Zapad i uspon Kine – Hladni rat 2.0 ili samosvjesna, ograničena suradnja

Povezani članci

• Nemiri u Kijevu ne prestaju iako je predsjednik obećao ustupke
• Pobjeda slobode: Članice Pussy Riot izlaze na slobodu prije Nove godine
• Trump i Macron za konkretnu incijativu oko Sirije
• Budućnost Facebooka
• Latino, neshvaćeno biće
• Ko je ubio novinarku Al Jazeere

Foto: Xinhua/Huang Jingwen via Getty Images

Već neko vrijeme postojale su naznake, ali sada, sa najnovijim samitom G7 u Cornwallu, u međunarodnoj politici veoma jako miriše na novo izdanje Hladnog rata iz druge polovine 20. stoljeća između SAD i Sovjetskog Saveza. Kina nije više samo konkurent i rival, nego „sistemska alternativa” Zapadu.

Piše: Joschka Fischer

Preveo: Ešref Zaimbegović

Ponovo izgleda da se radi o međusobno isključujućim “sistemima”, o konfrontaciji vrijednosti i zahtjeva za moć i globalno vodstvo, koji ne isključuju veliku vojnu konfrontaciju ili, u najmanju ruku, novo natjecanje u naoružanju između dviju svjetskih velesila 21. stoljeća.

Kod bližeg posmatranja izgleda međutim da poređenje sa Hladnim ratom u 20. stoljeću i nazirućom konfrontacijom između Zapada i Kine više vodi u zabludu nego što doprinosi razjašnjenju.

Prošli Hladni rat nastao je na okamenjenim frontovima 2. svjetskog rata nakon poraza Njemačke i Japana. Njemu je tada prethodio vjerovatno najbrutalniji i najkatastrofalniji vrući rat. Glavne sile pobjednice, SAD i Sovjetski Savez bili su već prije 2. svjetskog rata ideološki smrtni neprijatelji što je bio rezultat istorije revolucija i industrijalizacije Evrope u 19. i ranom 20. stoljeću. Komunizam se od njegovih početaka smatrao nasilnim otkazom za građanski svijet i vlasnički poredak.

Ova alijansa je prisilno spojena samo kroz Hitlera i carski Japan, koji su nastojali da totalnim napadačkim ratom osvoje svijet. Brutalnost ove sistemske alternative između sovjetskog komunizma i zapadnjačko-demokratskog kapitalizma bila je za suvremenike dodatno podcrtana kroz iskustva prisilnog sovjetiziranja istočne Evrope.

Usto je došla za sve dotadašnje politike moći prevratna tehnološka revolucija: razvoj i upotreba atomskog oružja, što je najkasnije sa eksplozijom prve ruske atomske bombe u augustu 1949. kao mogućnost pokazalo dalji svjetski rat za globalnu nadmoć, samo s rizikom prijetećeg samouništenja. U konzekvenci ova konfrontacija između Istoka i Zapada je ostala hladna, kulminirala je u prijeteće samouništenje cjelokupnog čovječanstva kroz atomsko naoružavanje bez presedana i okončala se nakon četiri decenije kolapsom Sovjetskog Saveza i Varšavskog pakta.

Nasuprot tomu, sasvim drugačiji je položaj između Zapada i Kine danas. Kina se i dalje označava kao „socijalistička“, ali to je samo neduhovit vic za opravdavanje trajne vladavine KP Kine. Kina ne stavlja pitanje vlasništva u centar svojih razlika sa Zapadom nego se samo radi o vladavini jedne partije. Kina je kroz reforme Deng Xiao Pinga uvela gospodarski hibridni model koji se sastoji iz tržišta i plana, državnog i privatnog vlasništva, koji se može u lenjinističkim oznakama opisati kao tržišno gospodarstvo. Partija stoji sama na čelu kineskog modela, onda slijedi država, a zatim tržište. Hibridni karakter ovoga modela doprinio je njegovom uspješnom razvoju.

Kina je tehnološki i gospodarski u poziciji da 2030. pretekne zapadnu vodeću silu SAD. Ovu šansu Sovjetski Savez u sedamdeset godina svoga postojanja nikada nije imao. Kineski „socijalizam milijardera“ pokazao se kao mnogo sposobniji za konkurenciju sa Zapadom nego što je Sovjetski Savez ikada bio.

Zašto bi se dakle trebao stvarno dogoditi Hladni rat 2.0? Kinu prisilno pozapadnjačiti i demokratizirati? Prigušiti je u razvoju moći i tehnološki izolirati, potisnuti je? Ili jedan ograničeni cilj, njen uspon samo usporiti? I onda? Svi ovi ciljevi su iluzorni i nikada neće biti ostvarivi uz prihvatljive troškove za sve učesnike. Sama činjenica da se kod Kine radi o unutrašnjem tržištu od 1,5 milijardi ljudi, koji vide da je došla njihova šansa za uspon i priznanje, stvara gospodarsku zavisnost koja svaku iluziju o izolaciji ogromnog carstva pokazuje apsurdnom.

Radili li se dakle prije svega o pitanju moći? Ko će biti broj 1 u svijetu u 21. stoljeću? Kina ili SAD i sa SAD sav Zapad? Da li bi ovo moglo zaista promijeniti istorijski osnovni pravac da Kina u našem stoljeću ide na gore, a Zapad silazi? Ja vjerujem, ni u kom slučaju.

Da se Zapad probudio iz svojih iluzornih snova o usponu Kine bilo je stvarno neophodno i dolazi možda već prekasno. Gospodarski uspon Kine, drugačije nego se na Zapadu godinama rado vjerovalo, nije doveo ni u kom slučaju do demokratizacije! Ekonomska pohlepa je ovdje na Zapadu bez sumnje suviše dugo blokirala razum i trezveno kalkulisanje.

Osim toga, predviđanje je smiono: 21. stoljeće neće biti više određivano prije svega kroz povratak globalne politike velikih sila, iako to trenutno izgleda drugačije. Posljednja iskustva sa pandemijom trebaju da nam prošire vidik. Pandemija i poslije nje prijeteća klimatska kriza će u ovom stoljeću prisiliti upravo velike sile na suradnju ili će čovječanstvo u cjelini izgubiti, bez obzira ko će biti broj 1 u svijetu.

Pandemija je po prvi puta od kategorije „čovječanstvo“ napravila nešto više od esejističkog i filozofskog pojma, naime, jednu akcionu platformu. Biće potrebno više od 8 milijardi doza vakcine da bi se pandemija mogla globalno uspješno suzbiti! Ako se zagrijavanje zemlje i preopterećenje regionalnih eko sistema nastavi, u prilog čemu govore mnoge stvari, onda će ta akciona platforma postati dominantnom u 21. stoljeću, a ne uobičajena politika velikih sila. Prisila na saradnju upravo velikih sila, ali i mnogih manjih ili srednjih sila, je u našem stoljeću neizbježna i pitanje globalnog broja 1 odlučiće se u sposobnosti vođenja u odbrani od takvih globalnih kriza i prijetnji, a ne u novom besmislenom hladnom ratu u kome neće biti pobjednika, nego samo gubitnika.

Joschka Fischer,ministar inostranih poslova Njemačke i vice kancelar od 1998. do 2005, bio je lider njemačke partije zelenih više od 20 godina.

project-syndicate.org