ORDENJE ZA ZLOČIN

Povezani članci

• U Srebrenici odbačena prijava protiv Vojina Pavlovića zbog negiranja genocida
• Što bismo plaćali nacionalističku reviziju istorije?! Neka je četnici sami finansiraju!
• Ministar naš nasušni!
• PRIORITETI
• KRLEŽA U COLLEGIUMU
• Njemačka poručila Dodiku da nastavak secesionističke politike nosi s sobom posljedice

Može li se od onoga tko je jučer odlikovao Zlatana Miju Jelića očekivati oduzimanje ordenja osuđenoj šestorki? Na predsjedniku Zoranu Milanoviću je izabrati ispravan put budući taj izbor između dobra i zla određuje u kakvoj ćemo Hrvatskoj živjeti.

Piše: Vedran Sršen

Američka filozofkinja židovskog porijekla Hannah Arendt rođena je u Hannoveru 1906.g., a umrla 4.12.1975. g. u New Yorku, te smo upravo ovih dana obilježili 45. godišnjicu njene smrti.

„Velika zla u povijesti nisu počinili fanatici i sociopate, već obični ljudi koji su prihvatili tumačenje države da su to normalne akcije“, spoznaja je Hannah Arendt iznijeta u djelu „Eichmann u Jeruzalemu“ koje je nastalo 1063. g. kao rezultat praćenja suđenja u Jeruzalemu jednom od tvoraca „konačnog rješenja“ i najvažnijoj ličnosti u organiziranju Holokausta, kada je nastradalo, ugušeno u plinskim komorama i ubijeno 6 milijuna Židova, žena, djece i staraca – Adolfu Eichmannu (1906.-1962.). Ta njena promišljanja u filozofiji su poznata pod geslom odnosno krilaticom „banalnost zla“.

Izvještavajući za američke novine New Yorker sa suđenja Eichmannu, napisavši i knjigu o tom suđenju kroz prizmu „banalnosti zla“, iznijela je tezu da je zlo banalno i jednostavno i da ga čine obični ljudi koji nemaju svoga „ja“, niti razvijen dar razmišljanja. Eichmanna je na suđenju opisala kao osobu koja ne razmišlja već izvršava naredbe kako bi što efikasnije obavio postavljeni zadatak. „Svaki zločinački režim traži poslušnike, dar mišljenja nije manifestacija znanja, već sposobnost razlikovanja dobra i zla“.

Svi u našim sredinama imamo upravo na taj način  kako ih opisuje Hannah Arendt, manifestirane primjere „banalnosti zla“. Obični ljudi za koje smo mislili da nikada ne bi počinili nikakva zla, „pa on ne bi ni mrava zgazio“ govorilo se za jednog od njih, ali ljudi koje je netko isto tako uvjerio da obavljaju za državu važne, nužne i normalne akcije, osobe bez svoga „ja“ organizirane u grupe zvučna naziva, nije trebalo previše dugo uvjeravati da pucaju po stanovima onih s kojima su odrasli zajedno u neimaštini baraka na Crnoj Rijeci u Pločama, susjedima i školskim drugovima, ali za to vrijeme i onih sa „krivom“ nacionalnošću.

U vremenima 60-tih godina teza o „banalnosti zla“ izazvala je odbojnost pogotovo u njenoj židovskoj zajednici. Uobičajeni kliše zločinca i žrtve „banalnost zla“ je dovodila u pitanje. Već je bila stvorena slika o zločincima koji u sebi imaju nešto sotonsko. Njena obrazloženja da „počinjeno zlo nije rezultat volje zločinca, već je ono rezultat nedostatka mišljenja o počinjenim djelima“, mnogim Židovima nisu bila prihvatljiva jer su u tome vidjeli relativizaciju zločina.

Po Hannah Arendt dobro ali i zlo se nalazi u svakom čovjeku. S kim si takav si, kaže naša poslovica, a upravo to govori i Arendtova, jer „ako se krećete u društvu ubojica, nužno ćete to i postati. U tome i jeste sadržan užas zla i njegove banalnosti“.

Kao misaona bića razlikujemo dobro od zla, najčešće po primjerima iz vlastitog iskustva ili događaja iz prošlosti svojih naroda. Prošlo je 75 godina od završetka 2. svjetskog rata i gotovo 60 godina od suđenja Adolfu Eichmannu u Izraelu, no na žalost mi u Hrvatskoj kao da ni danas ne možemo sami unutar Hrvatske priznati sebi koja je strana dobra, a koja zla u zbivanjima 2. svjetskog rata, iako svi znamo da su Adolf Eichmann, NDH i ZDS bili na istoj strani zla.

Na našu sramotu izraelski ambasador u Zagrebu Ilan Mor nas podsjeća svojim priopćenjem da je ovo „prikladno vrijeme da se pokrene i potpuna zabrana svake upotrebe notornog pozdrava „Za Dom Spremni“.“ Taj je poziv hrvatskim vlastima i javnosti veleposlanik Mor uputio prije dvadesetak dana nakon što je u Varaždinu oštećen spomenik Holokaustu.

Pravo javnosti pozdrava „Za Dom Spremni“, što je stvarnost u Hrvatskoj danas, nije samo relativizacija ustaškog režima i negiranje Holokausta, već taj pozdrav oživljava vladajuću ideologiju rasizma iz vremena NDH. Priče o tome da se tim pozdravom odaje počast braniteljima iz Domovinskog rata su obična podvala, a kada bi to bilo istina time bi se promijenila suština i karakter obrambenog Domovinskog rata. I površna analiza komentara na društvenim mrežama istupa izraelskog ambasadora govori da pozdrav „Za Dom Spremni“ i danas ima funkciju kakvu je imao i tijekom 2. svjetskog rata – prijezir prema ljudima druge vjere, nacije ili uvjerenja. To je i suvremeno značenje toga pozdrava. Više od 90% komentara usmjereno je širenju mržnje prema Židovima – „Polako dolazimo do toga da Židovi svugdje i svakome smetaju……. Od nastanka svijeta uvijek problemi s vama……… Zbog Židova je i Isus Krist razapet“, su među najzastupljenijim komentarima. Upravo takvi komentari potvrđuju da „Za Dom Spremni“ i danas ima osnovnu funkciju u širenju mržnje prema drugima prvenstveno Židovima i Srbima, pozivajući se na netrpeljivost prema njima, što je dodatni razlog kako taj pozdrav treba ukloniti iz hrvatske javnosti.

Hannah Arendt nas uči da će društvo koje gradimo ovisiti o odlukama koje donosimo procjenjujući što je dobro a što zlo, što je ispravno a što pogrešno. To društvo gradimo na primjerima živih ili mrtvih osoba, a od tih procjena ovisi kakvu ćemo zajednicu izgraditi.

Prije nekoliko dana upravo je to pitanje Inicijativa mladih za ljudska prava Hrvatska iz Zagreba postavila otvorenim pismom predsjedniku RH Zoranu Milanoviću, predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću i predsjedniku Sabora Gordanu Jandrokoviću. Naglašavajući da su prošle 3 godine od drugostupanjske presude Haškog suda Jadranku Prliću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću, Bruni Stojiću i Berislavu Pušiću, za počinjene najteže ratne zločine, te da su oni ujedno i nositelji različitih odličja RH, iz Inicijative mladih pitaju Zorana Milanovića kada će, kako to zakon nalaže, oduzeti odlikovanja i ordenje navedenoj šestorki. Jedno je sigurno, građani RH ne žele živjeti u zajednici u kojoj najviša državna odličja nose osuđenici za najteža kaznena djela ratnih zločina. To je ona situacija kada Hannah Arendt kaže da našim odlukama biramo društvo u kojem želimo živjeti.

Ovdje je ta odluka na predsjedniku Zoranu Milanoviću koji je u predizbornoj kampanji često isticao kako će upravo on Zoran Milanović biti prvi i najveći ustavobranitelj. Odličja RH na reverima ratnih zločinaca ostavljaju društvu trajne negativne ožiljke, dajući loš primjer mladima te ujedno onemogućavaju suživot i pomirenje.

No, može li se od onoga tko je jučer odlikovao Zlatana Miju Jelića očekivati oduzimanje ordenja osuđenoj šestorki?

Na predsjedniku Zoranu Milanoviću je izabrati ispravan put budući taj izbor između dobra i zla određuje u kakvoj ćemo Hrvatskoj živjeti.