Syriza i perspektive

Autor/ica 👤Ladislav Babić 14.7.2015. u 09:00

Povezani članci

Drukčije rečeno, i revolucija ima svoju cijenu, nažalost suviše krvavu kako nas povijest podučava. Suštinske promjene okvira u kojem živimo su nužne – mnogima je to jasno – ali mnogo manje odgovor na pitanje: tko i kako će ih provesti. Syriza u svojoj zemlji, očito ne – ona je već prošlost, a njena vlast ma koliko trajala nije doli krađa povijesnog vremena.

Svojedobno sam napisao nešto u smislu da prosjak ne može ucjenjivati milijardera, sem ako osim praznog novčanika ima neki mnogo jači argument. Pokazalo se da Tsipras nije imao nikakav, a njegov zadnji pokušaj ucjene EU i Trojke bio je referendum. Pristajući na još teže uvjete no prije njega, Syriza je izdala svoje birače i one koji su na referendumu birali OXI – uvjereni da sem praznoslovlja (kako se pokazalo) Tsipras raspolaže i “oružjem” koje će moći suprotstaviti neoliberalnom koceptu štednje. Demokracija, pokazalo se, je samo zamisao puške – i to prazne – u rukama naroda. Barem je kapitalistička elita to jasno shvatila. Uostalom, povijest nas uči, da ona više drži do demokracije negoli svojih profita ne bi bilo ni Hitlera, Mussolinija, Franca, Pinocheta, pa ni ove suvremene grčke razvaline nastale na ruševinama stare antičke civilizacije koja nam je svima poklonila demokratski model. Nikada nisam shvaćao otmičare koji ucjenjuju društvo ili porodice otetih životima talaca, a nisu spremni ostvariti svoje prijetnje pa ulaze u besplodne pregovore (kao Syriza?) kojih je rezultat unaprijed poznat. Naravno da ne podržavam otmice, samo želim ukazati na činjenicu da, nemate li sredstava i beskompromisne spremnosti da djelovanjem potkrijepite zahtjeve, ne ulazite u otmice, revolucije ili blefiranja – kakvo se u konačnici zbilo u grčkoj farsi.

Pišući o grčkoj situaciji, podržavao sam Syirizine zahtjeve, izražavajući duboku skepsu u suštinske, revolucionarne promjene koje bi ova ljevičarska – a pokazalo se, populistička – grčka stranka, mogla izazvati u Grčkoj i šire, služeći kao indukcioni model za evropske stranke koje su se uspoređivale sa njom. Mislim da je, poslije ove hrpe jada koju je grčka “ljevica” izvojevala pred licem cijeloga svijeta, sudbina španjolskog Podemosa na predstojećim parlamentarnim izborima sasvim izvjesna, da ne govorimo o samoj Syrizi koja – ako i preživi svoj mandat bez prijevremenih izbora – odlazi u povijest kao očiti primjer kako ljevica ne treba postupati!

Koliko god mnogi ljudi osuđivali revolucionarno nasilje kao najobičniju tuču u balkanskoj krčmi, praćenu pljačkom njenih učesnika, za sada jedina realna opcija rušenja kapitalizma upravo ono preostaje. Za manje sklone povijesnim poukama i filozofiji, to jednostavno može potvrditi odvijanje “tuzlanskih događanja” prošle godine, kada je nasilje (to nije bilo revolucionarno, već sasvim besmisleno nasilje) jedino utjeralo strah u kosti bosanskohercegovačkih elita, a čim je uspješno obuzdano – nastavile su po starom. Svakako da u principu, za sada čini se samo teorijski, ostaje na izbor i mirno provođenje revolucionarnih promjena, samo mi pokažite onoga (one) koji će ih uspješno i djelatno provesti. Svaka suvremena socijalna revolucija, da bi se održala, mora biti globalna ili izbiti u zemlji dovoljno jakoj da bi se mogla obraniti od atakiranja kapitala u svrhu njenog slamanja. I naravno, omogućiti njeno širenje. Podsjeća li to nekoga na način širenja sovjetskog modela socijalizma, odmah treba napomenuti dvije stavri. Prva je, da širenje ideja ne smije biti nasilno nametnuto, jer onda se ne širi ideja već interes nasilnika. Druga stvar je ta, da se i kapitalizam širi iz svojih centara moći u ostale zemlje, i to upravo prečesto na nasilne načine, pa – programeri bi rekli: „go to na prvu stvar“!

Razgovaram sa inteligentnim čovjekom koji je vrlo skeptičan u mogućnost postojanja “zrna kristalizacije” oko kojega bi se okupile nezadovoljne mase, sposobne djelatno izvršiti suštinske promjene u okruženju koje je – da previše ne kompliciramo – slomilo Syrizu. Kaže da glad i bijeda to teško mogu biti, s obzirom da (prema njemu) nikad u svijetu nije bilo manje gladnih i bijednih. Sam sam uvjeren da on ima previše sužen vidokrug, kako geografski tako i povijesni, i da teško razlikuje povijesno od fizikalnog vremena, kao i kompleksnost uzajamne povezanosti zbivanja u ljudskom društvu. No, zaista, što to u ovo vrijeme može izazvati toliko nezadovoljstvo masa da sruši sustav koji upropaštava ljude, zrak, vodu, hranu, resurse – planetu na kojoj zajedno plovimo svemirom – ne otrežnjujući se u svom pijanom samozadovoljstvu? Teško je reći, mada nas primjer može potaknuti na razmišljanje.

Jugoslavija je u periodu od 1945. do svoje propasti, slovila – barem nazivno – kao socijalistička, radnička zemlja, gdje njen “socijalizam” poznavatelji nikako neće uspoređivati sa “realsocijalizmom” zemalja okupljenih oko Sovjetskog saveza. Na koji je to način, bivša naša zajednička domovina izvršila taj prevrat, revoluciju – prijelaz iz kapitalizma u socijalizam, bio on kakav je već u nas bio? Što je to okupilo mase oko spomenutog “zrna kristalizacije” koje je naraslo do promjene društveno političkog sistema predratne države? Ako ćemo zrelo razmisliti, odgovor je jednostavan – ništa, ili gotovo ništa! Komunistička partija Jugoslavije bila je na državnom nivou jaka parlamentarna stranka (partija) kraljevine Jugoslavije:

“Na opštinskim izborima u martu i avgustu 1920. partija je osvojila mnoge gradove (Beograd, Zagreb, Osijek, Skoplje, Niš i dr.), a na izborima za Ustavotvornu skupštinu, novembra 1920, dobila je 59 mandata, od ukupno 419 poslaničkih mandata čime je postala treće stranka po broju poslanika u Skupštini. Gledajući po današnjim državama KPJ je svoj najbolji rezultat imala u Crnoj Gori s 38 % glasova, potom u Srbiji s 15 % dok je u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji osvojila po manje od 10 % glasova. U leto 1920. godine KPJ je imala preko 65.000 članova, ujedinjeni sindikati oko 210.000, a ujedno je pobedila na izborima, osvojila vlast u gradu Beogradu iako će joj potom kralj zabraniti formiranje gradske vlasti.”

“Zakonom o zaštiti države”, ona je 1921. otjerana u ilegalu, čime je sistem onemogućio njenu parlamentarnu borbu. Odmah se postavlja pitanje: ako ste onemogućeni u javnom djelovanju a ilegala je protuzakonita, što vam preostaje? Samo dva izbora: sagnuti glavu ili je prkosno dići!

Atakom Sila Osovine na državu i njenim raspadom, KPJ organizira ustanak i javlja se kao praktički jedina obrambena snaga. Jugoslavenska vojska je kapitulirala, kralj bježi u inostranstvo, a četnici – koji prvih mjeseci izgledaju kao jedna od opcija – započinju pasiviziranje, odnosno aktiviraju suradnju sa okupatorom. Tako u Jugoslaviji započinje – kao dio šireg okruženja u kojem se vodi 2. svjetski rat – borba koja ima trojaki karakter: narodnooslobodilački rat, građanski rat i socijalna revolucija. Da nije bilo prikladnih uvjeta – “lokalnih” i globalnih (udio SSSR-a u pobjedi Saveznika) koje je Tito vješto iskoristio, teško da bi se socijalna revolucija uopće mogla provesti. Rat bi završio kao oslobodilački i građanski, iz jednostavnog razloga što u sukob i promjene koje su tijekom njega izvršene, ljude nije nagnala socijalna situacija! A kasnija povijest je pokazala, da oni – opterećeni tabuima, predrasudama, dogmama, nacionalnim (nacionalističkim) zaslijepljenostima, neobrazovanošću masa, nepostojanjem klasne svijesti,… – na to u osnovi nisu ni bili spremni. Mada se nekima učinilo, vrijeme očito još nije sazrelo.

Primjer je – iako se rezultat s višedesetljetnom odgodom pokazao kao propali – poučan, jer ukazuje da naše “zrno kristalizacije” oko kojeg je moguće u današnjim uvjetima okupiti ljude na djelatne suštinske promjene, ako i nije jasno predočivo, biva prisutno u latentnom i potencijalnom stanju. Koje će ono biti, pokazat će globalni politički odnosi koji mogu postati katalizatorom sveopćih, bitnih i neophodnih društvenih promjena želi li ljudski rod ostvariti san o političkoj, ekonomskoj i socijalnoj demokraciji. Taj san nije utopija – to je povijesna težnja naše vrste, ma i ne shvaćala je većina njenih pripadnika, jer joj počiva u kolektivnoj podsvijesti. Hoće li zrno isklijati iz rastuće nezaposlenost na koju ih tjera kompjuterizacija i robotizacija proizvodnje s rastom proizvodnosti za neslućene faktore, rezultat kojega elite preusmjeravaju u vlastite džepove? Hoće li to biti posljedice klimatskih promjena, kad stanovništvo uvidi da se bogati s njima nose mnogo lakše, prepuštajući golemoj većini glavni teret krize (kao i ove, bankarsko-finacijske)? Hoće li neki novi Tito, Gubec beg, Spartak, Lenin ili Marx isplutati iz mogućeg sukoba svjetskih razmjera i preusmjeriti veliki dio nas novim putevima? Ja to ne znam.

Ali, znam ovo, a pitanje je dali je većina toga svjesna. Svaka promjena se plaća, jer – “nema besplatnog ručka”. Uvijek ga je netko morao platiti, mada konzumentu izgleda da se hrani badava. To ni Syriza, ni grčki narod, niti većina naroda svijeta (uvjeren sam) još uvijek ne shvaća u potpunosti. Drukčije rečeno, i revolucija ima svoju cijenu, nažalost suviše krvavu kako nas povijest podučava. Suštinske promjene okvira u kojem živimo su nužne – mnogima je to jasno – ali mnogo manje odgovor na pitanje: tko i kako će ih provesti. Syriza u svojoj zemlji, očito ne – ona je već prošlost, a njena vlast ma koliko trajala nije doli krađa povijesnog vremena. Osim, kao što neki kažu, da nas je ipak taj primjer nečem podučio. Stvarno? Ne bih rekao; pred našim očima vjekovima siluju “učiteljicu života”, a da iz njenih krikova većina baš i nije nešto spoznala. A kakva nam korist – u rasponu od sedamdesetak godina prosječnog ljudskog života – od spoznaje malobrojnih? Sem ako, umjesto biofizikalnog, živite povijesno vrijeme!