ZAŠTO SU NOVINARI ODŠUTJELI DODIKOVE ŠOVINISTIČKE UVREDE?

Povezani članci

• Mikrofonija sa Amerom – Sejo Đulić: Zar je hrabrost biti čovjek?
• JOSIP REIHL – KIR I STJEPAN FILIPOVIĆ
• MONOPOL NA ŽIVCE
• Fatima, Mušan i Uzeir traže zločince
• Brano iz “Dubioze” i Frenkie za Tačno.net: Građani su trpili i konačno im je prekipilo
• Sarajevo gori, a studenti spavaju zimski san

Ne samo da je Dodik vrijeđao Gordanu novinarku, nego je izrekao ekstremno nacionalistički stav kada je rekao da je ona tendenciozna i da to nije iznenađujuće jer dolazi iz “naroda koji je takav”. Zastrašujući primjer jezika mržnje.

 Piše: Nidžara Ahmetašević, analiziraj.ba

Napad Milorada Dodika na novinarku Gordanu Katanu na konferenciji za medije u Banjaluci najstrašniji je javni napad na novinarsku profesiju i pravo na slobodu govora u BiH. Još strašnije je da niti jedan od kolega, a čini se da ih je bilo dosta pored Gordane na toj konferenciji, nije reagovao.

A svi su morali to uraditi. Jer svjedočili su kako Gordanu vrijeđa javni zvaničnik, osoba na visokoj funkciji. Svaka riječ koju gospodin Dodik izgovara, sutradan već može biti upućena bilo kome od novinara. I bit će ako izostane reakcija. Nakon javnog vrijeđanja slijedit će mnogo gore stvari. Takav napad jednostavno ne smije proći bez sankcija, a prvu mjeru su mu trebali izreći novinari koji su stajali pored Gordane.

Ne samo da je Dodik vrijeđao Gordanu novinarku, nego je izrekao ekstremno nacionalistički stav kada je rekao da je ona tendenciozna i da to nije iznenađujuće jer dolazi iz “naroda koji je takav”. To je najstrašniji primjer jezika mržnje. Uz to, Gordani se obraća kao da je ona osoba koja je u Banjaluci na privremenom radu, što je vrlo tendenciozno – pogotovo u kombinaciji sa napomenom o njenoj pripadnosti nekom narodu “koji je takav” – čime implicira da ona nema prava postavljati pitanja koja se tiču života u Republici Srpskoj, na koju isključiva prava polaže ovaj lider.

Te večeri dnevnik BHT-a nije niti jednom riječju spomenuo ovaj napad. FTV je to uradio, ali u drugom dijelu emisije. Nisu mnogo više važnosti ovom napadu dali ni ostali mediji. A dnevnici javnih servisa, barem, ako ne svi u zemlji, morali su početi izvještajem o napadu jednog političara na novinarku u Banjaluci. To je bilo najmanje što su trebali uraditi, ne samo zbog Gordane nego zbog svih kolega i javnosti za koju mi radimo. Na kraju krajeva, sami zbog sebe. Jer ako propustimo reagovati, sutra će svaki političar ovo da radi. Ne samo da su to morali učiniti nego su trebali uputiti i jasnu osudu te stati u zaštitu kolegice i profesije. Tako bi podsjetili građane kako je napad na medije napad na njih, na slobodu govora, slobodu mišljenja. To su neke od elementarnih sloboda zagarantovanih svim poveljama o ljudskim pravima.

No, ovo nije jedini slučaj koji govori o izostanku novinarske solidarnosti u BiH. Prošle godine tokom protesta, neke kolege su, izvijestio je Human Rights Watch, bile na udaru policije. Brojni su mediji koji se guše pod tužbama za klevetu koje protiv njih podižu političari. Lani su jednog novinara napali dva puta u javnosti, svaki put su to uradile osobe koje obnašaju javne funkcije. I nije bilo reakcije. A ovo su samo neki od slučajeva u kojima se moralo reagovati, pokazati solidarnost.

Izostanak solidarnosti među novinarima jedan je od razloga zašto je položaj medija u BiH sve teži. Nije mali broj novinara koji umjesto kolegama i građanima, radije podršku daju onima koji su trenutno na vlasti. I tako im svaku put dozvolimo da nam uzmu dio slobode. A prvi korak ka osvajanju slobode bit će pokazati solidarnost i reagovati glasno i jasno. Jer tako štitimo osnovne slobode svih građana i radimo u interesu javnosti, zbog čega i postojimo.