Ćirilica – što je rekla Snježana Kordić?

Povezani članci

• Hrvatska misao u Sarajevu: Prilozi NDH kolaboracionističkoj poetici
• Odiseja 2018.
• Bilježnica Robija K.: Deseti travnja
• Svojim izjavama, vladika Grigorije srozava sebe, crkvu i srpski narod
• Može im biti
• VIKTOR IVANČIĆ: MUŽ ZA USNE

Život je iznenađujuće čudna pojava. Ponekad se desi, te nije dosta nego te nevolje pogode u serijama. Najparadoksalnije međutim jeste ako te one stignu s onih strana odaklem ih ni u snu ne bi očekivao. To se upravo desilo našoj najpoznatijoj lingvistici iliti jezikoslovki Snježani Kordić. Podsjetimo se, ona u svojim radovima i javnim istupima principijelno zastupa znanstveno stajalište kako hrpe jezika što se namnožiše na „našim“ prostorima nisu doli varijante jednog policentričnog jezika, u znanosti poznatog pod imenom srpskohrvatski jezik. Svatko to jasno i nedvosmisleno može ustanoviti čitajući bilo njenu knjigu „Jezik i nacionalizam“, bilo hrpu intervjua po portalima i tiskanim medijima. Pođimo sad „In medias res“.

Odlukom vlade RH nastoji se u krajeve gdje srpski živalj broji više od 33% stanovništva uvesti dvojezičnost, odnosno ćirilično pismo. Tako barem argumentira vlada ove države. Nadalje, tvrdi vlada, ona je to obavezna učiniti prema „Europskoj povelji o regionalnim i manjinskim jezicima“. Eto, vlada sve jasno argumentira, mada joj u stvari ništa nije jasno. S obzirom da se radi o jednom – a ne dva jezika („hrvatskom“ i „srpskom“) – nikako se ne može pozivati na spomenutu povelju, jer se ne radi o manjinskom jeziku. Srbi, doduše, jesu prema Ustavu RH nacionalna manjina u ovoj zemlji, međutim njihov jezik nije manjinski već samo jedna od varijanti štokavštine zajedničke Hrvatima, Srbima, Bošnjacima i Crnogorcima. Prema tome, vlada koristi sasvim krivi argument pravdajući svoju namjeru uvođenja ćirilice u Vukovar. Zašto to čini? S obzirom da se osjeća pretjerano slabom i ranjivom a da se pozove samo na hrvatski ustavni zakon (donesen za vrijeme prošle, HDZ-ovske vlade), nastoji svoje stanovište ojačati na logički sasvim nekorektan način, pozivajući se na povelju EU.

Drugi previd ove vlade je što – namjerno ili iz neznanja (u prvom slučaju radi se o manipulaciji, u drugom pak o neobrazovanosti) – poistovjećuje jezik sa pismom. Ćirilica nije jezik, već pismo, zajedničko – uz neke minorne modifikacije – kako Srbima, Rusima, Makedoncima te nekim drugim evropskim narodima. Da ne ulazimo u povijesne činjenice kako je ona bila u izvjesnom razdoblju i povijesno hrvatsko pismo, baš poput glagoljice i latinice. Daklem, uvođenje ćirilice u Vukovaru nikakve veze nema sa uvođenjem dvojezičnosti. Jadno je u svemu tome da hrvatska vlada, nastojeći uz sasvim pogrešnu argumentaciju, ostvariti svoje vlastite zakone, izaziva kod još neobrazovanijeg pučanstva odzive kakvih smo se proteklih dana nagledali u Vukovaru. Istom, pogrešnom argumentacijom pozivanja na dokumente OESS-a o jezičnim pravima nacionalnih manjina, koristi se i lider hrvatskih Srba, Milorad Pupovac, kao da je i njemu sve što sam naveo nepoznato. Branko Mijić u Novom listu zapaža da „iako i sam lingvist i sveučilišni profesor, Milorad Pupovac u cijelu se raspravu uključio kao političar”. Realno, on također doprinosi diobi jezika ustrajno u javnim nastupima tražeći uvođenje dvojezičnosti, o čemu ne može biti ni govora jer – ekavica (za prisutnost koje na javnim natpisima su se odlučili vukovarski Srbi) nije nego tek jedna od varijanti zajedničke štokavštine. „Snježana Kordić je svojim radovima i svojom knjigom objasnila sve što je po pitanju jezične histerije bilo potrebno objasniti, ali ovo je vrijeme u kojem ni sve nije dovoljno” kaže Sinan Guđević u intervjuu u Novostima povodom svega ovoga.

U političkom životu, ne samo ove zemlje, čest je slučaj da se bilo ispravne, bilo pogrešne ideje nastoje ostvariti korištenjem demagogije i širenjem poluistina, slijedeći tipičnu makijavelističku doktrinu – „cilj opravdava sredstvo“! E sad, tome nije tako – barem za ljude od moralnog integriteta. Ima li ga i Snježana Vučković, koja na desničarskom portalu Dnevno.hr u članku „Zakon se mora mijenjati? Predsjedniče, sjednite, 5…” koristeći istrgnute citate iz intervjua Snježane Kordić i krivotvoreći njihov smisao, stavlja iste kao dokazni materijal u kontekst vlastite argumentacije kako je potrebno ustavni zakon mijenjati akoli se već ne želi poštivati, kao što je to izjavio predsjednik Josipović (‘Ako se ustavni zakon ne želi poštivati, treba ga mijenjati’) – dozvolit ću si posumnjati. Mislim kako to nije greška spomenute komentatorice već naprosto način uobičajeno prisutan u desničarskim argumentacijama – silovanje istine na djelu, a da silovatelj izgleda neviniji od silovanoga.

Međutim, prije sam uvjeren da se radi o nerazumijevanju ili gafu negoli o namjeri, kod drugog komentatora lijeve provenijencije, Marinka Čulića. On u inače izvrsnom članku “Ako talijanski nije fašistički, ni ćirilica nije četnička”, objavljenom na stranicama tportal.hr a kojega prenosi i Tacno.net, pri samom kraju čini grešku koja baca sjenu na cjelokupni dojam članka, a neupućenima i na stavove Snježane Kordić. Kaže Čulić:

“Doduše, ne bi bilo viška ni srpskoj strani, jer je teško razumjeti zašto inzistira na ekavici ako većina Srba u Hrvatskoj govori ijekavicom, a, bogami, ne bi ni nekim istaknutim jezikoslovcima kao Snježani Kordić.

Slažem se s njenim stavom da su hrvatski i srpski u osnovi isti jezik, ali ne samo da se ne slažem, nego ni elementarno ne razumijem, zašto bi ćirilica u Vukovaru bila u suprotnosti s tim. Pa, pobogu, tek ćirilićni natpisi, uz latinične, na zgradama vukovarskog kolodvora ili gradske skupštine potvrđuju jedinstvo hrvatskog i srpskog, dok ih zabrana ćirilice naprotiv cijepa na dvoje i zauvijek antagonizira. Točno onako kako to hoće Tromblon i slični koji ovih dana pokušavaju minirati zakonske odredbe o ravnopravnosti dva pisma.”

Pišući da “zabrana ćirilice naprotiv cijepa na dvoje i zauvijek antagonizira” hrvatski i srpski – tom tvrdnjom on i nesvjesno poistovjećuje pismo s jezikom i u suprotnosti je s tvrdnjom da ćirilica ne znači drugi jezik čineći pritom istu – vjerujem, nenamjernu – grešku, kao hrvatska vlada, Milorad Pupovac, komentatorica portala Danas i tisuće (ne)svijesno instrumentaliziranih demonstranata na proteklom skupu u Vukovaru.

Što je ustvari rekla Snježana Kordić u intervjuima za e-novine i Novi list iz kojih se citati koriste svijesno ili nesvijesno u suprotnom smislu od njihova značenja? U razgovoru za spomenuti portal, već je u naslov izvučen njen osnovni stav: “Ćirilica u Vukovaru nije znak dvojezičnosti”, koji u tekstu i objašnjava:

“Po izjavama političara ispalo bi da različito pismo znači da se radi o različitim jezicima. Ali to nije točno. Na primjer, ako tekst na ruskom jeziku prebacimo s ćirilice na latinicu, on i dalje ostaje na ruskom jeziku. Uostalom, kad bi pismo značilo drugi jezik, onda bi Srbi unutar Srbije bili dvojezični jer pišu i latinicom i ćirilicom.“

Kaže ona dalje:

“Različita nacionalna pripadnost ne znači automatski strani jezik, kako priželjkuju nacionalistički ekstremisti. Teofil Pančić je izvrsno pokazao da baš “vrućekrvni hrvatski domoljubi” imaju razloga za zadovoljstvo ovakvim zalaganjem političara za navodnu dvojezičnost u Vukovaru jer time se podržava ‘omiljeni desno-nacionalistički fantazam o hrvatskom i srpskom kao dva zasebna jezika’.”

nigdje se ne zalažući za zabranu ćirilice kao pisma, već naprosto ustrajući na znanstvenoj tezi da “hrvatski” i “srpski” nisu dva različita jezika. U intervju u Novom listu, jednako naslovljenom, na pitanje novinara:

„Da se vratimo ćirilici u Vukovaru. Jesu li ćirilični natpisi tamo doista potrebni? Vezano uz to navodite usporedbu s ruskim jezikom, koji prebacivanjem s ćirilice na latinicu i dalje ostaje – ruski.“,

Kordićeva odgovara:
 „Jesu li potrebni? Pa, što se tiče praktične funkcije, očito je da nisu potrebni jer ionako svi znaju latinicu. U Srbiji se srpski nacionalisti bune što na ulicama u Srbiji teško da mogu negdje vidjeti ćirilicu. Natpisi na trgovinama su masovno na latinici. Nedavno je Teofil Pančić, novinar beogradskog tjednika »Vreme« (i taj tjednik izlazi na latinici), rekao povodom ove iste teme da se čak i u Šumadiji pretežno koristi latinica i da, prema tome, u današnjoj stvarnosti ćirilica nije nikakav ekskluzivni znak »srpskog identiteta«, nego se ona forsira kao takva. A forsiraju je prvenstveno nacionalisti. Stvarno, ako na ulazu u glavni grad Srbije kad se ide s autoceste prema centru piše na tabli na latinici »Beograd«, je li nužno da se ulaz u Vukovar označava na dva pisma?
Poistovjećivanjem ćirilice sa Srbima oni nam ispadaju straniji nego što jesu jer pišu nekim nerazumljivim, čudnim pismom. A u stvari to nije baš sasvim tako jer oni pišu i latinicom kao i mi. Postoje i druge ideje: kroatist Mateo Žagar je nedavno iznio prijedlog da se u hrvatskim školama nekoliko sati nastave posveti upućivanju u funkcioniranje ćiriličnog pisma, tek toliko da ga djeca malo nauče čitati.“

Tvrdnja da nešto „što se tiče praktične funkcije, nije potrebo“ nije logički istovjetna tvrdnji da nešto što nije potrebno treba i zabraniti, morali bi znati svi iole upućeniji u logiku. Zaista, uvođenje ćirilice nije potrebno iz razloga što hrvatski Srbi ne bi poznavali latinicu, već prvenstveno radi kulturoloških razloga. Vrlo je izgledno da se namjerno stvara zbrka poistovjećujući ćirilićno pismo sa “srpskim” jezikom. Rekao bih da je sve to način pritiska na hrvatske Srbe s ciljem što veće njihove marginalizacije i asimilacije. Čak s prikrivenom namjerom da i oni preostali (kao i povratnici) odu, videći da u Hrvatskoj “nema kruha” za njih.

A od gospodina Čulića bi bilo lijepo vidjeti – što od desno orijentirane komentatorice ne očekujem – da obrazloži svoje shvaćanje stavova Snježane Kordić, i ako ih je (po mom mišljenju) pogrešno interpretirao, to i javno ispravi. U protivnom, ma i nehotice, i sam daje vjetar u leđa desničarima.