Mesić: Šešelj je ponovo zatrovao odnose između Hrvatske i Srbije

Povezani članci

• Namjerno zaboravljanje distrikta Brčko
• Sultani i vazali
• Vanjska politika ‘ex cathedra’ predsjednika Obame: Početak kraja globalnog liderstva SAD ili nova američka real politika ? – II dio
• DOMINACIJA POLITIKE NA UNIVERZITETU
• KOLINDATERALNE ŽRTVE
• Holandija kriva (samo) za dio žrtava

Postigao je ono što je uvijek i želio i na čemu je radio – zatrovao je, ponovo, odnose između Hrvatske i Srbije i izvukao na površinu negativne emocije koje nikome ne koriste.

Stjepan Mesić, bivši predsjednik Hrvatske, za Danas govori o Šešelju, Vučiću, hrvatskim izborima i Rezoluciji Evropskog parlamenta. Intervju je vođen prije najave haškog tužiteljstva da će tražiti vraćanje Šešelja u Haag.

Razgovarala: Snežana Čongradin

Kako komentarišete rezoluciju EP o Vojislavu Šešelju?

U osnovi, ta je rezolucija – pođemo li od realnoga stanja stvari – korektna, jer adresira jednu sasvim konkretnu situaciju na odgovarajući način. Mislim, naime, da nitko razuman i politički pismen neće reći kako je to što Šešelj javno govori i zastupa, prihvatljivo, ili da je prihvatljiva i razumljiva šutnja vlasti Srbije u odnosu na to. Događa se nešto neprihvatljivo i na to treba reagirati. Samo – kako? Mislim da propagadno-političko prepucavanje na liniji Zagreb – Beograd, javno, kroz medije, ili demonstrativnim otkazivanjem dolaska u Beograd na jedan važan multilateralni sastanak, ne koristi nikome, ali sasvim sigurno neizmjerno veseli upravo Šešelja. Mislim dalje da se mirno može postaviti pitanje zašto Evropski parlament nikada do sada nije reagirao na sličan način na situacije što ih se može usporediti s ovom o kojoj govorimo i je li sve to trebalo dizati na razinu Evropskog parlamenta, ili je bilo pametnije u direktnim kontaktima sa Srbijom, ali ne preko medija, pokušati stvari postaviti na pravo mjesto. Pa diplomacija postoji za takve stvari, jesmo li to zaboravili?

Ima li, po vašem mišljenju, istine u tome što su govorili pojedini poslanici EP da je ta rezolucija suvišna i da će, umesto smirivanja strasti u regionu, služiti njihovom potpirivanju?

Stvari su eskalirale do te mjere da je teško naprosto reći da je rezolucija suvišna. Jer, ponavljam, ona se odnosi na jednu konkretnu situaciju koja je neprihvatljiva, i sa stanovišta Evrope, i sa stanovništa regije, a – nepotrebno je i reći – i sa stanovišta napretka Hrvatske i Srbije i razvijanja njihovih bilateralnih odnosa. No, da ta rezolucija neće pomoći smirivanju stvari, to je potpuno jasno i u tome kontekstu legitimno je postaviti pitanje koliko je bilo pametno pribjeći takvom načinu izražavanja neslaganja i osude, kako Šešeljevih javnih situpanja, tako i šutnje vlasti u Srbiji. Osim toga, moram reći da se od početka sve postavlja na pogrešan način. Kritiku u prvome redu treba uputiti Haškome sudu – najprije zato što je suđenje zavlačio godinama, a što sada godinama odugovlači s objavljivanjem presude, a potom zato što je, navodno iz zdravstvenih razloga, Šešelja privremeno pustio na slobodu. Kritiku potom zaslužuje haško tužiteljstvo koje se na takvu odluku, iz meni posve nerazumljivih razloga, nije žalilo. I tek onda na red dolazi vlast u Srbiji kojoj povratak Šešelja nikako ne odgovara, ali koja je ipak podcijenila negativni učinak njegovih aktivnosti koje i tolerira, i ignorira. I sada ustrajava na takvoj pogrešnoj procjeni. Dakle, sve je trebalo raditi na drugačiji način i svi su se drugačije trebali ponašati.

Kako ste doživeli odgovor premijera Srbije Aleksandra Vučića na tu rezoluciju? Imate li razumevanja za argumente koji se odnose na to da se Šešelju pridaje značaj koji ne zaslužuje, s obzirom na činjenicu da je njegova politička snaga marginalna?

Točno je, Šešeljeva politička snaga je marginalna, on u Beogradu jedva uspije sakupiti dvije do tri tisuće pristaša. Ali, on ih neometano okuplja, on neometano propovijeda mržnju i zagovara – budimo otvoreni i realni – novi rat. Naravno, da to ne dolazi u obzir i naravno da svi njegovi istupi pokazuju kako je riječ o neuravnoteženom čovjeku, ali ne do te mjere da ne bi bio svjestan onoga što govori i odgovoran za to. Ova konstatacija vrijedi za Šešelja danas, jednako kao i za Šešelja iz vremena ratova u kojima se raspala Jugoslavija. No, sve to ne opravdava šutnju službenoga Beograda koja je nekima dobro došla da na tome dovedu u pitanje kako bilateralne odnose Zagreb – Beograd, tako i cijeli koncept regionalne suradnje. Ukratko – bio Šešelj marginalac, ili ne, a ja sam uvjeren da jest, njegove istupa treba osuditi i od njih se distancirati. Da je to učinio službeni Beograd, uvjeren sam da Evropski parlament ne bi vidio nikakve potrebe da se oglašava.

U Srbiji se mogu čuti i argumenti da je Šeselj punih 11 godina javno širio mržnju na suđenjima u Haškom tribunalu pa niko nije predlagao da se to nekako sankcioniše, niti je reagovao.

I to stoji, s time da na izjave dane na suđenju mora reagirati sud. Pa tako imamo još jedan argument za kritičnost prema Haškom sudu. Zašto je tolerirao takvo ponašanje? No, to je slabi argument ako se njime želi objasniti šutnja službenoga Beograda u odnosu na ono što Šešelj sada javno govori u Srbiji. Nikada grijeh, odnosno propust jednoga nije i ne može biti opravdanje za grijeh ili propust drugoga. Pa tako ni šutnja Haškoga suda na Šešeljeve izljeve mržnje tokom suđenja ne može biti pokriće službenom Beogradu za šutnju u odnosu na iste takve izljeve koji se događaju u glavnome gradu Srbije, odnosno u Srbiji.

Premijer Srbije je izjavio da ne postoji čovek na zemaljskoj kugli koji bi danas mogao da poveže Šešelja sa državnim rukovodstvom Srbije. Slažete li sa tim? Da li je ova rezolucija poslužila strankama u Hrvatskoj u jeku predizborne kampanje?

Slažem se s time da se Šešelja danas ne može povezati s onime što vodstvo Srbije čini danas. Naglašavam ovo “danas”. Ostavimo čak po strani činjenicu da su ljudi iz toga vodstva bili svojedobno itekako povezani sa Šešeljem. No, danas – ponavljam – takva veza očito ne postoji i Šešelj na slobodi u Srbiji, makar i privremenoj, čelnim ljudima aktualne vlasti itekako smeta. Zato mislim da su se oni već i prije dolaska Šešelja u Beograd trebali kratko, hladno i jasno – unaprijed – od njega distancirati. Mnogo toga bi onda izgledalo drugačije, a cijela priča oko Šešelja sigurno ne bi postala poligon za pokazivanje mišića na unutrašnje-političkoj sceni, najprije u Hrvatskoj, a potom i u Srbiji. Tako se naprosto odgovorna politika ne vodi. Jedini koji u svemu tome uživa, reći ću još jednom, je upravo Šešelj. Postigao je ono što je uvijek i želio i na čemu je radio – zatrovao je, ponovo, odnose između Hrvatske i Srbije i izvukao na površinu negativne emocije koje nikome ne koriste.