Esad Bajtal: Anatomija “junačkog” straha

Esad Bajtal
Autor/ica 23.3.2016. u 17:27

Esad Bajtal: Anatomija “junačkog” straha

 

 

 

Nemojte da mislite
da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao,
a muslimanski narod možda u nestanak,
 jer muslimanski narod ne može da se obrani,
 ako rat bude ovdje.

 R. Karadžić, sa govornice Skupštine R BiH, 21.10. 1991.

 

 

Also sprach Radovan Karadžić.

Govorio je to uzdignute glave i tonom prijeteće epsko-cinične nadmenosti onoga koji se, u svojoj pozerskoj samodopadnosti, eto, nikoga ne boji. No, na šta je stvarno oslanjao svoju “hrabru” prijetnju o planiranom nestanku čitavog jednog naroda (genocid), najbolje svjedoči njegov nekadašnji saborac (poslije pokajnik koji je smogao snage da se javno izvine) Novak Kilibarda, koji u knjizi Slavoljuba Šćekića: KILIBARDA, ispovijest o deceniji koja je promijenila lice Crne Gore, na str. 78. govori ovako:

 

Jednom smo imali miting na Ivanjici, između Trebinja i Dubrovnika.
Ivanjicom su odjekivali poklici: Hoćemo oružje! Hoćemo oružje!

Radovan Karadžić na to je uzvratio: 

Braćo Srbi ne treba nam nikakvo oružje.
Mi imamo slavnu Jugoslovenski narodnu armiju koja će nas zaštititi …. [1]

 

Dakle, s pogledom uprtim na “slavnu Jugoslovensku narodnu armiju…”, koja je stala iza zločinaca i zločina, Karadžić je mogao da blefira osobnu kuraž koja je retorički zavodila ubogi, manipulaciji nedorastao puk. Međutim, vijest o hapšenju Radovana Karadžića (21.07.2008.) i njegovo pojavljivanje na sudu (30.07.2008.), razgolitiće, po ko zna koji put (baš kao i u ranijim haaškim procesima) sav nemoral, bijedu i kukavičluk “narodnih junaka” zločinačke, etno-klerikalne i fašističko-genocidne velikosrpske ideologije 1991-1995. Nervozan, uplašen i izgubljen (patološki zadrigao od neumjerenog prežderavanja po bircuzima svojih beogradskih jataka), sav ojađen, skrušenim tonom vokalne distonije koja psećom poniznošću (zadovoljan sam vašim razmijevanjem mog stava), žalosno priziva sudije na empatiju, nastojeći (ukazivanjem na tobožnje “neregularnosti procesne prirode” svog dolaska u Haag), tematski pobjeći od istine, zločina i kazne zbog kojih jeste tu gdje jeste:

Mislim da bi bilo pravedno da se ukaže šta se dešavalo tokom mog dolaženja dovde.

Čisto justicijskom razlogu svog “dolaska” u Haag (“zašto”, “zbog čega”), on jeftino-manipulatorski predpostavlja način (“kako”) tog dolaska. Onaj ko je punih 13 godina bježanjem od pravde izigravao i izbjegavao svaku pravednost, sada se sam kukavički preplašen poziva upravo na nju. Odnosno, i iz drugog ugla govoreći, formalno-tehničko pitanje regularnosti dolaženja na sud, odjednom postavlja upravo onaj koji je krajnje neregularno i bez ikakvog suda i suđenja, ubijajući ih, bahato presuđivao hiljadama drugih: starih, nemoćnih, maloljetnih… Upravo on, ruralni primitivac, cinik i sileđija (Mogu osvojiti grad (Sarajevo) za dva sata), sada sasvim jadno (ostavši bez zaleđa tzv. JNA), preplavljen strahom, kukavički i glasom plačne skrušenosti, javno (pred TV kamerama cijelog svijeta), brukajući naciju, samosažalno cvili: Brinem se za svoj život.

Strah je snažno neprijatno uzbuđenje koje individua pokazuje u situaciji realne ili samo umišljene opasnosti s kojom je nemoćna da se ljudski nosi. Radi se o subjektivnom osjećanju brige, “uznemirenosti, ugroženosti i bespomoćnosti”. Karadžićev izraz “brinem se”, zapravo je eufemizam, nevješta zamjena, za iskaz “strah me je”. Tako, ne samo očigledni strah, nego i strah od otvorenog priznanja tog straha, postaju vidljiva mjera Karadžićevog stvarnog kukavičluka. Zašto “se brine” i koga se to boji oholi ubica, odnosno “nacionalni heroj”, kako Karadžića u TV anketama (svih pobjeguljskih godina), nazivaju njegovi istomišljenici i razulareni velikodržavni etno-fili?

                        I zar se istinski heroji nekoga boje?
Bojim se, “Holbrukove ruke”, cvili usplahireni Karadžić.

A, zatim se poziva na istog tog Holbruka, na nekakav sporazum s njim, i na tobožnju Holbrukovu izdaju tog “sporazuma”.

Na stranu pitanje Karadžićeva ljudskog dostojanstva, koga očito nema, ali ostaje logičko pitanje potrebe skrivanja (bježanja, maskiranja i lažnih dokumenata…) ako je takav sporazum zaista postojao. Uostalom, šta će mu “sporazum”, ako (kako sam tvrdi), nije kriv. Evo logički dijametralno suprotnog primjera: oni koji zaista nisu krivi, (poput generala Armije Bosne i Hercegovine Sefera Halilovića i Rasima Delića), sami su se, bez skrivanja i sramotno-kukavičkog bježanja, dobrovoljno odazvali na prvi poziv Haaga. Halilović i Delić, niti su bježali poput Karadžića i đenerala Mladića, niti tvrde da su “narodni heroji”. Niti “brinu za svoj život”.            Oni su, naprosto, bili i ostali, branioci Ove Zemlje. I ako se i braniocima treba suditi, svojim dobrovoljnim odlaskom u Haag, Halilović i Delić, Sudu i Svijetu, rekli su:

                 DA – izvolite, evo nas, tu smo!
Neka Sud kaže svoje!

I to je, i u tome je, praktična, stvarna i neporecivo očigledna razlika između malobrojnih halilovića, delića …, s jedne, i mnogobrojnih miloševića, karadžića, mladića …, s druge strane. To je razlika između agresora i branilaca; četnika i partizana; fašista i antifašista. Razlika koju je, u njenoj samoočiglednosti, koliko jednostavno, isto toliko i nepotrebno imenovati. Ostavljam to imenovanje (i odgovor na pitanje ko je ko u prošlom ratu?), Međunarodnoj zajednici, Povijesti i samim čitaocima, kako današnjim, tako i onim budućim. Naime, Povijest je ono što se događa. A (H)istorija je samo opisivanje Povijesti. Upravo stoga je moguć paradoks da Povijesne (stvarne) kukavice  i zlikovce nacionalna (H)istorija proglasi za svoje “junake”, a stvarne heroje i branitelje druge strane, za ubice i zločince. Naime, (H)istorija može, a Povijest ne zna lagati. Na primjerima gore navedenih haaških slučajeva to je toliko očigledno da čini nepotrebnom i suvišnom svaku daljnju argumentaciju.

Uostalom, evo jednog simptomatično-neporecivog, somatski uvjerljivog detalja Karadžićeva “junaštva”: za razliku od slike zadriglosti njegovog prvog pojavljivanja u Haagu (30. 07. 2008.), Karadžićevo drugo pojavljivanje, mjesec dana poslije (29. 08), pokazuje nam sliku doslovno živog kostura: gola “kost i koža”. Gordi “junak” i istrebitelj naroda, očigledno, veremi i kopni; topi se – od straha. Tako briga strahom ojađene fiziologije, biva prokazana anatomijom jasno vidljive Istine.

Šta bi tek bilo da Haag raspolaže smrtnom kaznom?

Umro bi od straha!

Iz knjige:
Esada Bajtal: NEOFAŠIZAM U ETNO-FRAKU
SARAJEVO 2013.

Mislilac

Ilustracija: Šukrija Meholjić

 

 

 

 

[1] Izdavač: Vijesti, Daily press d.o.o.; Podgorica, 2001. str. 78

Esad Bajtal
Autor/ica 23.3.2016. u 17:27