Srbiji danas nedostaju intelektualci poput Koče Popovića i Bogdana Bogdanovića

Izdvajamo

• Dakle nisu svi oni koji su diplomirali prije rata proglašeni državnim neprijateljima. To se vidi na mojim profesorima. Oni su prije dolaska na fakultet obavljali odgovorne dužnosti u državnim institucijama.

Povezani članci

• Pravo na dijasporu
• LUZERI U VRTU RUŽA
• Žrtve da postanu briga društva i institucija Srbije i Hrvatske
• Gospođa ministarka
• Dodik kao svjedok odbrane režima koji predvodi, potvrđuje nastavak politike genocida
• Senegal: pjevač Youssou N’Dour predsjednički kandidat

Moram reći da Srbiji danas nedostaju intelektualci tipa Koče Popovića, Moše Pijade, Pavla Savića, Vladimira Velebita, Vladimira Dedijera i Bogdana Bogdanovića.

Piše: Ešref Zaimbegović

Upravo sam završio čitanje knjige „Bilo nekad jedno vreme kad su ljudi bili bolji“ Čedomira Petrovića. Petrović (1949) je dramski umjetnik, pisac, scenarista i reditelj. Sin je poznatog jugoslavenskog glumca Miodraga Petrovića – Čkalje. Knjiga je skup njegovih priča o djetinjstvu, odrastanju, sadašnjosti. Poznate su njegove korektne procjene događanja u BiH i patnji Sarajeva devedesetih godina kao i o događajima na Kosovu krajem stoljeća.

A u toj knjizi on veoma pozitivno i poučno govori o odnosima Srba i Albanaca i hvali poštenje i zadanu riječ Albanaca.

Tako na stranicama 128 – 129 piše:

„Prekoputa u jednoj kućici živela su tri brata: Satki, Veap i Ramadan… Nijednog posla se nisu stideli… Kad smo počeli da idemo na godišnje odmore, ključeve smo ostavljali Satkiju. Zašto njemu? Zato što smo nekoliko puta ostavljali najbližim komšijama i uvek bi po povratku primetili da je sve ispregledano i ispreturano: ormari, fioke… Satki je brisao prašinu, vetrio stan, polivao i negovao cveće. Ništa nije bilo taknuto, kao da nismo nigde ni odlazili.

To su bili ljudi, dobri ljudi. Odani čuvari tuđih poseda. To su bili ljudi od bese…

Na strani 130. dodaje:

„Mnogi Albanci su poginuli čuvajući srpske svetinje. Ginuli su, ali i ubijali svoju braću koja su želela da spale i unište srpske manastire i crkve. Ubijali su svoju braću da bi sačuvali nešto tuđe. Dali su besu.“

Međutim, knjigom provejava dah mržnje prema komunistima i partizanima kako u Drugom svjetskom ratu tako i nakon njega. Komunistima Petrović imputira podjelu Srba u Srbiji i bratoubilačku borbu, partizanima da su nakon rata ubijali viđene ljude, da su otimali, da su bili nepismeni, komunistima Goli otok.

Tako na strani 55. piše:

„Po završetku Drugog svjetskog rata počeli su „oslobodioci“ bahato i osiono upadati u mesta širom Srbije i počinjali sa likvidacijama najviđenijh i najučenijih mještana. Da satru prvo one koji su im svojim znanjem bili najveći neprijatelji… Tako mogu doći do njihovih kuća, zemlje, imovine…“

A na strani 68. sljedeće:

„Došlo oslobođenje. Kako za koga. Pobili se Srbi međusobno više nego što su ubili okupatora. Proglasili državnim neprijateljima sve one što su učili fakultete pre rata u Srbiji i inostranstvu… Kod partizana većina nepismeni. Puška im je sve.“

Znam da je bilo promašaja, bila je i nacionalizacija i eksproprijacija, bio je i Goli otok ali nije bilo sve tako ružno kao što piše Petrović. Nije se išlo od kuće do kuće u Beogradu i ubijalo. Posebno me zaintrigirala rečenica da su SVI koji su završili fakultete prije rata proglašeni državnim neprijateljima.

E neće biti baš tako, Petroviću.

Ne bude mi mrsko i izvadim knjigu „ 40 godina Ekonomskog fakulteta u Beogradu (1937 – 1977)“ i istražim. Nađem 20 profesora koji su predavali u periodu od 1945. do kraja šezdesetih godina kada sam ja studirao. Rođeni su krajem 19. stoljeća i u prvim decenijama 20. stoljeća i diplomirali su, a neki i doktorirali prije Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji i inostranstvu. Neki su odmah poslije rata počeli raditi u važnim državnim ustanovama pa prešli na fakultet. Neću navoditi sva imena, izabrao sam one kod kojih sam polagao ispite: Živko Kostić, Kosta Vasiljević, Miloš Vučković, Rudolf Legradić, Marijan Hubeni, Vidoje Veselinović, Radmila Nikolajević – Teofanović, Nikola Čobeljić, Slavko Marjanović…

Izabrao sam iz monografije biografije nekoliko profesora koja sam izuzetno cijenio, čije predmete sam volio i kod kojih sam dobio visoke ocjene:

Vidoje Veselinović, rođen 1897. diplomirao je na matematičkoj grupi predmeta Filozofskog fakulteta u Beogradu 1924. godine. Od januara 1947. do oktobra 1950. bio je šef odjeljenja statistike i aktuarijata pri Generalnoj direkciji državnog osiguravajučeg zavoda u Beogradu. Za vanrednog profesora izabran je 1955. a za redovnog 1960. godine. Predavao Finansijsku matematiku, tvorac anuitetskih i aktuarskih tablica.

Miloš Vučković, rođen 1902. Na Ekonomskom fakultetu univerziteta u Lajpcigu diplomirao 1924, a na Filozofskom fakultetu u Lajpcigu doktorirao 1926. godine. Do 1949. radio je u Narodnoj banci Jugoslavije, a zatim na raznim odgovornim dužnostima kao stručnjak finansijske struke. Za vanrednog profesora izabran je 1953. a za redovnog 1960. godine. Bio je prodekan Ekonomskog fakulteta u Beogradu 1958 -1960. Predavao nam je Bankarstvo.

Kosta Vasiljević, rođen 1911. Diplomirao na Visokoj ekonomsko – komercijalnoj školi u Zagrebu 1934. godine. Odbranio doktorat 1942. godine. Godine 1946. postaje direktor računovodstva Glavne centrale Narodne banke Jugoslavije. Jedan je od četvorice stručnjaka koji su radili na kontnom planu 1947. koga je on teoretski branio.

Godine 1948. nalazi se u Generalnoj direkciji Državnog osiguravajućeg zavoda a 1949. premješten je u Ministarstvo rudarstva FNRJ. U aprilu 1954. izabran je za vanrednog a 1961. za redovnog profesora Ekonomskog fakulteta u Beogradu. Predavao Teoriju i analizu bilansa. Najbolji bilansista Jugoslavije svoga vremena.

Živko Kostić, rođen 1913. u Mostaru. Diplomirao na Pravnom fakultetu u Beogradu 1936. godine. Nakon oslobođenja Beograda bio direktor Ustanove za organizaciju proizvodnje i distribucije tekstila. Nakon toga radio na odgovornim dužnostima u Saveznom ministarstvu industrije i Ministarstvu industrije Srbije. Za vanrednog profesora izabran je 1962. a za redovnog 1967. Predavao nam je Ekonomiku preduzeća.

Dakle nisu svi oni koji su diplomirali prije rata proglašeni državnim neprijateljima. To se vidi na mojim profesorima. Oni su prije dolaska na fakultet obavljali odgovorne dužnosti u državnim institucijama.

Ovi dobri profesori odgojili su i moju generaciju, upisanu 1965. godine. Iz te generacije izrastao je niz doktora nauka i profesora univerziteta, navodim one koje dobro poznajem i sa kojima sam se družio: Živana Olbina, Anto Domazet, Srećko Đukić, Žarko Papić, Pavle Petrović, Momčilo Živković, Đorđe Popov…

A na kraju moram reći da Srbiji danas nedostaju intelektualci tipa Koče Popovića, Moše Pijade, Pavla Savića, Vladimira Velebita, Vladimira Dedijera, Bogdana Bogdanovića…