i nemobilne. Podjela životnih šansi ne bazira se primarno na vlastitom učinku nego podliježe prije svega slučajnom izboru na bazi nejednakog porijekla. Donji slojevi imaju sve osnove da ne vjeruju obećanjima naše demokratije o jednakosti.

I ekonomska podjela društva nalazi svoju paralelu u javnom diskursu. On je pod uticajem kosmopolitskih elita javnog mišljenja i obrazovanih srednjih slojeva našega društva. Oni nastupaju za otvorene granice: otvorene za robu, usluge, kapital i ljude bilo da su radna snaga ili izbjeglice. Oni su spremni odustati od nacionalno državnih suverenih prava da bi na evropskoj ili globalnoj razini pod određenim uslovima rješavali transnacionalne probleme također supranacionalno. U ovom za nesamostalne zaposlene nesigurnom okruženju raste vjerovatnoća da će oni težiti pozicijama zajedništva. One prihvataju tradicionalne vrijednosti, usađene u preglednoj zajednici, povjerenje u nacionalnu državu uz istovremeno nepovjerenje supranacionalnom vladanju kao u EU. Desničarske populističke stranke prisvajaju ovu liniju sukoba projicirajući na nju kulturološke predrasude.

Deregulisani globalni kapitalizam erodira demokratsku kreativnu snagu nacionalnih država.

Sa sindikalnog aspekta uzrok krize demokratije treba tražiti u ekonomskoj nejednakosti. Od kraja prošlog stoljeća povećala se eklatantno financijalizacija svjetskog gospodarstva uz istovremenu prihodnu i imovinsku nejednakost. Tako u Evropi deset posto najbogatijih domaćinstava posjeduje polovinu imetka, dok 40 posto najmanje imućnih posjeduje samo tri posto imetka (OECD 2017). Ova ekonomska nejednakost mogla bi se izravnati preko distributivne raspodjele koja se međutim zbog nedostatka državne kreativne snage i zahvaljujući upravljanju od strane finansijskih elita nedovoljno realizuje. Politička neravnoteža manifestuje se time da u cjelokupnom OECD prosječan udio radničke klase u nacionalnim parlamentima iznosi pet posto upoređeno sa udjelom od 58 posto u cjelokupnom stanovništvu.

Politička nejednakost u korist vlasnika imovine odvija se i preko depolitizacije gospodarske i fiskalne politike posljednjih decenija. Donošenje odluka u ovim područjima funkcioniše preko institucija koje nemaju direktnu odgovornost prema biračima. Deregulisani globalni kapitalizam erodira demokratsku kreativnu snagu nacionalnih država. Primjer za to su između ostaloga centralne banke čiji uticaj je porastao u ophođenju sa finansijskom krizom i koji se opisuje kao „autoritarni liberalizam“.

Borba na ulici, prouzrokovana ukidanjem socijalnog dijaloga i socijalnog partnerstva kao upravo u Velikoj Britaniji i Francuskoj ne smije postati uzor za evropski model. Jer: Sindikati i suodlučivanje u preduzeću su važan demokratski element da bi se procesi transformacije postavili socijalno podnošljivo. Zbog toga su predstojeći evropski izbori 2024. lakmus test za sposobnost otpora evropske demokratije i njene sposobnosti mobilizacije ali i za održivost EU.

Učešće na evropskim izborima 2019. ispalo je izuzetno različito – od 60 posto u Njemačkoj do 29 posto u Slovačkoj. Evropski parlament je kao prvi korak 2020. pokrenuo reformu izbornog prava, koja predviđa jačanje načela glavnog kandidata i uvođenje drugog glasa, sa kojim se mogu birati evropski kandidati sa transnacionalnih izbornih listi. Ove reforme kao i jačanje Evropskog parlamenta kao zakonodavca EU su važan temelj za uključivanje demokratskog suverena, naime evropskih građana.

Međutim za povratak birača potrebno je više: Format dijaloga u okviru Konferencije o budućnosti Evrope mogao bi biti drugi korak, da sadržaje koji građanima gore pod noktima unesu u politički diskurs. Jačanje socijalnog partnerstva kao i suodlučivanje u preduzećima u državama članicama bio bi dalji korak da se potrebama i brigama raznih profesionalnih grupa i slojeva stanovništva nađe ulaz u politički svijet, dakle politika od dole na gore, umjesto oktroisane od gore na dole.

ipg-journal.de