Ante Tomić: Karamarko je izgubljeni Franjin sin

Naravno, tu je još beznačajna mogućnost preokreta, da javna zaklinjanja Karamarku budu zaboravljena u času kada delegati na stranačkom saboru ostanu sami sa svojim listićima, u anonimnosti tajnoga glasanja, ali ja se ne bih mnogo pouzdavao u to. Kad je nešto tajno i anonimno i povjerljivo i živa duša za to ne smije znati, izvan je sumnje da se nekadašnji šef obavještajne službe u tome snalazi bolje od drugih kandidata.

Mnogi će u “Lisinskom” zaokružiti broj ispred Karamarkova imena u tjeskobi da njegovu svevidećem špijunskom oku neće izmaknuti ako zaokruže Milinovića, Kujundžića, Miloševića ili Kosor. Jer ljudi su, ah, što da vam pričam, bijedna bića, osobito ako imaju stranačku iskaznicu, a naročito često ako im u gornjem desnom kutu iskaznice stoje tri slova: Ha-de-ze. 

U kratkoj povijesti našeg stranačkog parlamentarizma nekoliko smo puta vidjeli kako je netko izgubio izbore zbog toga što nije znao začepiti, lajavi ga je jezik stajao liderskog mjesta. Karamarku je to, čini se, bila vrijedna lekcija. 

Doduše, nije da bi on ni inače mnogo govorio. Introvertiran, mučaljiv i naoko trapav u komunikaciji, uvijek se rijetko i škrto javljao i upravo su te osobine, koje bi nekome drugome bile ozbiljan nedostatak, sada vrlina koja će ga učiniti četvrtim predsjednikom Hrvatske demokratke zajednice. 

Na stranački vrh iznijet će ga tiha jeza, aura strave koju obavještajci obično šire oko sebe, da više znaju nego što će kazati. Nije on nadmen i hvalisav, nasmijani i raspjevani Dalmatinac poput Ive Sanadera. Nećete Karamarka vidjeti da, kao Jadranka Kosor, razdragano plješće rukama i pocupkuje kad na kraju predizbornog skupa zapjevaju Škoro ili Nina Badrić.

Kad on kaže da će HDZ vratiti izvornom tuđmanizmu, možete se okladiti da će to učiniti jer je on u osnovi to, jedan kroz jedan. Sličnosti s osnivačem stranke upravo su zapanjujuće.

Za početak, obojica su zvanjem povjesničari i obojica dolaze iz nekakvog represivnog sustava, prvi iz vojske, drugi iz policije, a zatim, još važnije, istovjetne su naravi. Gotovo se prepadneš da je Tuđman ustao iz zemlje. Malo pognute glave dok govori, kao da se sam sebi obraća, tvrd, mrzovoljan i przničav, bez smisla za humor, Tomislav Karamarko preslikani je pokojni predsjednik. 

On je zapravo njegov izgubljeni sin, sve ono što šeprtlja Miroslav nije umio biti. Tu se krug logično zatvara, drugačije valjda i ne može biti. Tomislava Karamarka nećete zvati da vam napravi atmosferu na rođendanu ili ako vam RTL dođe snimati “Večeru za pet”, taj čovjek, blago rečeno, nije party animal da se skine do pasa i polijeva pivom ili uzme gitaru i u dva u noći pjeva “Krivo je more”, ali vođa jedne desne, konzervativne opcije zaista i ne smije biti takav. 

Desni i konzervativni, znate i sami, vole nenasmijane tipove, čvrstu ruku, red i stegu i duboko u sebi vjerojatno im se sviđa strepjeti od gnjeva vođe. I to je meni sve super. Ljudi su, Bogu hvala, različiti. Svatko neka izabere što mu najbolje odgovara. 

No, izaberu li hadezeovci Tomislava Karamarka, a po svemu je to sasvim izvjesno, neizbježno će se dogoditi i jedna stvar koja mi je, iskreno, mnogo manje super, a to je da će za koju godinu, kad Milanović i Čačić “zajebu sve što se zajebat dalo”, da se poslužim besmrtnim stihovima Lačnog Franza, Karamarko vladati cijelom zemljom i mi ćemo se, svi skupa, vratiti u ideološki rikverc tuđmanizma i ponovno živjeti slavne devedesete. Ne znam za vas, meni je već sad zlo od toga.

 Slobodna Dalmcija