O mogućnosti demokratije i diktaturi fahrotarijata

Povezani članci

• Globalizirana simetrija kloniranih
• Esad Bajtal o rušenju Partizanskog groblja u Mostaru: Moramo se oduprijeti sirovoj sili lokalnog talibanstva
• Zbog zagađenja zraka upitno redovno odvijanje nastave u Sarajevu
• Mesić: Hrvatska ne treba povlačiti tužbu protiv Srbije
• Narodno pozorište Mostar u konkurenciji festivala “Osmijeh Sarajeva”
• Današnja BiH je posljednje utočište naopake balkanske historije

Piše: Amer Tikveša

Da psi imaju političku svijest, pred donošenje zakona o eutanaziji pasa izgledali bi kao bh. političari u vrijeme najjačeg intenziteta socijalne bune u BiH, kad su gorjele zgrade i padale vlade. Obezvlašćivanje ili obezglavljivanje političarima je isto, a i narod je to bio prilično izjednačio.

Pojavio se, međutim, plenum građana, ljudi su jednim dijelom pristali na njega kao vid artikulacije vlastitog nezadovoljstva, kanalisanje bune u veći stepen organizacije – revoluciju ili nenasilnu akciju. Oni koji su preuzeli na sebe organizovanje plenuma trebali su bunu pretvoriti u jedno od to dvoje. Najbolje u nenasilnu akciju (građanski neposluh, okupaciju institucija vlasti i drugih centara moći i sl.), ali čak i revolucija, koja također uključuje nasilje, bolja je od bune jer za razliku od nje nešto proizvodi, dok je ova čista destrukcija. Plenum je amortizirao nasilje, ali niti ga je neutralizirao kroz kanalisanje u nenasilnu akciju niti ga je organizovao u revoluciju i potrošio u porazu ili pobjedi. Akumulacija nezadovoljstva se nastavlja i velike su šanse da eskalira u „ukrajinu“ kao sinonim za borbu protiv „kanibalizma“ vlasti. Bosanskohercegovački vlastodršci, metaforički rečeno, jesu kanibali, baš poput Janukoviča, jer „jedući“ naše životne resurse „jedu“ nas i prosto je nemoguće da ljudi pristanu da u tišini budu oglodani do kosti – protivit će se, naravno, i u samoodbrani ko zna šta uraditi, jer, kako je stajalo na jednom transparentu u Sarajevu: „Kad sam gladan, nisam svoj.“ Plenum, s druge strane, donio je i pozitivnih stvari. Dešava se da u BiH, po prvi put u njenoj istoriji, imamo začetke demokratije, početke stvaranja građanskog identiteta a time i građanskog društva. Svaki učesnik plenuma je pojedinac, građanin, koji iznosi probleme koji ga tište kao građanina, predlaže njihovo rješenje a potom se to predaje vlastima koje plenum pokušava preobličiti u ono što bi one same od sebe trebale biti: servis građana.

Vlast iz socijalnog bunta nije izvukla nijedan konstruktivan zaključak. Ona se konsolidira, ali na potpuno pogrešnoj premisi koja je još do jučer „pila vode“, ali više ne može, bar ne kod onih koji od rata obnašaju ili su obnašali vlast. Ta premisa glasi: Narod je objekt politike. S tim je gotovo, ali to ne shvataju iako su imali direktno uključenje naroda u politiku čime je taj narod postao politički subjekt. (Ovdje je potrebna jedna mala ograda. Tu premisu, naime, ne mogu koristiti oni koji su od rata naovamo na vlasti i u vlasti, ali itekako mogu oni koji nisu bili vlast ili bar ne u značajnijoj mjeri i ne direktno, o čemu će više riječi biti u zadnjem dijelu teksta o Fahrudinu Radončiću.)

Svaki ključni čin demonstranata bio je izrazito politički: paljenje institucija vlasti, organizovanje plenuma kao jedinog poslije rata proizvedeng oblika društvenosti, poruke poslane političarima, ispoljena svijest običnog čovjeka o kriminalu vlasti, nedvosmislen i beskomprmisan poziv na ostavke, istrajnost u zahtjevima – sve to su politički činovi. Političari su jednostavno iznevjerili politiku i lokalnu i državnu i međunarodnu, a pogotovo u njenim posebnim oblicima kakvi su socijalna, zdravstvena, privredna, obrazovna i kulturna politika – suviše konkretni oblici da bi izdaja ostala neprimjećena i nekažnjena. Iznevjerena politika im se vratila kao bumerang u glavu.

No, oni svoje pa svoje. Skretničar Radobolje, jedan od najcrnjih izdanaka hrvatske povijesti od stoljeća osmog, Dragan Čović u socijalnom buntu vidi „bošnjačko proljeće“, a ako je bošnjačko, onda je i antihrvatsko. Ne osjeti da su Hrvati u velikoj mjeri postali svjesni da hrvatstvo, kao i sve drugo što se njihovih golih života tiče treba braniti najviše od njega jer više ih je politika HDZ-a otjerala iz BiH nego srpska armada iz Posavine. Oni što su ostali, postoje za njegov interes. Ako ostane na vlasti, bit će to poklonjen mandat unutar kojeg će se od njega previše očekivati, a to neće biti (samo) treći entitet, već i više socijalne pravde. Naravno, nit će htjeti niti moći, a ni željeti očekivanja naroda provesti u djelo i njegov ciničan osmijeh bit će mu skinut s lica. Međutim, da su se i hrvatski političari prepali govori i pretjerano prisustvo policije na demonstracijama u Livnu te premlaćivanje sindikalca Josipa Milića.

Srpsku politiku u BiH, po pitanju socijalnog bunta kao i po mnogim drugim pitanjima personificira Milorad Dodik, što sasvim dovoljno govori o porazu razuma u toj politici. Radi se o čovjeku koji je već dugo diskonektovan od realnosti, čije vizije Srbe brojnošću i snagom pretvaraju u Kineze s ekonomskom moći Švicaraca za čiji će uspjeh sve svoje resurse upregnuti Rusija, iako nije potrebno, ali, eto, iz čiste ljubavi te da bude dio velike istorijske priče. Naravno, za srpsku politiku su protesti antisrpska iliti bošnjačka stvar, pledoaje unitarizma i slične trice i kučine. Protesti u RS-u nisu imali značajnijeg odziva ali je itekako pokazano da za njih raspoloženje postoji, a to su najviše pokazali oni u koje se srpski nacionalisti kunu – boračka populacija RS-a. Ako Dodik iz toga ne može izvući nikakve zaključke, onda neka mu je sretno, a teško da će mu moći tako biti.

(Ne treba, međutim, gajiti nikakve iluzije da se ovdje dešava nešto nadnacionalno te da će skoro ili ikad doći do ujedinjenja klasno obespravljenih bez obzira na njihovu etničku pripadnost. Nacionalni/etnički identitet je nadređen svim ostalim kolektivnim identitetima u BiH i svi su oni kroz njega disperzirani. Ovdje se, istina, radi o socijalnom buntu, ali onom kojem se može pripisati etnički predznak. Bunt je najviše ispoljen u onim mjestima u kojima vladaju bošnjački politički predstavnici, gdje su oni najveći uzrok zla koje trpi narod, dominantno bošnjački. Kad krene pobuna u RS-u ili kantonima i mjestima s hrvatskom većinom, to će također biti socijalne pobune s etničkim predznakom. Ne treba negirati ni činjenicu da među ljudima koji se bune postoje i oni koji su iz drugih  etnija, ali i oni koji se etnički ne opredjeljuju te oni kojima je klasni identitet iznad etničkog no na osnovu njih protest je nemoguće odrediti kao nadetnički jer, jednostavno, nije se desila međuetnička solidarnost na klasnoj osnovi.)

Kod Bošnjaka je stvar nešto interesantnija, jer na sceni je pravi političko-propagandni rat. SDA i SDP, kao partije koje imaju najviše vlasti nad bošnjačkim narodom, također proteste okreću na nacionalnu ravan, etiketiraju ih kao antibošnjačke i antibosanske (SDA) te samo antibosanske (SDP). Zlatko Lagumdžija, predsjednik SDP-a, u jednom je momentu otišao tako daleko da je indirektno uporedio demonstrante s Karadžićevim zlikovcima kroz primjer paljenja zgrade Predsjedništva BiH.

No, to su zaista krici očajnika. Lagumdžija, kao i njegova partija, su, više je nego jasno, gotovi. Čak i kad se ne bi ništa više pozitivno iz ovih protesta izrodilo, i ta činjenica bi bila dovoljna. Lažna ljevica na čelu s lažnim Valterom prestat će uzurpirati prostor ljevice u političkom spektru BiH te omogućiti iskrenijoj ljevici da taj prostor zauzme. Naravno, kad se ona stvori, a na to ćemo još dugo čekati. SDP, naravno, ne snosi sam odgovornost za socijalno stanje u kojem smo se našli i koje je pokrenulo bunt, ali je činjenica da se za vrijeme vladanja te partije bunt desio. SDP se bavio proizvodnjom kriza vlasti a do najkritičnije tačke doveo je sebe.

Dvoglava SDA postala je jednoglava. Tihića u politici, može se slobodo reći, više nema, a da SDA skrati za Bakira Izetbegovića trudi se, dosad uspješno, Fahrudin Radončić. Na Bakirovu adresu, s dosta argumenata, uputio je niz optužbi za finansijski kriminal a sada mu adresira i politička ubistva. Sve su prilike da će SDA na neko vrijeme, a Bakir možda i stalno, potonuti pod optužbama kako Radončića tako i naroda i građana. Iako je politički kraj bilo koga iz bh. političkih oligarhija razlog za beskrajnu radost, tu dolazimo do najcrnje mogućnosti – mogućnosti Radončića kao gospodara sudbine svih Bošnjaka u BiH.

Narodski rečeno, i SDA i SDP, iako i sami vragovi, s većim vragom od sebe tikve su sadili. Radončić je i jednim i drugima bio medijski i grobar i uskrsitelj. I jedni i drugi davali su mu političku moć u onoj mjeri u kojima je on njima davao medijsku. Sada je i medijski i politički moćan i dočekao je povoljan trenutak kad se može obrušiti i na jedne i na druge. Fahrudin Radončić je jedini relevantan bošnjački političar koji se deklarativno u potpunosti stavio na stranu demonstranata. Ne treba imati nikakvih zabluda u vezi s njegovom iskrenošću, radi se, naravno, o političkoj populističkoj igrariji kakva na našim prostorima nije viđena od Miloševića. Nečuveno je njegovo pasiviziranje policije u trenucima kada ju je neophodno aktivirati, a sve po Miloševićevom receptu iz 1987. kad je lansirao, sad već čuvenu, populističku krilaticu: „Niko ne sme da vas bije!“ Kao ključni čovjek u državi kad su u pitanju snage reda, on dobro zna šta postiže kada glavnu polugu svoje moći predaje narodu. Naravno, kad bi narod tu polugu moći pokušao upotrijebiti protiv njega, začas bismo vidjeli kako ona nije predata, baš kao što ni Avaz nije predat u ruke njegove bivše supruge.  Time Radončić testira tu populističku praksu. Pasiviziranjem policije on masu oslobađa osjećaja obespravljenosti, masa je u tom momentu iznad fizičkih zaštitnika poretka koji je obespravljuje. On faktički masu huška, čime se ona oslobađa od frustracija kroz rast vlastite moći. To je bio glavni uzrok nasilja na protestima i mogući uzrok ponovnog nasilja.

Na Glavnom odboru njegove stranke ni na šta obavezujućeg, populističkog naziva Savez za bolju budućnost zaključeno je, između ostalog, i sljedeće: „SBB smatra da pobuna građana pripada samo njima, ali i istovremeno, demokratsku volju građana iskazanu kroz proteste na socijalnoj, ekonomskoj i antikorupcijskoj osnovi, doživljava kao potvrdu ispravnosti naših poznatih programskih ciljeva.“ On tu sebe inaugurira u anticipatora i personifikaciju težnji naroda, što je u analizama populizma opisano kao jedna od osnovnih strategija za osvajanje vlasti na populističkim osnovama.

Njegove prijetnje hapšenjima, istragama i sličnim policijskim represijama prizivaju u sjećanje „narodnu miliciju“ i rasplamsavaju želju mase za „padanjem glava“ onih koji su je doveli do javne kuhinje. Radončić, s jedne strane, amnestira u potpunosti narod od bilo kakve odgovornosti za stanje u zemlji, i policiju pasivizira u odnosu na narod, ali prijeti njenim neviđenim aktiviranjem kad su u pitanju njegovi politički neistomišljenici.

Cijeli je niz populističkih strategija koje Radončić koristi da bi se domogao pozicije prvog u Bošnjaka te bi mu trebalo posvetiti poseban tekst. No i ovo što je navedeno dovoljno je da bi se dao odgovor na pitanje koje često čujem kad iznosim ove teze. To je: „Pa šta? Zašto je on gori od bilo koga drugog?“ Odgovor je da Radončić nije kriv za svoju poziciju, i to treba staviti na teret SDA i SDP, on je logična posljedica njihovog javašluka. Međutim, činjenica je da u zemljama bez demokratije, kakva je BiH, populizam, ako dođe na vlast, dugoročno, a možda i zauvijek, odgađa pretpostavke za njenu uspostavu. Ako plenumaši ne naprave nešto značajno do izbora, s Radončićem na vlasti neće više biti u mogućnosti da bilo šta urade. Imat ćemo Bošnjakistan s neograničenom vlašću njegovog najznačajnijeg graditelja poslije Gazi Husrev-bega, kako Fahro samog sebe titulira.

Iako se poziva na građane, Radončić dobro zna da može računati samo na glasove iz naroda, i to bošnjačkog. Da bi njima vladao, spreman je na sve, pa i na njihovu dodatnu homogenizaciju, arhaizaciju njihovog identiteta i militarizaciju. Ukratko, bit će to diktatura fahrotarijata, ako se kroz plenume ne stvori adekvatna opozicija, između ostalih, i njemu.

.