Budimo realni, nismo mi kao oni!

Povezani članci

• Evo što je i čiji je pozdrav ZDS
• Bosanski jezik protiv „šagoljice„ i „gatalice„
• Tužbe podnijelo 16.000 logoraša
• Kratki priručnik za (r)evolucionare
• Novinar i pisac Ante Tomić ponovo napadnut u Splitu
• ŠJORA FILE GRE U ZAGREB TRAŽIT KOLINDU

Ilčićev izlet u granu biologije i njegova tvrdnja da su „…muslimani biološki jači od Europljana jer imaju puno djece…“ može probuditi kod mnogih želju da tu mačku spasi od nepotrebnih blaćenja i da je vrate, ako ništa drugo, barem na kopno, nadajući se pritom da joj neće nikad više pasti na pamet da se u takvo što upusti

Piše: Diego Han

U jeku još jedne vrlo kvalitetne predstave iz škole hrvatskog teatra političkog apsurda, koja bi usput rečeno vjerojatno zasjenila uspjehe Ionescoa i Becketta,  upravo kada se činilo kako problem izbjeglica polako pada u drugi plan – što zbog zime, što zbog zasićenja javnosti ili zbog zaista fascinantnih izjava čelnika najvažnijih hrvatskih stranki i mostaša –  spas je hrvatskoj naciji ponudio jedan novi plemeniti vitez, član Hrasta Ladislav Ilčić. Nije potrebno naglasiti kako su njegove izjave o nekompatibilnosti europskog (čitaj katoličkog) i muslimanskog svijeta kod jednog dijela javnosti dovele do zgražanja, dok je dobar dio ostalih stanovnika Lijepe Naše njegove riječi doživjelo poput najvećeg sociološkog otkrića stoljeća. Međutim, zaista je teško razumjeti onaj dio koji se njegovim riječima zgrozio. Zašto? Pa zato što tko je taj naivac koji je mogao očekivati da će predstavnik bilo koje konzervativne stranke svijeta ikad promovirati diskurs suživota između nacija, etnija, kultura i vjera? Nakon svega što se proteklih mjeseci moglo čuti u hrvatskom medijskom prostoru, zar je iznenađujući stav gosp. Ilčića? Apsolutno ne.

            U znanosti se, a to nije samo hrvatski problem, akademici i intelektualci vole često hvaliti vlastitim znanjem, jer usprkos svemu, ipak su i oni samo ljudi koji bi htjeli da budu cijenjeni zbog onoga što su postigli ili što znaju. Ali, takav modus operandi može ponekad poprimiti patološke konotacije, kao kad se npr. kod tih ljudi javi potreba da izađu iz vlastitih stručnih krugova kako bi zaplivali u različite znanstvene vode. Taj bi pristup mogli nazvati „Sindromom plivajuće mačke“, iz jednostavnog razloga što na njihovu nesreću, često takvi pokušaji završe takvim sramoćenjima da od „velikih“ intelektualaca ostane samo figura mačke koja se grčevito koprca u vodi u paničnom pokušaju da iz nje izađe kako se ne bi na koncu utopila. Primjera radi, Ilčićev izlet u granu biologije i njegova tvrdnja da su „…muslimani biološki jači od Europljana jer imaju puno djece…“ može probuditi kod mnogih želju da tu mačku spasi od nepotrebnih blaćenja i da je vrate, ako ništa drugo, barem na kopno, nadajući se pritom da joj neće nikad više pasti na pamet da se u takvo što upusti. Ali, kažu da mačke nisu psi, pa ih je stoga nemoguće naučit da ne rade nešto što im se na koncu neće isplatiti, pa je tako Ilčić uspio pokazati i svoje zavidno sociološko znanje ističući kako su „njihova djeca jednako vrijedna, ali nisu ista“. Bilo bi zanimljivo saznati koja su to djeca prema gosp. Ilčiću u svijetu ista, odnosno kako djeca mogu uopće biti ista ako se ne radi o budućim kineskim klonovima? Je li možda dijete iz Splita isto kao i dijete iz Zagreba? Koja to sličnost, osim eventualno boja kože ili kose, povezuje osmogodišnjaka iz Osla i njegovog vršnjaka iz Osijeka, više nego li prvonavedenog i dijete iz Damaska? Ipak, nije potrebno da budemo previše kritički nastrojeni, jer bi usprkos tim nepremostivim razlikama Ilčić pomogao izbjeglicama, ali samo onima iz Sirije, jer ipak ekonomski migranti nisu u takvim problemima da bi sad morali tražiti spas izvan vlastite zemlje. Pa naravno, od kuda pravo nekome tko umire od gladi, ili jedva prehranjuje obitelj, da napusti svoj dom kako bi pronašao bolji život, a između ostalog mu čak nitko niti ne bombardira kuću?  To što mu je zemlja u rasulu i zbog ne baš pohvalnih radnji zapadnih igrača i njihovih kolege vladara iz trećeg svijeta i nije nešto čemu bi pritom trebali posvetiti neku posebnu panžnju.

            Međutim, hajmo na trenutak stati na loptu. Što ako je Ilčić u pravu, a sve ovo što je ovdje napisano ispadne kao još jedan banalni i već dosadni pokušaj dokazivanja kako smo svi mi ljudi isti i kako možemo živjeti sretno i skladno? Poslije svega, možda Ilčić stvarno nije samo još jedan klasičan konzervativac uskih životnih pogleda, za kojeg izvan trokuta posao-kuća-crkva ne postoji niti jedno živo biće vrijedno spomena. Mora se priznati kako ima istine u tome da „arapski muslimani imaju različit mentalitet od nas“. Ostavimo li sa strane to što  Ilčić očito vjeruje kako su npr. pakistanski ili indijski muslimani puno bolji od arapskih te stoga vjerojatno više kompatibilni s Europom od ovih ostalih – pa možda ne bi čak imao ništa protiv toga da se pojave na naše granice – jasno je kako su naše (hrvatske, europske, katoličke, domoljubne, komunističke, ustaške itd.) kulture izrazito različite od muslimanske (sunitske, šijitske, ibaditske, alawitske, kurdske, mogulske, salafističke, vehabističke itd.). Bilo bi idealistički tvrditi kako smo mi isti jer su miljei iz kojih dolazimo različiti, jer imamo različite vjere, jer imamo različite poglede na svijet, jer se ne oblačimo isto, jer, pobogu, čak ni istu hranu ne pripremamo na isti način!  Kada Ilčić citira Angelu Merkel, koja također spominje kraj ideje multikulturalizma, onda možemo stvarno zaključiti kako stvari ne idu kako si ih neki pobornici humanizma zamišljaju. To što umjesto zajedničkog djelovanja Europa preferira novo jačanje državnih granica, što dovodi do toga da se integracija pretvara u getoizaciju, što dovodi do toga da se izbjeglice dovodi u težak položaj gdje jedini spas vide u održavanju čvrste etničke kohezije unutar potencijalno neprijateljskog i novog okruženja, što dovodi do cvjetanja nasilja i kriminala kod takvih marginaliziranih skupina, što dovodi do jačanja mržnje prema strancima, što dovodi do razvoja obostrane ksenofobije i rasizma, na koncu i nije nikome uopće bitno. Sve su to procesi kojima se trebaju baviti ugledni akademici intelektualci, zašto bi mi trebali razmišljati o tako kompliciranim stvarima, zar ne?

            Na kraju svega, postoji još nešto što bih osobno, onako iskreno i izvan okvira profesionalnosti htio naglasiti. S gosp. Ilčićem, iako dijelim iste državne granice, ne dijelim svjetonazor, ne dijelim vjeru, ne dijelim čak niti isto kulturno i političko okruženje, slično kao što sve te stvari ne dijelim s izbjeglicama koje su prošle kroz Hrvatsku; pa ipak, naše nas razlike ne sprečavaju u vođenju uspješnog suživota. Zašto? Zato što na svijetu ima preko sedam milijardi različitih osoba, i budimo realni, nitko od njih nije isti kao mi.