ENG
Foto: Profimedia, AFP
VIJEST o koronavirusu prestravila je svijet. No osim straha od zaraženih ljudi, mnogi se boje da će im virus prenijeti vlastiti ljubimci. Sve to dovelo je do ogromnog broja napuštenih ljubimaca na ulicama Kine. Internetom kruže snimke ljudi koji treniraju svoje pse za borbe, a na snimkama su prikazani istrenirani psi koji napadaju napuštene pse koji se ne znaju obraniti ni snalaziti na ulicama. Mnogi turisti ostavili su svoje pse u Kini i vratili se svojim domovima bez njih.
Velik broj lokalaca rješava se pasa i mačaka na najgore moguće načine zbog straha da će ih zaraziti, a udruge i azili nemaju gdje s tolikim brojem napuštenih životinja. Napušteni psi su zbunjeni, prestravljeni i gladni. Iako Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) nema dojave o zaraženim psima i mačkama, ljudi ih svejedno napuštaju.
Hrvatska veterinarka koja radi u Kini za Index Ljubimce progovorila je o svim strahotama kroz koje trenutno prolaze svi napušteni ljubimci.
“Ljubimci u Kini su trenutno isto u karanteni. Neki više, neki manje. Vlasnici se šunjaju po noći po svojim naseljima, neki ljubimci nose i maske. Neki nisu bili tako sretni pa su doživjeli istovremeno napuštanje i eutanaziju bacanjem s balkona tridesetog kata jer su se ljudi isprepadali da će dobiti zarazu od svojih ljubimaca.
Neki svoje ljubimce sakrivaju po stanovima. Oni ljubimci kojima je to do sada bilo normalno imaju sreće, jer – da – u Kini ima jako puno vlasnika koji svoje ljubimce (pa čak i pse) nikada ikada ne vode van, nego isti piške u pelene po stanu koje se onda bacaju, obično su pretili, s milijunom alergija i lošim zubima. Hoće to tako kad nikad ne ideš na sunce.
Zabranjeno je ući s ljubimcem u javni prijevoz, što uključuje autobuse, podzemnu željeznicu i obične vlakove, a rijetki taksisti će primiti ljubimca u vozilo jer misle kako će im isti popiškiti i pojesti sjedalo.
Broj ljubimaca u Kini je ogroman i raste svake godine, u prošloj godini porastao je za oko trideset posto. Ne jedu svi Kinezi pse i mačke, čak se gradsko stanovništvo i zgraža nad takvim praksama, no zna se da postoje ljubimci, ali i psi i mačke u uzgoju.
Uzgoji su nehumani, ali ne puno gori od uzgoja štancera koji proizvode štence i mačiće za prodaju te ih kupcu šalju poštanskim paketima, dostavom avionom i slično. Često ti ljubimci ne prežive do destinacije, a često dolaze i puni buha, glista, vrlo mladi, bez imuniteta i s milijunom nasljednih bolesti.
Takvi štanceri postoje i u Hrvatskoj, ali naši ljudi više vole suditi drugima.
Trenutno su u karantena gradovima zabranili držanje ljubimaca te su ljudima dali rok da ih se sami riješe, ili će ih se vlasti riješiti. Hrpetina ljudi izbacuje svoje ljubimce zbog straha od zaraze, pa ih se može naći i po ulicama, no napuštanje životinje kada prestane biti igračaka nije strana stvar u Kini.
Drugi razlog za napuštanje bi mogao biti i taj što je u nekim mjestima ponestalo hrane u trgovinama pa ljudi suše soljenu zelenu salatu na balkonima da bi si mogli praviti juhe da prežive. Kako u takvim situacijama hraniti ljubimca ili brinuti za njega? Određeni ljudi stoje i po cijelu noć u redovima za maske kako bi dobili par komada da bi se mogli zaštititi, gdje je tu mjesto za šetanje ljubimca?
Expati (stranci koji žive i rade u Kini) su se razbježali te su svoje ljubimce predali u hotele za iste.
Veterinarskih ambulanti u Kini je bezbroj, kao i hotela za pse. Njihova kvaliteta varira kao i sve ostalo tamo, a kontrole su slabe do nikakve, tako da ljubimca iz hotela možete pokupiti u svakakvim stanjima. Dolaze bez dlake od parazita i alergija, s upalama spolovila jer su sjedili u vlastitom urinu i izmetu, neki se utope u fensi hotelima s bazenima. Konkurencija je velika pa ljudi bezglavo idu gdje su cijene niže.
Niže cijene znače nižu kvalitetu (a u Kini su rasponi ekstremni).
S druge strane pudlice i korgiji su trenutno u modi. Imaju bezbroj frizeraja za pse koji su uvijek prepuni posla. Pudlice smiju u neke trgovine, restorane, pa čak i institucije.
Postoji banka koja u čekaonici ima kavezić za smjestiti ljubimca. Postoje bogati kineski vlasnici čiji psi sjaje, razmaženi su do šoka i nevjerice i imaju sve, baš sve. Godišnje preglede na CT-u, kompletne krvne pretrage, umjesto da ih se “truje” antiparaziticima njih se testira na parazite, umjesto da ih se ponovno vakcinira njih se testira na protutijela, ukratko medicinski su zbrinuti bolje nego većina ljudi koje poznajete.
Klinike su velike i glamurozne, opreme ima na pretek, svi testovi su dostupni, pa čak i matičine stanice koje se mogu naručiti i stižu za nekoliko dana u potrebnoj količini za terapiju. Umjetni kukovi se ugrađuju za dobar dan, a endoskopske operacije su blizu i nadohvat.
A pod mostovima krezubi, prljavi manijaci nalijevaju silom kroz crijevo urlajuće ukradene ljubimce prljavom riječnom vodom kako bi ih bolje prodali po kilu da ih praznovjeran seljak pojede za proljetni festival. Tradiciju održavaju i turisti koji dolaze tamo probati psa ili mačku.
Meso se smatra posebno zdravim ako je životinja prije toga mučena satima, ne pasivno mučena kao u strahu, gladi, žeđi nego aktivno – batinama, noževima, strujom, daj što daš.
Trenutno vlada strah. Strah s neznanjem rezultira katastrofom. Ali svijet nikako da shvati. Mržnjom, izoliranjem i pljuvanjem nitko u povijesti nikada ništa nije tako riješio. Enorman broj Kineza ne zna pisati.
Čak ni veterinarsko osoblje nije adekvatno osposobljeno i često nakon izlaska s fakulteta ne zna ni držati ljubimca dobro kako bi mu se dala terapija.
Većina ih kod kuće nikada nije imala ljubimca jer im nije bilo dozvoljeno. Oni ne znaju razlikovati hoće li ih pas ugristi ili polizati, a još manje imaju li životinje osjećaje i kakve.
Kinezi nisu zao narod. Jeste li vi narod u kojem svi prve mačiće u vodu bacaju?”
Grupa aktivista za prava životinja provaljuje u kuće i stanove kako bi spasila napuštene životinje te im omogućila da prežive.
