IVO ANIĆ: DAN SJEĆANJA NA JUGOSLAVIJU

Autor/ica 👤Ivo Anić 11.8.2023. u 19:10

Povezani članci

Uvedimo, dakle, tjedan sjećanja na Jugoslaviju. Uvedimo upravo onako kako nam taj tikvan sugerira. Uvedimo ga i sjećajmo se, zbog budućih naraštaja. Kakvi su im djedovi kolosi bili, što su sve za života postigli i sagradili, a kakvi su im šupci ispali očevi.

Piše: Ivo Anić

Kažu stari ljudi da za svaki dobar razlog laganja postoji još bolji da se kaže istina.

Oni koji se moraju svakodnevno nositi s lažima koje im serviraju, licemjerjem i prevarom, moraju biti dovoljno svjesni da laž ne saživi sama, jer je laž nesposobna da saživi sama, i da je svako utočište laži podrška.

Podrška koju lažov ima.

Te činjenice onaj koga se sustavno laže mora biti itekako svjestan. Laž je mnogima od nas postala preduslov života. Lakše je živjeti u laži, i to ponekad može biti utješno. Čovjek kada je kriv sam sebi ustrajan je u samoobmani. Ustrajan je da vjeruje u dovoljno puta izrečenu laž koja će na kraju postati istina, uvriježena činjenica, narodni folklor.

No laž ima narav da vam devastira osjećaj samopoštovanja, a upravo je samopoštovanje ono što definira čovjeka i njegov identitet, njegov bitak u određenom prostoru i vremenu.

Naravno, onaj koji svjesno širi neistinu iz svojih najčešće licemjernih i privatnih razloga, duboko je svjestan da će umjesto na opći otpor, naići na opće odobravanje kako poslušnika, koji će laž prihvatiti kao normalno stanje egzistencije, tako i onih koji po svemu ne bi trebali laž usvojiti kao svoj preduslov života. Onaj koji laže mora imati dobro pamćenje.

Zapamtite tu životnu istinu jer je jako važna. Nisam je naravno izrekao ja, kojeg se laž dirnula i kojega se tiče, već ju je izrekao Marcus Fabius Quintilianus, veliki rimski filozof, a znao ju je citirati i Friedrich Nietzsche.

Strašno je kada vam serviraju laž kao toplu istinu, poput fino pečenog kruha, sa osmjehom u kojeg ne možete posumnjati. Još je strašnije da ti ljudi koji tako besramno lažu koriste svoj položaj, utjecaj, važnost u medijima i reputaciju kao sredstvo nasilja nad vama. Jer kada se koristite nasiljem (a nasilje ne mora nužno biti fizičko), tada morate izabrati laž kao pravilo. Laž kao stijeg u kojeg umotate neistinu koju ste nasilno umrežili.

Laž je u našem društvu postala dužnost. Dužni ste lagati ako vaš dobrotvor to traži od vas. Dobrotvor je možda čudna riječ, ali ja ne nalazim bolju u jednom tako nepotizmom umreženom društvu kao što je naše. Dobrotvori su oni koji su dužni vama priskrbiti ugodan život, a vi ste dužni lagati za njih, širiti i dalje njihovu laž tako da ona nakon tisućitog puta postane istina, ili ste jednostavno dužni svojom šutnjom tu laž ne opstruirati. Laž je tako u našem isčašenom društvu postala sredstvom prisile, sredstvom manipulacije, ali i sredstvom koje garantira krotku poslušnost.

Zašto dakle lagati?

Biti licemjeran i govoriti suprotno što misliš je naravno grijeh. Grijeh ima dosta alata, a u našem slučaju laž je njegova i drška i metalni dio. I ona začuđujuće svima odgovara. Svi je zdušno prihvaćaju i aplaudiraju joj.

Honore de Balzac rekao je jednom kako se biti lopovom počinje kada prvu laž predstaviš na način tako da ona liči na istinu. No problem je u tome što na koncu sve završi s time da i sama istina počne da liči na laž. Jer je cijela vojska ljudi zdušno opstruira. Oni koji lažu, u ovom slučaju oni koji svjesno plasiraju laž kao istinu, lažu tako bezočno jer nema zapravo nikoga tko bi ih u toj laži ometao. Dapače, po svim analitikama njihov rejting vrtoglavo raste, njih se obožava i slijedi, oni su medijske zvijezde i predvodnici, oni su slavljeni gdje god se pojave, prestiž je imati zajedničku fotografiju s njima. Ta fotografija, nazovimo je dokaz, garantira vašu ispravnost, drugim riječima, nitko neće propitivati vaš benefit od idolopoklonstva, već će vas, ako ste ispravni i lojalni – ostaviti na miru.

„Neka me nitko ne uvjerava u život kakav nije bio. Svi smo to prošli u bivšoj Jugoslaviji, svi znamo kako je bilo, svi znamo kako je bilo putovati s tom crvenom putovnicom, kakva ste poniženja doživljavali, što je značilo plaćati depozite i tako dalje. Ako je itko nostalgičan za bivšom Jugoslavijom, ajmo uvesti tjedan dana bivše Jugoslavije” rekao je jedan bezlični bezveznjak sa iskaznicom HDZ-a u gomili sličnih bezveznjaka na Sinjskoj alci.

Ne uvesti tjedan sjećanja na Jugoslaviju, već uvesti državni praznik, pomislih slušajući to HDZ-ovsko tele, praznik istine koji će opominjati mlađe generacije kako su im roditelji živjeli, ponosno i kao ljudi, a kako žive danas. U što su se kao ljudi pretvorili, kakvima su postali i kako laž, kao sredstvo manipulacije, može čitav jedan narod odvesti u njegovu ekonomsku, moralnu, demografsku i svaku drugu propast.

Jednom je Vesna Parun rekla jednu krasnu istinu. Pjesnike, naime, nitko ne sluša, a trebalo bi. Vesna Parun je u smiraj svog života kazala, zgrožena upravo istim lažima koje nam zdušno plasiraju već desetljećima, kako čovjek ide, put ide, zemlja ide, istina ide; a samo njihova laž stoji na mjestu. I kada malo bolje pogledate, upravo je tako. Besmrtna Vesna je bila itekako u pravu. Samo njihove laži stoje na mjestu. Već skoro trideset godina. Njihove laži udobno stoje u svim stanovima socijalizma Jugoslavije. U svim postignućima, zdanjima, neboderima, školama i vrtićima koje oni nikada neće biti u stanju sagraditi. Sve te njihove laži stanuju pod tim gigantskim spomenicima uspjeha i istine i oni tako sitni, tako nesposobni, tako ništavni, kao miševi cijuču samo iste besmislene laži.

No ne zaboravimo. Najodvratnije laži leže u šutnji.

A danas se itekako šuti.

Šuti se zbog straha za egzistenciju. Šuti se zbog straha od nasilnika, bučnih sljedbenika, glasnih mučenika. Šuti se zbog straha da će te takvi napasti, verbalno i fizički, šuti se i potiho odobrava kada se netko usudi, jasno i glasno kazati, da gospođo – vi lažete.

Vi, istina, možete lagati moju djecu, ali ne možete lagati mene, dijete socijalizma, tog vremena kojeg se tako grozite, a koje nam je svima dalo sve ovo što vidite oko nas. Sve prometnice i katnice, sva urbana naselja i gradske kvartove, sve privatne i društvene stanove, koje molim izvolite vratiti zgroženi što vam ih je dao socijalizam, sve škole i vrtiće, zelene površine i igrališta, sve kulturne i društvene kuće, sav namještaj koji još imate u kući, jer za novi u ovih trideset godina pukog preživljavanja naravno da nemate.

I na kraju, moram da se osvrnem na taj crveni pasoš kojeg se toliko sramite da tako bezočno lažete o njemu. S tim pasošem putovali smo svijetom i bili rado viđeni gosti. S tim pasošem bili smo istina siromašni, ali ponosniji nego ćemo ikada kasnije biti. Jer smo živjeli kao ljudi, i živjeli smo u istini, ne u laži.