ENG
Evrofašizam
Autor/ica 👤Tomaž Mastnak
Povezani članci
foto: arhiva
Evropa odnosno NATO ‒ između njih nema više nikakve razlike ‒ nalazi se u ratu protiv Rusije. To je izjavila njemačka ministrica vanjskih poslova. Slovenska ministrica vanjskih poslova je prati. I ona je izjavila da “smo u ratu”. Nekompetentniji i bjelodano stupidniji među evrokratskim političarima razotkrivaju istinu koju njihovi iskusniji i lukaviji kolege ne izgovaraju. Njemačka gospodična navodno barem zna skakati po trampolinu. Pa još i tim povodom neki znaju reći da je “neuspješna gimnastičarka”. Nije mi poznato kakve kvalifikacije za svoje radno mjesto ima slovenska ministrica za vanjske poslove, gospođa Tanja Fajon. Što smo skrivili da je moramo imati za ministricu?
Neki smatraju da je ovakav govor o ratu neozbiljan. Nije. Ovakav govor o ratu je nadasve ozbiljan i krajnje neodgovoran. Svakom takvom izjavom stupamo korak dublje u rat. Kada, ako se ovako nastavi, opet započnu slati naše vojnike na istočni front, kao što je neki drugi imperij slao naše djedove i pradjedove u Galiciju, a Treći Reich prisilno mobilizirane, moći ćemo zahvaliti Tanji Fajon i premijeru Robertu Golobu koji je podržava. Ovi nas ljudi vode ravno u katastrofu.
Razlika između Prvog svjetskog rata i Trećeg koji se rasplamsava jest u tome što je Austro-Ugarska ratovala na svom teritoriju, a imperij koji danas ratuje u Ukrajini nema nikakve veze s tim prostorima. Rat na stranom teritoriju za njega vode strane vojne snage. Razlika je u tome što smo tada bili austrijska provincija, a danas se pretvaramo da smo samostalna država. Ali otkad imamo ovu državu, naše je političke elite rasprodaju i razgrađuju i podređuju stranim interesima. Sa svakom novom vladom sve smo veći podanici stranih centara moći i globalističkih sila. Sadašnja je vlada po tom pitanju najekstremnija. S obje ruke i bez ikakve zadrške i potpunoma bez promišljanja o tome što to znači, što nam to donosi, provodi ona globalističku agendu, a ima i svoje ”civilno društvo” koje je pritom podržava. To su globalistički fundamentalisti. Gospođa Fajon otišla je na skup izlet u Davos kako bi proglasila da su interesi globalističkog svjetskog poretka iznad naših vlastitih nacionalnih interesa. Plaćamo je da radi protiv nas.
Slovenska vlada je dakako samo kotačić bez vlastite pokretačke snage u evropskoj mašineriji moći. A ta je pak ušla u autodestruktivnu fazu. Kada Evropa vodi ovaj rat, ona je zapravo u ratu sama sa sobom. Prvo, zato što su Ukrajina i Rusija dio Evrope. I drugo, i još važnije, jer se ovaj rat protivi njezinim temeljnim, egzistentnim interesima. Ona njime dopušta da bude uništavana i njime se samouništava. Uništavaju je SAD, a samouništavaju je evrokrati, politička elita Evropske unije.
Ekonomist Michael Hudson jasno je rekao još prošlog februara da američkim stratezima problem nije ruska ili kineska prijetnja Evropi, nego nepostojanje takve prijetnje. Trebalo je stvoriti prijetnju kako bi se Evropa čvršće vezala uz SAD: da bi se odrekla obostrano korisnih privrednih odnosa s Rusijom i Kinom i bila prisiljena ovisiti o uvozu skuplje robe iz Sjedinjenih Država, da bi se održala potreba za postojanjem NATO-a i osigurala i ubrzala prodaja američkog oružja i vojne opreme takozvanim saveznicima.
Prema službenoj doktrini, Sjedinjene Države ne smiju dopustiti da se pojavi takmac njihovoj vodećoj političko-ekonomskoj ulozi u svijetu, pa makar takav takmac bila i neka od savezničkih država. Što je slabija američka politička moć i što su manje ekonomski konkurentne Sjedinjene Države, to je snažnija njihova tendencija da eliminiraju one koje smatraju svojim protivnicima i da podrede svoje saveznike. Evropska unija postala je konkurentna, njezin privredni motor bila je Njemačka, a njemačka se privreda oslanjala na uvoz jeftinih ruskih energenata. Zato su se SAD od samog početka protivile izgradnji, a zatim i upotrebi plinovoda Sjeverni tok 2. Sankcije Rusiji, uvedene odmah nakon pripajanja Krima Ruskoj Federaciji, imale su zadatak prekinuti evropsku privrednu suradnju s Rusijom. Planovi za blokadu Sjevernog toka 2 intenzivirali su se najmanje godinu dana prije početka rata u Ukrajini, a svrha novih sankcija, koje su se pripremale već nekoliko mjeseci prije ruske vojne intervencije u Ukrajini, bila je još snažnija izolacija Evrope.
Otkad je novinar Seymour Hersh nedavno objavio svoju istragu o terorističkom napadu na Sjeverni tok, znamo da su SAD ovaj napad pripremale još krajem 2021. godine, najmanje dva mjeseca prije ruske vojne intervencije u Ukrajini. Trebao im je samo casus belli, povod za početak rata. Na rat su se SAD doduše pripremale već od državnog udara u Ukrajini 2014. godine, a u pripreme za njega uključile i evropske države, članice NATO-a. Neizazvana agresija Zapada protiv Rusije vuče se i povećava već od kraja Hladnog rata i raspada Sovjetskog Saveza.
Sjedinjene Američke Države i njezini evropski pomagači izazvali su rat protiv Rusije kako bi oslabili najvažnijeg saveznika Kine. Ovaj rat je zamišljen kao stepenica prema sukobu s Kinom, koju Amerikanci vide kao svog glavnog rivala. Na rat su se odlučili jer su više ili manje ispravno procijenili ruske prirodne resurse koje žele prisvojiti, no potpuno su krivo procijenili rusku političku koheziju, ekonomsku snagu i vojnu moć. Ovo je Sun Cu preokrenut na glavu. Ako je Sun Cu mudrom vojskovođi savjetovao da osigura pobjedu prije nego što krene u bitku, takozvani kolektivni Zapad zbog svog prezirnog nepoznavanja protivnika i precjenjivanja samog sebe izgubio je rat prije nego što je uopće ušao u bitku.
Ali rat protiv Rusije bio je i rat protiv Evrope, a posebno protiv Njemačke. Uništenje evropske ekonomije i dekompozicija evropske politike i degeneracija evropske kulture nisu postranična “kolateralna šteta” rata protiv Rusije, nego jedan od dva glavna cilja rata. Ispod krvavog spektakla sukoba, kojima je Ukrajina pridonijela svojim teritorijem i ratno sposobnim stanovništvom, na kolektivnom Zapadu zbiva se građanski rat, nemilosrdna borba unutar NATO saveza. Američko miniranje Sjevernog toka je de facto i de jure ratni čin. SAD su napale možda svoju najvažniju saveznicu u Evropi i zadale smrtni udarac evropskoj ekonomiji.
Ratna nas propaganda bez presedana obmanjuje oko ovog aspekta rata. Demonizacija Rusa, Rusije i svega ruskog, demonska rusofobija, koja ne samo da se može mjeriti s njom, nego čak i nadilazi nacističku antirusku propagandu, pazi na to da ne vidimo pravo lice zla, lice istinskog zla. Tim lakše možemo biti zbunjeni jer i sami sudjelujemo u tom ratu, jer ga vode evrokratske elite, a veliki ga dio stanovništva odobrava i podržava. Odista je teško zamisliti da smo u ratu sami sa sobom. To se opire onome što nazivamo zdrava pamet ili zdravi razum. Ali i on je žrtva rata i ratne propagande.
Riječ je o tome da evropske političke elite prihvaćaju i provode američku politiku, promiču njezine interese. Ne postoji suglasnost između američkih i evropskih interesa, između interesa Sjedinjenih Država i Evrope. One su u suprotnosti, pa čak i isključuju jedna drugu. Istodobno, postoje zajednički interesi američkih globalističkih elita, odnosno globalističkih elita s domicilom u SAD i evropskih globalističkih elita. Evropske globalističke elite imaju zajedničke interese najprije međusobno, bez obzira na nacionalno podrijetlo, a potom i s američkim globalističkim elitama. Među njima postoji zajednička klasna svijest i solidarnost i one djeluju povezano. I jedne i druge i sve skupa djeluju protiv vitalnih interesa vlastitog podređenog stanovništva. Evropske političke elite su radikalnije. Evrokrati i evrokratkinje, poput ministarki vanjskih poslova spomenutih na početku, ne samo da nemaju ništa zajedničko s narodom koji ih je izabrao. U ime Evrope oni su ništa manje nego u ratu protiv njega, u ratu protiv vlastitog stanovništva, uvlačeći ga u rat. To su na izborima izabrane izdajice nacionalnih interesa.
No nisu svi izabrani na izborima. Sve veću riječ imaju neizabrani, oni koji niti formalno nikome nisu odgovorni, ali su ovisni o silama koje su ih mimo naroda i demokratskih procedura postavile na položaje vlasti. Jedna od njih, predsjednica Evropske komisije, koja je evidentno nesposobna i korumpirana te, poput njemačke ministrice vanjskih poslova, nacistička unučica, nehotice je izrekla istinu o ukrajinskom ratu. Možda nije u redu reći “nehotice”, ali najvjerojatnije ono što je uistinu poručila nije bila svrha poruke. Rekla je: “Ukrajina je postala središte našeg kontinenta. To je mjesto gdje se čuvaju naše vrijednosti, brani naša sloboda i ispisuje budućnost Evrope.”
Ostavimo “vrijednosti” po strani. O njima zbore političari koji nemaju što drugo za reći – ništa što ima veze s potrebama, teškoćama i htijenjima podređenog stanovništva. Njihovo pozivanje na vrijednosti je otrovna magla koja ima prikriti da nemaju nikakav legitimitet. Također ovdje nema smisla braniti “slobodu” od zlostavljanja. Ona je u njihovim ustima mrtva, još gore, ubojita riječ. No zapitajmo se u kojem smislu je Ukrajina postala ”središte našeg kontinenta” i kakva se to ”budućnost Evrope” ispisuje.
Evrokratima i njihovim američkim zapovjednicima malo je stalo do Ukrajine. Hladnokrvno, bezobzirno, nemilosrdno i okrutno žrtvovali su je svojoj političkoj agendi i sve otvorenijem ludilu. Ukrajina i Ukrajinci najveće su neposredne žrtve rata Zapada protiv Rusije u Ukrajini. Da je ovim zapadnjacima baš stalo do Ukrajine, do rata uopće ne bi došlo, niti do građanskog rata u Ukrajini i osmogodišnjeg granatiranja civilnog stanovništva u Donbasu, niti do ruske vojne intervencije. Da im je bilo stalo do Ukrajine, nakon što je rat već izbio, ne bi minirali mirovni sporazum iz Istanbula. I da im je stalo do Ukrajine, ne bi raspirivali rat političkim pritiscima, totalnom propagandom i vojnom pomoći. Ukrajina je postala “središte” Evrope u smislu da je postala središnja referentna točka evropske politike i njezine propagande. Postala je izgovor za ubrzano nametanje protunarodne politike evropskih elita, izgovor za njihov antidemokratski prevrat, za koncentraciju moći u njihovim rukama, za podređivanje stanovništva izvanrednom stanju i suspendiranje prava, sloboda i zakonitosti. ”Ukrajina” je znak Zvijeri, koja, kako kaže knjiga (Otkrivenje, prim. prev.), ”zavodi stanovnike zemlje” i po kojem se prepoznaju njezine sluge.
Kakva nam se budućnost piše u Ukrajini, vidjet ćemo ako pogledamo što se ondje događa. Ne mislim toliko na sam rat koliko na društvene i političke promjene koje se odvijaju u ratnim uvjetima, koje rat omogućuje, na koje poziva, na koje sili.
Takozvana demokratizacija koja je uslijedila nakon sloma socijalizma dovela je do ustoličenja predatorske oligarhije u Ukrajini, kao i drugdje u istočnoj Evropi. Ona je u suradnji s predatorima sa Zapada poharala zemlju tako da je Ukrajina, prva zemlja u Evropi po prirodnim resursima, postala najsiromašnija u njoj. Nakon državnog udara uslijedio je rat koji je samo pojačao negativne tendencije.
Ukrajina je najkorumpiranija zemlja u Evropi. Veća korupcija vjerojatno je samo na nadnacionalnoj razini, u institucijama Evropske unije. Neonacisti, potomci i nasljednici nacističkih suradnika i ratnih zločinaca tijekom Drugoga svjetskog rata zauzeli su ključne položaje u državnom aparatu, napose u organima sigurnosti. Njihova ideologija, banderizam, postala je službenom ideologijom. Režim je zabranio opozicione stranke, a opozicione političare progoni i zatvara. Također je zabranio neovisne, opozicijske i kritičke medije. Novinare i druge kritičare režima zastrašuje i progoni, stavlja ih na crne liste, pa čak i ubija. Ukinuo je ruski i mađarski kao službene jezike, izbacio ih iz javne upotrebe. Zabranio je Rusku pravoslavnu crkvu. Ukinuo je prava radnika. Ušutkao je seljake koji su se bunili protiv masovne krađe i rasprodaje obradive zemlje. Državna revizija je prije dvije godine zaključila da je pet milijuna hektara državnog poljoprivrednog zemljišta jednostavno ”nestalo”. Režim je donio podzakonske akte koji strancima dopuštaju posjedovanje zemlje, iako to ustav ne dopušta. Prema nekim procjenama, velike strane korporacije već posjeduju više od 16 milijuna hektara vrhunskih obradivih površina. Režim je ono što je ostalo od nacionalnog bogatstva ponudio na prodaju i privatizaciju na njujorškoj burzi. Na kraju je budućnost Ukrajine predao u ruke, odnosno kandže Blackrock Corporationa, najvećeg privatnog investicijskog fonda na svijetu.
Ako je netko tražio distopiju, negativnu utopiju, ona je tu. Ostvaruje se u Ukrajini. Predsjednica Evropske komisije to naziva “budućnošću Evrope”, našom budućnošću. Što je dakle ta budućnost? Država bez prava i sloboda i bez vladavine zakona. Zemlja u kojoj vlada oružana, ubilačka samovolja. Zemlja u kojoj se bez nadzora istražuje i proizvodi biološko oružje. Država u kojoj je veliki dio stanovništva proglašen pod-ljudima, dehumaniziran. Država u kojoj se provodi radikalna depopulacija. Zemlja u kojoj je obradiva zemlja u rukama stranih korporacija koje je zlorabe za svoje genetski modificirane usjeve ili ekstraktivne zahvate (primjerice “fracking”), država u kojoj je ljudima oduzet prehrambeni suverenitet. Država potpunoma prepuštena korporativnom spekulativnom kapitalu i stavljena pod diktat dalekih tehnokratskih elita. Država koja više nije država. Takvo stanje, kada više nema prava, sloboda i zakona, kada više nema niti države, a korporacije izravno kontroliraju stanovništvo, po definiciji je fašizam. Budući da je to budućnost Evrope, za koju se nalazimo u ratu, nazovimo ga: evrofašizam.
Je li to odista naša budućnost? Ne, u ovoj budućnosti nema budućnosti. Hoćemo li uspjeti pronaći izlaz iz ovog radikalnog zla, smoći snage oduprijeti mu se i preživjeti?
Preveo sa slovenskog Mario Kopić
Autor/ica 👤Tomaž Mastnak
