Dostojanstvo kao odabir, nedostojanstvu usprkos

Izdvajamo

• Način na koji je živjela, njezina perfektna radna disciplina i znanstvena akribija, odmjerenost, jasnoća, racionalnost i humanistička nepokolebljivost u pisanju i javnome govoru, neodoljiva mudrost i dostojanstvo u ophođenju s ljudima i, ne na posljednjem mjestu, njezina ponosna, samosvjesna ženstvenost – skladno su se uklapali u habitus mudre i dostojanstvene žene, koju su altruisti i istomišljenici voljeli, neistomišljenici poštovali, a mrzili i prezirali samo zločinci i njihovi suučesnici. Ime Latinke Perović ostat će, bez ikakve sumnje, od onih rijetkih čiji spomen čovjeka osokoli i učini dostojanstvenijim.

Povezani članci

• Boris Dežulović: Priče iz ženskog zatvora
• VELIKA SILA U VELIKOM STRAHU
• Nataša Šikić: Alo taxi!
• “Goblini i prijatelji” u letnjoj bašti SKC-a
• Dr. Branislav Mikulić: Protesti u BiH: ‘Husinska buna ili buna protiv dahija’
• Tuđmanova djeca

Latinka Perović: Photo: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Dostojanstvo – žensko dostojanstvo – riječ je kojom valja pamtiti Latinku Perović, političarku i povjesničarku iz Beograda koja je preminula 12. prosinca, u 89. godini života. Dostojanstvo kao svjesno odabran životni stav, njegovan i neokrnjen usprkos teškim, višegodišnjim iskušenjima koja su nastojala narušiti taj njezin nepokolebljivi životni odabir: dostojanstvo u politici, dostojanstvo u poslu, dostojanstvo u javnom ophođenju, dostojanstvo u ženstvenosti, dostojanstvo u osobnim odnosima. Takav je odabir podrazumijevao visoku cijenu. Vlastito dostojanstvo Latinka Perović odnjegovala je usred nedostojanstvenog vremena i svijeta: premda ju je vladajuća moć u njezinoj sredini uvijek iznova nastojala slomiti, ona je beziznimno pronalazila snagu da “snagom lične odgovornosti” – naslov zbornika objavljenog 2008., u povodu 75. rođendana Latinke Perović – nadvlada isključivce, šoviniste, nasilnike i lažljivce.

Rođena je 1933. godine u Beloševcu kod Kragujevca. Prema podacima koje je povodom smrti Latinke Perović objavio povjesničar Milivoj Bešlin, srpski jezik i književnost diplomirala je 1954. na Filozofskom fakultetu u Beogradu, da dvije godine kasnije magistrira na Ivi Andriću, te da potom, 1965., magistrira još jednom, tezom iz kulturne politike Jugoslavije. S 19 postala je članicom KPJ, a 1961. i predsjednica organizacije koja je naslijedila Antifašistički front žena (AFŽ) – Konferencije za društvenu aktivnost žena Jugoslavije. S vremenom, interes Latinke Perović za povijesni položaj i društvenu ulogu žena u Srbiji samo će rasti, u širokome rasponu od historiografskog do aktivističkog, pa je teško precijeniti važnost Latinke Perović za snaženje žena u Srbiji i u regiji.

Latinka Perović – foto Goranka Matić

U Centralni komitet SK Srbije izabrana je 1965. Tri godine kasnije, 1968., postala je sekretarka Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije (SK SKS), i time najbliža suradnica predsjednika CK SKS Marka Nikezića – politički tandem koji je činio jezgru “srpskih liberala”, liberalnog krila srpskih komunista, koji su zemlju, zajedno s partijskim predvodnicima Hrvatskog proljeća u Zagrebu, željeli usmjeriti prema liberalnim, prozapadnim reformama. No kada je sve to početkom sedamdesetih prekinuto, grubom i neopozivom, osobnom intervencijom Josipa Broza Tita – 1971. u Zagrebu, 1972. u Beogradu – bio je to trenutak, mnogi će se danas složiti, početka konačnog raspada Jugoslavije, koji je logično doveo do krvoprolića devedesetih.

Latinka Perović iz SKS isključena je 1974., jer se pred partijom odbila odreći vlastitih političkih stavova. Izbačena iz partije – nestala iz javnosti. No posvetila se znanosti, doktoriravši već godinu kasnije. Premda joj do 1983. nije objavljen nijedan rad, marljivo je, upravo neumorno istraživala, dok god joj je zdravlje dopuštalo. Prema Bešlinovim podacima, bibliografija Latinke Perović obuhvaća više od tristo naslova: objavila je 22 monografije, među kojima se ističu knjige “Od centralizma do federalizma”, “Srpski socijalisti XIX veka” u tri knjige, “Zatvaranje kruga” u dva izdanja, “Srpsko-ruske revolucionarne veze”, “Ljudi, događaji, knjige” ,”Zoran Đinđić – etika odgovornosti” te “Zoran Đinđić i srpsko društvo”, “Dominantna i neželjena elita” – njezina vjerojatno najvažnija knjiga – te “Ruske ideje i srpske replike”, i posljednja, ”Zemlja, ljudi, knjige”. Priredila je za objavljivanje 21 knjigu povijesnih izvora 19. i 20. stoljeća s opsežnim predgovorima; napisala desetke znanstvenih radova i prikaza, uređivala časopise i vodila projekte, među kojima i projekt “Srbija u modernizacijskim procesima XIX i XX veka”, koji je rezultirao s četiri objavljena zbornika. Predsjedala je, među ostalim, Savetom za obeležavanje misaonog nasleđa Radomira Konstantinovića, iz kojeg je proizišao uspješan projekt objavljivanja Konstantinovićevih Sabranih djela, što je Perović i Konstantinovića simbolički postavilo rame uz rame, kao prva dva lica Druge Srbije, Srbije – kako je to nezaboravno formulirao Radomir Konstantinović – “koja se ne miri sa zločinom”.

Po toj odlučnosti – da se “ne mirimo sa zločinom” – šira je javnost poznavala i poštovala Latinku Perović. Pripadala je, često i predvodila, ne tako brojne, ali najdubljeg poštovanja vrijedne žene u Srbiji koje su se početkom devedesetih svim svojim snagama suprotstavile agresivnome, patrijarhalnom srpskom velikodržavlju, ne posustajući u tom suprotstavljanju nijednog trenutka: Latinka Perović, Nataša Kandić, Staša Zajović, Borka Pavićević, Biljana Kovačević Vučo, Zagorka Golubović, Sonja Biserko, Zorica Trifunović, Neda Božinović, Violeta Đikanović, Snežana Obrenović, Vera Vebel Tatić… Latinka Perović, zajedno sa svim tim ženama, kombinirala je borbu protiv patrijarhata s borbom protiv politike nasilja, prepoznajući u svom historiografskom radu uzročno-posljedičnu vezu represije nad ženama s represijom nad društvom. To ju je odvelo i u angažiran feministički aktivizam: premda je javnost Latinku Perović posljednjih godina doživljavala prije svega kao znanstvenicu i povjesničarku, njezine prijateljice, feminističke aktivistkinje, pamte je kao angažiranu sudionicu Ženskog suda za bivšu Jugoslaviju, ali i kao pažljivu slušateljicu ženskih i ljudskih iskustava u najzabačenijim dijelovima Srbije i bivše Jugoslavije.

Način na koji je živjela – njezina perfektna radna disciplina i znanstvena akribija; odmjerenost, jasnoća, racionalnost i humanistička nepokolebljivost u pisanju i javnome govoru; neodoljiva mudrost i dostojanstvo u ophođenju s ljudima i, ne na posljednjem mjestu, njezina ponosna, samosvjesna ženstvenost – skladno su se uklapali u habitus mudre i dostojanstvene žene, koju su altruisti i istomišljenici voljeli, neistomišljenici poštovali, a mrzili i prezirali samo zločinci i njihovi suučesnici. Ime Latinke Perović ostat će, bez ikakve sumnje, od onih rijetkih čiji spomen čovjeka osokoli i učini dostojanstvenijim. Na ovome mjestu, nije možda neprimjereno podsjetiti na dio pisma što ga je hrvatski književni teoretičar Stanko Lasić, koji se s Latinkom Perović godinama dopisivao – pa je njegova pisma 2018. objavio časopis Gordogan – poslao Perović 11. kolovoza 2015. iz Pariza. U tom pismu, Lasić javlja kako je “zadrhtao” čitajući ”nenadmašivost, jedinstvo inteligencije i emocije” – tekst “Ljudska pristojnost”, što ga je Latinka Perović napisala o Marku Nikeziću, svom najvažnijem političkom i svjetonazorskom suradniku, s kojim je mogla, u suradnji s istomišljenicima iz Zagreba i Sarajeva – da je bilo dobre volje – jugoslavenske narode poštedjeti apokalipse devedesetih. Taj odlomak Lasićeva pisma, nadamo se, primjeren je oproštaj s Latinkom Perović, baš kako je ona svoj tekst smatrala primjerenim oproštajem s Markom Nikezićem: “Ali dok ovo pišem”, piše Lasić, “ne zaboravljam kako sam zadrhtao čitajući ovu nenadmašivost, ovo jedinstvo inteligencije i emocije: ”[On] je sebe sačuvao od svih gorčina. Nas, svoje najbliže, od svih osim jedne: što je taj jedinstven čovek bio zaustavljen i presečen. Ja i sada vidim njegovo mirno lice i čujem kako kao toliko puta za ovih dvadeset godina, tiho kaže: pusti. Marko Nikezić odlazi definitivno, ali zauvek ostaju njegov duh i njegovo veliko delo u životima njegovih prijatelja, poštovalaca i saradnika.’ I u mojemu životu, zahvaljujući Vama, draga Latinka.”