JOSIP REIHL – KIR I STJEPAN FILIPOVIĆ

Autor/ica 👤VEDRAN SRŠEN 28.1.2020. u 09:54

Izdvajamo

U tjednu u kojem obilježavamo Holokaust Hrvatska bi trebala pokazati da li želi njegovati vrijednosti koje su sadržane u postupcima Josipa Reihl-Kira i Stjepana Filipovića ili će i dalje uzdizati one kojima se čak i sudi za teške prijestupe.

Povezani članci

Josip Reihl-Kir – foto: Vlado Kos

Sve što je činio Reihl-Kir bilo je od interesa za zajednicu, širio je mir žrtvujući i sebe za opće dobro. Danas je zaboravljen, ali tako neće biti sutra, nas nezahvalne naslijediti će neki bolji koji će cijeniti univerzalne vrijednosti i pustiti da „istina izađe van …“ kako bi dobro nadvladalo zlo. Mirotvorac koji je bio prepreka zlu rata će biti nagrađen, a već i sada postaje simbol otpora zlu, sličan onom kakav je bio Stjepan Filipović kao simbol otpora tijekom drugog svjetskog rata. Današnja Hrvatska ih je obojicu zaboravila, izdala i napustila.

„Svi smo mi žrtve sistema“, kazala je Mirela Znaor govoreći u ime Facebook grupe „Pravda za Filipa“, ocjenjujući nedavni prosvjedni mimohod na kojem je iskazana sućut svim splitskim žrtvama. Splitski prosvjed nije privukao ni približan broj od organizatora očekivanih 15 tisuća građana, što je za poznanike naših prilika sasvim razumljivo s obzirom na rezigniranost ljudi koji nisu skloni prosvjedima, ali isto tako taj mali broj onih koji su se odazvali znak je da građani u konačnici i ne odobravaju „uzimanje zakona u svoje ruke“. Uz transparente koji su viđeni na splitskoj rivi „Za otpor za zdravi sustav“, te „Dosta je zakona mafije“, najjači su dojam ipak ostavile one u uvodu izrečene riječi, odnosno misao jedne od organizatorica prosvjeda „Svi smo mi žrtve sistema“, kojom je tako precizno izrečeno i nezadovoljstvo hrvatskom stvarnošću, tako da je najavljen skori protest u Zagrebu.

Kada se kaže da je netko „žrtva sistema“, što bi to u konačnici značilo? Sustav, odnosno sistem, nije ništa drugo već pravni poredak, red koji vlada u nekoj zajednici, dakle oblik, način upravljanja društvom, odnosno funkcioniranje državne vlasti. Ako se dakle kaže da je netko žrtva sistema, to znači da je žrtva ovakve Hrvatske! Hrvatske u kojoj nema pravde i u kojoj pravosuđe pogoduje novouspostavljenom plemstvu. Dobili smo Hrvatsku za odabrane, a ne pravičnu Hrvatsku za sve njene građane. Sve to čini našu zajednicu besperspektivnom, te mladi i obrazovani „kupe“ svoje obitelji i odlaze tražeći sreću negdje drugdje tragajući za onom elementarnom jednakošću koje u Hrvatskoj nema. Nema jednakosti, nema pravde, nema ravnopravnosti ni bratstva, nema ni željene Hrvatske. A korijeni danas vidljivog ekonomskog, ali i moralnog i kulturnog uništenja sežu u već daleku prošlost, na početak devedesetih.

Josip Boljkovac, prvi ministar unutarnjih poslova RH i Josip Reihl-Kir prvi načelnik osječke policije, slovili su za ljude odane miru budući da su smatrali da je bolje i 100 godina pregovarati nego ratovati. Kao mirotvorac se posebno isticao Reihl-Kir koji je svakodnevno obilazio Slavoniju nastojeći urazumiti kako Srbe ali isto tako i Hrvate da se problemi rješavaju dijalogom, a daleko su odjeknule i njegove riječi izgovorene na sjednici osječkog Gradskog vijeća – „Dok sam ja načelnik ove policijske uprave, ovdje rata Hrvata i Srba neće biti“.

No jedne večeri u drugoj polovici ožujka 1991. godine do njega su došli Vice Vukojević, Branimir Glavaš i Gojko Šušak, zamolivši ga da im pokaže najkraći put do Borova Sela. Na cesti nije bilo barikada ni straža te su prišli na nekoliko stotina metara od prvih kuća. Kako Josip Boljkovac piše u svojim sjećanjima „Istina mora izaći van …“, po kazivanju Reihl-Kira tada je „spomenuta trojka iz prtljažnika izvukla armbruste. Jedan je udario u zid napuštene kuće, drugi je eksplodirao u krumpirištu, a treći se nije ni aktivirao“. Naravno, mještani su se uzbudili, te u panici i bježanju ministar Šušak ostavlja (!) svoj službeni pištolj koji je kasnije završio na predsjedništvu Jugoslavije gdje ga je donio Blagoje Adžić „slavodobitno mašući njime“.

Sva nastojanja Josipa Reihl-Kira da ih odvrati od činjenja nedostojnih i sramotnih postupaka koji mogu bitno narušiti odnose Srba i Hrvata su bahato odbijena i grubo ušutkana. Znamo da će Reihl-Kir suprotstavljanja onima koji su činili različita zla, a samo suđenje Branimiru Glavašu je potvrda toga, kasnije odvesti i u smrt. Znajući što mu se sprema došao je ministru Josipu Boljkovcu u Zagreb riječima „Osuđen sam na smrt“. Kraj je lipnja 1991. godine i dogovoreno je da zbog stalnih sukoba sa Branimirom Glavašem i ostalim pripadnicima desne frakcije HDZ-a bude premješten u Zagreb. No mirotvorac Kir nije odolio, ostat će u Osijeku dan duže od dogovorenog kako bi otišao u još jednu mirovnu pregovaračku misiju, kada će 1.7.1991. godine i biti ubijen na jednoj barikadi. Ovo je ubojstvo jasno označilo slom Hrvatske kao pravne države. Ubijen je iz političkih razloga načelnik policije. To je značilo da se bliži rat, da nema prostora dogovoru i političkom rješenju. Isto tako, politička pozadina ovog ubojstva nije nikada istražena. Kako svjedoči Josip Boljkovac „s dijelom svojih suradnika razmatrao sam mogućnost da uhitimo Šuška, Glavaša i druge za koje smo sumnjali da su upleteni u ubojstvo Reihl-Kira“. Očito, netko je to javio Tuđmanu, koji prvi put noću saziva sjednicu Vrhovnog državnog vijeća i smjenjuje ministra Boljkovca. Tako je Hrvatska u dva dana ostala bez dvojice svojih mirotvoraca, Josip Reihl-Kir je ubijen, a Josip Boljkovac smijenjen.

Beživotno tijelo Josipa Reihl-Kira nakon atentata – foto: Wikipedia

Ova priča ima 5 aktera od kojih su nesporno Josip Boljkovac i Reihl-Kir ona strana dobra koja teži miru, te trojka sklona ekstremizmu Branimir Glavaš, Vice Vukojević i Gojko Šušak koja se zaogrće lažnim domoljubljem, govori nam gotovo sve o Hrvatskoj danas i o tome što smo to radili ovih 30 propadajućih godina, što smo njegovali, koga smo slavili i dokle smo dogurali. Dok je dobro Reihl-Kira prekinuto i okončano sa 18 metaka u tijelu, a ministar Boljkovac smijenjen a kasnije kao 90-to godišnjak i ponižen kada su na hapšenje nepokretnog starca u kolicima poslani specijalci, dotle smo slavili one koji su to dobro onemogućili. Dovoljno je pogledati kako se trojka sa armbrustima na ramenima ovih 30 godina uspinjala na društvenoj ljestvici i kako ih je naša zajednica nagrađivala i častila ordenjima.

Vukojević, Glavaš i Šušak, foto Novi list

Tako je Vice Vukojević odradio dva zastupnička mandata u Saboru, obnašao funkciju pomoćnika ministra unutarnjih poslova, da bi karijeru okončao kao sudac Ustavnog suda, armbrust ustavni sudac Vice Vukojević.

Branimir Glavaš i sada zastupnik u Saboru i dio vladajuće koalicije, koji je već bio osuđen za najteža kaznena djela ratnog zločina u Osijeku, da bi milošću armbrust Ustavnog suda zbog tobožnje povrede ljudskih prava, to suđenje kreće ispočetka. Sekretar Narodne obrane u Osijeku koji je sam sebi dodijelio i policijske ovlasti devedesetih, dugogodišnji župan i general.

Gojko Šušak, od ministra iseljeništva, do zamjenika ministra obrane, te konačno i armbrust Ministar obrane RH.

Svoj trojici naših „odličnika“ zahvalio se naš narod najvišim častima odlikujući ih redovima kneza Trpimira i Ante Starčevića, hrvatskog trolista i Stjepana Radića, te Spomenicama Domovinskog rata i Domovinske zahvalnosti.

Tako je to u Hrvatskoj gdje se 30 godina potiče huliganizam i zlo, a potire dobro.

U tjednu u kojem obilježavamo Holokaust Hrvatska bi trebala pokazati da li želi njegovati vrijednosti koje su sadržane u postupcima Josipa Reihl-Kira i Stjepana Filipovića ili će i dalje uzdizati one kojima se čak i sudi za teške prijestupe.

„Svi smo mi žrtve sustava“, kazivala je jedna od organizatorica prosvjeda u Splitu.

Dok Hrvatska razmišlja kojim putem krenuti dalje, svi mi ostajemo žrtve i zarobljenici te i takve Hrvatske.