LEKCIJE SAMURAJA

Izdvajamo

• Duboki naklon svom narodu. Duboki naklon i poštovanje svima onima koji su se hrabro borili u toj bitci. Ali, i onima koji su pobijedili. Istinski respekt na kraju jedne velike “samurajske”  borbe.

Povezani članci

• Esad Bajtal: Gdje je energija bosanskog duha?
• Prosvjedi u Vukovaru završeni bez incidenata
• Argentinski poučak: MOL će teško doživjeti sudbinu Repsola
• KAKAV RADOSTAN DAN
• ZLATKO JELISAVAC: Političari i njihovi analitičari
• DOŠAO JE RED NA SKENDERA

Foto: AP/Frank Augstein

Kako su poraženi osvojili srca ljudi širom svijeta

Piše: Fuad ĐIDIĆ

Japan se vraća kući sa svjetskog prvenstva u Kataru. Za jednu azijsku zemlju postigao je veliki uspjeh. Hrabra ekipa “Plavih Samuraja” pobijedila je dva europska giganta Njemačku i Španiju i, plasirali među 16 najboljih ekipa svijeta. To je za naciju u kojoj je Ivica Osim deceniju prije ugradio svoja najbolja iskustva i znanja trenera, do sada najveće fudbalsko postignuće.

Ali, ova zemlja i, ako poražena u odlučnom i dramatičnom meču sa Hrvatskom, uspjela je osvojiti srca ljudi širom svijeta. Kroz dva visoko simbolična gesta ostavili su neizbrisivi pečat u memoriji ovog svjetskog prvenstva. Rijetko kada smo tako jasno vidjeli skoro opštu fascinaciju Zapada gestima koji su došli iz jedne ostrvske azijske zemlje.

Prvo su navijači Japana učinili jedan korak bez presedana. Poslije utakmice sa Njemačkom pokupili su silno smeće i otpatke koji su ostali iza gledalaca prepunog stadiona. Slike navijača sa higijenskim maskama i napunjenim kesama u ruci brzo su obišle svijet. Tako su ovi, do jučer anonimni poklonici “Samuraja” postali uzor solidarnosti, pažnje i respekta prema domaćinima širom svijeta. To je za evropskog ali, posebno gledaoca sa Balkana, bio jedan posve neočekivan, zapanjujući – gest. Skoro jedna roza, ovdje, do nevjerice dovedena, romantična slika koja, kao da je došla iz nekog dalekog i, nama umalo, nestvarnog svijeta.

Foto: The Asahi Shimbun

Ovaj gest japanskih navijača bio je istinski kontrapunkt psihologiji mase, istinska suprotnost ponašanju “navijačkih hordi” koje ovdje često gledamo kako u trenucima slavlja, ruše sve pred sobom, kako pobjedu doživljavaju kao pravo na uništavanje, progon i destrukciju drugih i drugačijih. Japanski navijači pokazali su kako je solidarnost, kako je ovaj čin poštovanja zapravo, najviša forma patriotizma i predanosti imenu kojeg nose.

Potom se direktor japanske ekipe, Hajime Moriyasu-san odmah poslije jedne velike i dramatične utakmice sa reprezentacijom Hrvatske, tu, sa zelenog terena, pred očima svjetske javnosti, duboko poklonio japanskoj publici i svima onima koji su podržavali njegovu ekipu. Bio je to jedan nezapamćeni gest. Jednako fascinantan i simboličan. Sa očima oborenim dole. Nije bio rutinski I, nije trajao tek sekundu-dvije. Trajao je mnogo duže. I zbog toga je bio nesvakodnevan, neobičan i, inspirativan.

Duboki naklon svom narodu. Duboki naklon i poštovanje svima onima koji su se hrabro borili u toj bitci. Ali, i onima koji su pobijedili. Istinski respekt na kraju jedne velike “samurajske”  borbe.

Moriyasu-san je bio odjeven po svim standardima jednog činovnika neke velike japanske kompanije. Crno, jednostavno odijelo, bijela košulja i crna tanka kravata. I upravo takav, sa izgledom “jednog od miliona” pred očima cijelog svijeta, nedvosmisleno, dubokim i dugim naklonom kazuje prije svega, i, iznad svega, veličinu odanosti svojoj zemlji, manifestira zahvalnost, privrženost tima kojeg vodi pijetetu, statusu i veličini zemlje iz koje dolazi, i, na najbolji način se izvinjava za sve što još nije mogao postići.

Naklon je u japanskoj kulturi jedan posve običan gest kojim se iskazuje početak posla, pozdrav, odanosti kompaniji, zemlji, narodu. I ništa ne ide tako duboko u kulturi ove zemlje kao ovaj čin naklona. Zbog toga ništa bolje ne definiše i ne čini različitim Japan od ovog gesta sa kojim sve počinje i sve završava.

U ovome činu Hajime Moriyasu vidjeli smo zapravo, Japan koji nije bijesan, ogorčen, ratoboran….Vidjeli smo na tren zemlju koja je prošla kroz Hirošimu i Nagasaki, a koja u sebi ne nosi ništa osvetničko, ratoborno, divlje ili prijeteće. Podsjetili se na zemlju koja ne dopušta da bude jedno i jednostrano i, oblikovana samo grubim sjećanjima na strašne slike iz prošlosti već, smo vidjeli zemlju koja je pronašla sebe u balansu tradicije i modernosti gdje je sport, fudbal prije svega, samo dio njene težnje za budućnosti, odnosno, dio u njenom trijumfalnom ulasku u modernu Zapadnu civilizaciju.

I što na kraju reći! U kojem svijetu mi živimo!?

U svijetu u kojem su ostale samo sjene od onoga što su pokazali “Samuraji” i njihovi poklonici na svjetskom prvenstvu u Kataru.

Nama se iz dana u dan nudi svijet u kojem Drugi ne treba biti samo poražen već zbrisan, “zgažen”,”uništen”…

Nameće nam se svijet koji je izgubio duh i karakter viteške borbe i nadmetanja, igre a, zadobio karakter stalnih najava ili, nastavljana krvavih ratnih sukoba i stalnih gloženja na “život ili smrt”. Svijetu u kojem su nestali heroji a njihovo mjesto su zauzeli zločinci.

Ovo je svijet koji je nasilje i divljaštvo proglasio najvišom formom patriotizma.

I zbog toga, duboki naklon direktora japanske fudbalske reprezentacije Hajime Morayasu, kao i veliki čin japanske publike koja čisti stadion u Kataru, možda su bile posljednje opomene da se spasi sport, da se spasi viteštvo, nadmetanje u sportu, uopšte – Igra kao srž čovjekova postojanja, od sve opasnijeg otrova ratnih pokliča i ratnih priprema, od eksplozije organizovanih navijačkih hordi čiji su životi obesmišljeni i ekonomski uništeni.