Abdulah Sidran: Možda je cijela umjetnost iz dječje suze izišla

Povezani članci

• Intervju Mile Stojić: Vrijeme stagnacije i tavorenja u pomrčini
• Boris Dežulović: Priče iz ženskog zatvora
• Zločin ženske samostalnosti
• Kako ste gospodo, drugovi, braćo Milorade Čoviću?
• IGRA S MITOM VEČERAS OTVARA DANE SAVREMENOG PLESA U SARAJEVU
• Preliminarni rezultati općih izbora u BiH

Abdulah Sidran je dobro i zdravo. To je sigurno najljepša vijest koja može stići iz Sarajeva. Najveći bosanskohercegovački scenarista, najveći živući pjesnik našeg jezika, graditelj spomenika našem jeziku, kao što reče profesorica Đurđica Čilić, dobio je bitku sa korona virusom. Ne samo za svoju porodicu već i za sve one koji pet decenija stoje mirno pred himnom jeziku koju svira ovaj velikan.

Dobitnik je najvećih nagrada u svijetu književnosti i filma. Izdvojimo samo najveće “Otac na službenom putu” za koji je napisao scenarij, pobjednik je filmskog festivala u Kanu, priznanje “Nagrada slobode” francuskog PEN centra, čiji su prethodni dobitnici bili: Vladimir Saharov, Aleksandar Solzenjicin i Vaclav Havel. Dobitnik je šestoaprilske nagrade grada Sarajeva, kojem je poklonio najljepše stihove. Od Italije do Amerike Sidran je simbol duha ovih prostora. U SAD-u dobio je nagradu za slobodu govora i izražavanja Fondacije za slobodu govora i izražavanja. U Italiji Premio letterario 1996. della Fondazione Laboratorio Mediterraneo i  Premio letterario dedicato a Umberto Saba.

Ovdje stajemo sa nabrajanjem nagrada, jer bi nam za to trebao cijeli tekst.

U prvom intervjuu nakon izlaska iz bolnice Sidran govori o književnosti, Bosni, suživotu, predrasudama, Sidranovskim jezikom sve sa ciljem da vas uvjeri da je Martin Heidegger bio u pravu, da je jezik uistinu kuća bitka.