ENG
Viktor Ivančić: Mi i Prnjavor
Autor/ica 👤Viktor Ivančić
Izdvajamo
- Nema ničeg provincijalnijeg od siledžijskog iskazivanja nadmoći nad zamišljenom provincijom. Ali hrvatski filistar ne razmišlja tako: u njegovu imaginarnom svijetu ništa nije toliko odiozno kao nekakvi prnjavorski Srbi koji ljušte rakije, jedu rukama i slušaju cajke, dok se kultivirana hrvatska gospoda okuplja u secesijskim hramovima umjetnosti i sluša arije iz ‘Zrinskog’, ili pak đuska na Trgu bana Jelačića uz poskočice Prljavog kazališta, punim se plućima odaje kaptolskom hrvatstvu i uživa u blagodatima državnosti, nakon što su tipovi poput Merčepa, Norca i Glavaša u njihovo ime poklali etnički višak.
Povezani članci
Nigdje nekoga poput Samuela Johnsona koji bi podsjetio da je patriotizam zadnje utočište hulja. Ili poput Tolstoja koji je domoljublje definirao kao načelo koje će opravdati pripremu velikog broja ubojica. Ili poput Emme Goldman za koju ‘patriotizam pretvara misleće biće u odani stroj’. Ili poput Arnolda Gaussa koji je, doduše polupijan, izjavio da je domoljublje ‘parareligijska splačina koja proizvodi sigurnu štetu ako se ustanovi kao kriterij’, a zatim prostro austrijsku zastavu na pločnik i nagovorio svog koker španijela da se po njoj obilno posere.
Da bi u Hrvatskoj izvojevao velike političke pobjede moraš se potvrditi kao sitni šovinist. Efektni ispadi intelektualne i moralne niskosti preduvjet su osvajanja političkih visina. Mjesec dana uoči izbora, Zoranu Milanoviću to je savršeno jasno. Čovjek nije iz Prnjavora da takvo što ne bi mogao shvatiti. A i agencije za ispipavanje javnoga mnijenja su rekle svoje: u momentu kada se politička retorika Milanovićeva SDP-a spustila niže nego ikad prije, pa su usta puna istoga domoljubnog mulja kakvog prežvakava i ozloglašena konkurencija, rejting partije je viši nego ikad dosad.
Mora biti da je netko vješt – možda sam ‘marketinški čudotvorac’ Alex Braun, koji je došao iz Amerike s misijom da izradi svježi stranački dizajn – premijeru predočio hiperrealističnu skicu tipskoga hrvatskog malograđanina, označio na njoj erogene zone i druga osjetljiva mjesta, te ga naveo da poduzme energične mjere stimulacije na sigurnim i jasno obilježenim punktovima.
To je dakle taj hrvatski malograđanin čije ću niske strasti usrdno rajcati? – možda je rekao Zoran Milanović zureći u šturo lice izloženog foto-robota. – To je taj uzorak bez individualnosti, lišen minimuma građanske samosvijesti, čije ću komplekse liječiti pljuckajući po Srbima i balkanskim provincijalcima, čiju ću šovensku logiku nadograditi manirama arogantnog zagrebačkog frajera, čijoj ću se političkoj nedoraslosti udvarati polaganjem desnice na srce i skandiranjem ‘Hrvatska, Hrvatska’, čiju ću zatucanost pozdravljati salvama državotvornog kiča, čiji ću kukavičluk i oportunizam uobličiti u program i začiniti mitologijom domovinskog rata, čiji ću sudbinski boravak u stadu okrijepiti redovitim sljedovanjima domoljubnog napoja, za čiji ću užitak, naposljetku, i sam Markov trg nazvati po Franji Tuđmanu…? A PR-stručnjak će možda odgovoriti: Jeste, predsjedniče, to je taj. No ne zaboravite da stojite pred ogledalom.
‘Mi nismo Prnjavor, neka se nitko ne uvrijedi, mi ne slavimo cajke, mi ih suzbijamo i to će biti dio našeg programa.’ Tim je riječima Zoran Milanović reagirao na otkriće da se HDZ-ova kampanja pod sloganom ‘5+’ sadržajno i vizualno oslanja na program stanovitoga Mile Vasića iz Prnjavora, što ga je ovaj prezentirao na lanjskim izborima u Republici Srpskoj.
Bio je to samo dosljedan šovinistički dodatak dosadašnjim premijerovim naporima. Nakon uspješne demonstracije militantnog patriotizma preko vojne parade u Zagrebu, iz njegovih usta svakodnevno se roje lepršave dosjetke poput one o srpskoj muhi i hrvatskome orlu (koji muhu, dakako, ne napada), ili one o barbarima s istoka, da bi trend eskalirao na agitacijskome skupu stranke, gdje se Hrvatska voljela kolektivno, uz tragikomično mahanje trobojnicama, udaranje o prsa rodoljubna i mahnite pokušaje viđenijih SDP-ovaca da nas uvjere kako domovinu ljube više od rođene matere.
Grožnja prema smrdljivoj balkanskoj provinciji, međutim, ima nešto dužu i postojaniju tradiciju. Još prije dvije i pol godine, primjerice, Milanović je na predizbornom skupu splitskoga gradonačelnika Ive Baldasara s bine poručio: ‘Kad gledam Split, pitam se je li ovo Balkan. Ne, ovo je mediteranska kolijevka, ponos svih hrvatskih građana.’ Drugim riječima: ‘Mi nismo Prnjavor.’
Tko smo to ‘mi’ i što je to ‘Prnjavor’? Subjekt koji, istupajući u kolektivno ime, posprdno spominje ‘Prnjavor’ i servira ga kao zgodnu egzotičnu psovku, zacijelo sebe doživljava oličenjem prosvjećenosti, urbane kulture, europskih civilizacijskih tekovina, metropolitanskoga duha, kršćanske bogobojaznosti i, općenito, nositeljem morala i životnoga stila nespojivog s navadama neopismenjenih plemena u bližoj okolici. Jedini je problem što mu, baš u trenutku dok se rugalački ‘Prnjavor’ otkida iz grla i kreće prema žednoj masi, nož-skakavac prijeteći bubri u stražnjem džepu.
Za razliku od masovnoga glumljenja orgazma na agitacijskome skupu socijaldemokratske partije, taj Milanovićev ‘Prnjavor’ nije puka imitacija Karamarkova opskurnog nacionalizma, to nije farsična kopija krvožednog originala, već autentični izraz hrvatskoga malograđanskog ništavila, čiji je SDP dostojan reprezentant. Utoliko taj priručni terminološki artikl – ‘Prnjavor’ – etiketa koja služi demoniziranju onoga što ‘nije naše’ i onoga što ‘mi nismo’, predstavlja i samu srž identiteta hrvatskoga malograđanina. Bez prezira vrijednog ‘Prnjavora’ njegov bi se fantazam o tisućugodišnjem europejstvu i nacionalnoj uljudbi koja ga je spasila od balkanskog primitivizma i smjestila u topla njedra nacionalne države ogledao još samo u mutnim i blatom ispunjenim lokvama po zagrebačkoj periferiji, gdje mu je uostalom i mjesto.
Nema ničeg provincijalnijeg od siledžijskog iskazivanja nadmoći nad zamišljenom provincijom. Ali hrvatski filistar ne razmišlja tako: u njegovu imaginarnom svijetu ništa nije toliko odiozno kao nekakvi prnjavorski Srbi koji ljušte rakije, jedu rukama i slušaju cajke, dok se kultivirana hrvatska gospoda okuplja u secesijskim hramovima umjetnosti i sluša arije iz ‘Zrinskog’, ili pak đuska na Trgu bana Jelačića uz poskočice Prljavog kazališta, punim se plućima odaje kaptolskom hrvatstvu i uživa u blagodatima državnosti, nakon što su tipovi poput Merčepa, Norca i Glavaša u njihovo ime poklali etnički višak.
Bilo je više nego prirodno da takva magnetska sila privuče malograđansku vedetu, slavnoga nogometnog tuđmanofila Zvonimira Bobana. U HDZ-u su to doživjeli kao signal za uzbunu. Kome Zvone zvoni, do đavola? Zvoni u slavu ljevičarskog nacionalizma, do đavola. ‘O da, glasat ću za Zorana Milanovića, a nisam mislio nikad’, obznanio je u intervjuu jednom dnevnom listu, jerbo da premijer u zadnje vrijeme ‘pridaje pažnju našem mentalitetu, narodnom duhu i realnostima’. S trona je uzvraćeno sličnom ljubavnom porukom: Boban je, veli čelnik SDP-a, nogometni ‘kapetan s velikim K’. Izborni slogan stranke je ‘Hrvatska raste’, pa je logično da se i K poveća.
Po svemu je to golemi uspjeh Zorana Milanovića, jer Zvonimir Boban je uspio obući novi politički dres, a da ni za milimetar nije odstupio od svojih političkih uvjerenja. Konverziju je obavio dostojanstveno, statičan poput panja, budući da je pokret koji ga je adoptirao plijenio magijom kameleona. Ta su pak politička uvjerenja takva da je fudbaleru svojedobno i Sanader išao na jetra kao nedovoljno veliki Hrvat, te se bio svrstao u tabor okorjelih nacionalnih radikala predvođenih Andrijom Hebrangom i Miroslavom Tuđmanom.
Uglavnom, scena je koncipirana zanimljivije nego ikad: HDZ je naumio orbanizirati, a SDP bobanizirati Hrvatsku. Umjesto odbojnoga neofašizma po mađarskom modelu, lijeva patriotska fronta priklanja se ‘našem mentalitetu’, odnosno našem ‘narodnom duhu’, koji je autentičan isključivo po tome što je na svaki podražaj spreman ustobočiti se i ispoljiti svoj agramerski šlif tako što će pljunuti u smjeru nekog ‘Prnjavora’.
Prateća pojava – naročito izražena otkad se SDP transformirao u teško opisivu hibridnu formaciju – jest to da na dnevnome redu vatrenog političkog nadmetanja nema ama baš ničega osim silne ljubavi prema Hrvatskoj. Veliko je pitanje može li relativno mlada država uopće izdržati toliku provalu emocija ili će joj vitalni organi prsnuti od sreće. Svakako ne postoji kontrapozicija, ona koja bi samo domoljublje odbacila kao problematičnu vrstu praznovjerja.
Nigdje nekoga poput Samuela Johnsona koji bi podsjetio da je patriotizam zadnje utočište hulja. Ili poput Tolstoja koji je domoljublje definirao kao načelo koje će opravdati pripremu velikog broja ubojica. Ili poput Emme Goldman za koju ‘patriotizam pretvara misleće biće u odani stroj’. Ili poput Arnolda Gaussa koji je, doduše polupijan, izjavio da je domoljublje ‘parareligijska splačina koja proizvodi sigurnu štetu ako se ustanovi kao kriterij’, a zatim prostro austrijsku zastavu na pločnik i nagovorio svog koker španijela da se po njoj obilno posere.
Ništa slično ne može se dogoditi s hrvatskom trobojnicom. Pod njom se upravo odvija zdrava razmjena muške nježnosti, između premijera sa sitnom šovenskom zlobom i nogometnog ‘kapetana s velikim K’. ‘Hrvatska raste’. I to na takav način da se već sada ne vidi ništa osim velikog K.
Autor/ica 👤Viktor Ivančić
