Uz stogodišnjicu naših realiteta ili obmana suživota!

Autor/ica 👤tačno.net 4.7.2014. u 12:45

Povezani članci

Piše: Mr Milan Jovičić, dipl.ing.el.

Evo me na stranicama ovih naših divnih portala, pišem jer sam navikao pisati još u mojim sarajevskim gimnazijskim danima, ali danas i ovoga puta totalno raspamećen našom svakodnevnicom, i niti sam znam kako da otpočnem ovu moju pisaniju. Slušam i čitam, da su neki „huligani„ napali džamiju i imama u Gacku u ove praznične Ramazanske dane, dakle u ovome istome Gacku u kojem sam kao stručnjak i tehnički direktor 8 godina gradio Termoelektranu Gacko i ostavio im u amanet to kolosalno zdanje koje danas proizvodi 1700 GWh električne energije, koja upravo u cjelosti zadovoljava i potrebe firme Aluminij, za koju sam isto tako 1970. godine polagao temelj za njenu izgradnju. Kakve sudbine i ljudske mogućnosti u dostojanstvu čovjeka, iznad svega stručnjaka u svome pozivu, da sam stručno i meritorno aktivno učestvovao u izgradnji ovih zaista izuzetno kompleksnih i kolosalnih industrijskih objakata i ne sluteći šta će se desiti u njihovoj budućoj transformaciji, da u njima nema više mjesta za moje vrle Bošnjake / u Gacku / kao i za Bošnjake i Srbe u Aluminiju. Da mi je dragi Bog, kako mu se mnogi i zahvaljuju nažalost, podario malo više pameti i osjećanja za nadolazeći velikosrpski i velikohrvatski nacionalizam, sa njihovim ideologijama i akterima, nikada ja ne bih dao svoj stručni doprinos izgradnji ovih objekata.

Danas, poslije svih golgota i neprijateljstva prema tome mome divnome gatačkom bošnjačkom čovjeku, koji se u manjini vratio na svoje ognjište, ne mogu a da ne izrazim moje veliko i još veće razočarenje i ogorčenje prema sunarodnjacima, koji se tako ponašaju u Gacku. Još mi teže pada i konstatacija, da su to sve uradili tamo neki „huligani„ što nije istina, niko neće da otvoreno iznese taj itendidet koji to kontinuirano radi i čini, poštovani moji čitaoci i do Andrić grada. Mislite kako mislite, ako mislite svojom glavom i recite da to čine i velikosrpski i velikohrvatski / kada je Aluminij u pitanju / nacionalistički elementi i njihova pogubna neofašistička ideologija, a ako su oni većinski u svakome od ovih naroda onda je to i njihov problem.

Možda je ovo i jedna kraća ili slučajna epizoda, ali mi je namjere osvrnuti se upravo ovih dana i na famoznu ili pompeznu, tako glomoglasnu i možda i ne primjerenu 100- godišnjicu dešavanja i svega i svačega, a u pitanju su i Gavrilo Princip i Prvi svjetski rat, sarajevski atentat i Vidovdanski dani i događanja, od Kosovske bitke 1389. godine, preko atentata 1914. godine i preko Gazimestana 1989. godine, sve do današnmjih dana i do Andrić grada. Dakle, kakva koincidencija toga dana 28. juna, na Vidovdan veliki praznik srpskoga naroda dogodila se i Kosovska bitka 1389. godine, godine 1914. je pripadnik „Mlade Bosne„ Gavrilo Princip učesnik atentata na prestolonasljednika Franza Ferdinanda u Sarajevu, da bi istoga datuma 1989. godine Slobodan Milošević na Gazimestanu najavio krvave pohode i svoju „balvan„ revoluciju i najavio to veliko zlo, koje smo mnogi osjetili i postali veliki paćenici te sulude ideologije i politike.

Teško je i govoriti i pisati o takvim događajima, koje je istorija zaista da li dovoljno detaljno i sasvim istinito opisala i prenijela budućim generacijama, ali su svi ti događaji trajno obilježili istoriju naroda ovoga dijela Evrope. Očito je da je „vrag odavno zakucao na naša vrata i okupirao naše sudbine i sva naša životna događanja u ovim periodima„.

Na mnoga pitanja iz te davne prošlosti da bi se objektivno našao valjani odgovor, moramo se duboko uvući i spoznati političke prilike toga vremena ili dužega političkoga razdoblja, uvažavati sve tada postojeće određene etičke norme, jer bi bila prava utopija sve to posmatrati iz savremenoga našega doba življenja, događanja i spoznaja. Rekao bih da se događaji iz tadašnjega vremena ne mogu primjenjivati na naše današnje okolnosti, te nas takva pažnja i motivi iz daleke prošlosti, čine nesvjesnim trkačima u kružnome toku. Rezultat takvoga stanja i razmišljanja je generisanje raznih mitova, kojima smo skloni i koji nam se tragično nasljeđuju i vraćaju u našu svakodnevnicu življenja. Svakako su na ovaj način i stvarani mnogi mitovi i o Kosovu i kosovskome boju, te o srpskome vojskovođi knezu Lazaru, koji je i svojom pogibijom bio predodređen za „izbor nebeskoga kraljestva„ i da li je to bio savez sa Bogom i kako to piše Noel Malcolm „Zbog te odluke, koja se opisuje kao savez s Bogom, Srbi sebe smatraju nebeskim narodom„ / završen citat /.

Nisam nikakav istoričar, tehničko sam lice, prepustio bih sva ta događanja i mnoge ispisane istorijske činjenice i prošlosti i istoriji i od tih sarajevskih događaja, uz jednu konstataciju da od te istorije zaista nismo ništa naučili, a ona nam se ponovila i zato bih radije dao svoj kraći osvrt na period Gazimestana i poslije njega. To je bilo vrijeme i moga neposrednoga aktivnoga političkoga djelovanja, kao delegata u Skupštinama Bosne i Hercegovine i Saveznoj u Beogradu / 1986- 1990 god /. Imao sam prilike slušati i govor Slobodana Miloševića na Gazimestanu 28. juna 1989. godine, kao i u prvim spoznajama i diskusijama u Saveznoj skupštini o temi i prvim početcima i naznakama tzv „balvan revolucije„.

Gazimestan i Slobodan Milošević

Činjenice ukazuju, da smo tada u tome periodu bili mnogo više okupirani sa Antom Markovićem i njegovim ekonomskim programom zemlje i stvaranjem određenih deviznih rezervi i ne sluteći ili očekujući takvu epidemiju i najezdu aktera takve pogubne nacionalističke retorike. Može se postaviti i pitanje, da li smo tada i mnogi od nas shvatili i uzeli ozbiljno te Miloševićeve riječi i nakanu primjene i realizacije takve ideologije, koja bi iz ondašnjega komunističkoga sistema, mogla i tako olako preći u velikosrpsku i velikohrvatsku nacionalističku. Na našu žalost ta ideologija i te poruke, su se i uistinu realizirale u njihovim nedjelima i agresorskim aktivnostima, što je ponajviše osjetila i doživjela i naša domovina Bosna i Hercegovina i posebno njen bošnjački korpus sveukupnoga stanovništva na našim prostorima, kao i dio srpskoga stanovništva iz Republike Hrvatske u zloglasnoj operaciji „Oluja„ sa progonom toga dijela građana srpske nacionalnosti.

Sva ta vjerovanja i mitovi o „nebeskome narodu„imaju veze i sa konkretnim religijskim vjerovanjem, što može biti samo rezultat nacionalističke ideološke istorije.

Da li je Gavrilo Princip bio bosanski idealista ili fanatik, da li je bio terorista ili atentator, da li je njegov pucanj čovjeka koji je volio svoj narod i borio se za njegovo nacionalno oslobođenje, da li je on bio srpski nacionalista ili je istinski bio za ideju jugoslovenstva, teško je u istorijskoj interpretaciji naći jedinstven odgovor i na sva ova pitanja, ali je isto tako dobra konstatacija ovih dana jednoga našega umjetnika iz Sarajeva, koji veli „da je Gavrilo živio u ovo vrijeme i na našim prostorima i uslovima našega beznađa, vjerovatno bi pucao sam sebi u glavu„ što i nije daleko od istine, jer stanje i beznađe naših građana nagnali su mnoge da dignu ruku i ostvare pucanj u sopstveno tijelo i to raznih socijalnih kategorija naših ljudi, da ih ne nabrajam.

Ako je ovo samo obelježavanje 100-godišnjice početka prvoga svjetskoga rata, postavlja se i pitanje da li smo i odaslali u svijet i prave poruke i da li je to garancija i naše definitivne „pameti“ da bar od danas možemo sve mijenjati samo na bolje.

Istorijske činjenice ukazuju da je Austro- Ugarska objavila rat Srbiji 28. jula, znači da rat ne počinje atentatom, već objavom rata itd.itd. Može se i opravdano postaviti i pitanje šta se to obilježavalo ovom stogodišnjicom, da li početak prvoga svjetskoga rata ili Vidovdanski i praznični dani srpskoga naroda u Bosni i Hercegovini. U svakome slučaju, ovo predstavlja dotok vode na mlinicu Laktaškoga đilkoša i guslara Dodika i njihovih srpskih nacionalista, koji su zloupotrebili i samu činjenicu da su i Gavrilo Princip i drugi mladobosanci iz reda srpskoga naroda. Upravo ova srpska elita sa Dodikom i oko njega, kao produžena ruka ideološke Gazimestanske tvorevine i pojave, zagovara stvaranje srpske nacionalne države, bez mogućnosti istinskoga suživota sa drugim narodima i njihovim običajima, te kako izjavi: „Republika Srpska će jačati svoju autonomiju sve do sticanja nezavisnosti„.

Dakle i u ovo predizborno vrijeme, Dodikova nacionalistička i suluda retorika nalazi mjesta u našoj svakodnevnici i ništa se ne može očekivati da krene na bolje. Danas je zaista kod nas teško naći takvoga licemjernoga i nacionalistički nastrojenoga čovjeka i predstavnika vlasti u srpskome korpusu, kojeg njegovi istomišljenici slijede kao Domanovićevog vođu, sa totalno fašističkim težnjama i nastojanjima za nasilje, dominaciju i sve moguće agresorske nakane zacrtane, ali i ne ostvarene u „memorandumu„ kojim su se već poslužili i kojem su tako slijepo vjerovali i po kojem su zla činili.

Dodik je taj i takav, nemoguć i nepodnošljiv, koji ne zna normalno ni komunicirati i istinski predstavlja i pravu sramotu za srpski rod. Ko eventualno misli da je sreća sa njim i ako zaista i dalje bude Milorada Dodika takvoga kakav i jeste, nacionalizmu na našim prostorima neće biti ni kraja, a varaju se mnogi u našoj zajedničkoj državnoj vlasti koji ga i podcjenjuju i grdno se varaju, jer je isti imao i svoga ličnoga ne samo ideologa već i psihijatra koji je brinuo o njegovoj lucidnosti i postojećoj njegovoj luđačkoj nastrojenosti.

Gle čuda za mnoge, ali ne i za građane srpske nacionalnostii koji su ostali u gradu Mostaru i u Federaciji, te nisu se povukli ili izbjegli u Republiku Srpsku, Srbiju ili druge zemlje, koji smo tako deklarisani po Dodikovoj ideologiji kao „nesrbi„ ili „rezervni Srbi„. Možda bi ostalo i tako ovlaš rečeno ili prećutno da je i sam Dodik ustvari i mentor vjerskog dostojanstvenika Vladike Grigorija, koji apsolutno primjenjuje njegovu doktrinu, iznosi iste stavove o nama „rezervnim„ srbima i na taj način unosi i veliki razdor u spski korpus, bar na prostorima grada Mostara i šire Hercegovine.

Emir Kusturica, Vladika Grigorije i Milorad Dodik

Nije ni čudno da je: „Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve (SPC) dodelio je Orden Svetog kralja Milutina predsedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku i idejnom tvorcu Andrićgrada, režiseru Emiru Kusturici.

Nazdravlje Republici Srpskoj

Patrijarh Irinej je u Andrićgradu rekao da je ovaj orden Dodiku i Kusturici dodeljen na predlog vladike zahumsko-hercegovačkog i primorskog Grigorija.

Dakle, to treba znati da je taj isti Vladika Grigorije svojim dolaskom i djelovanjem u gradu Mostaru dao svoj „doprinos razdoru srpskoga stanovništva u gradu„ da je prodao zemlju srpske opštine u centru grada Mostara na Rondou hrvatskim tajkunima , da je osnovao svoju SPKD „Prosvjetu„ po receptu svoga „psihijatra„ i dobitnika ordena na Palama i da nastoji u cjelosti sprovoditi i primjeniti svoju „dodikovštinu„ kakvu sprovodi i u Trebinju i drugim dijelovima Hercegovine, uz podršku svoga mentora i njegovih „hobotničkih pipaka„ uz dobru saradnju sa HDZ-om i njegovim stranačkim šefom Draganom Čovićem. Ma koliko izgledao i djelovao „kao jagnjence u nacionalnoj koži„ djelujući i u međureligijskom vijeću u državi kakva je sadašnja Bosna i Hercegovina, odnosno Federacija, niti u kome pogledu odudara od stavova i težnji svoga mentora, guslara Miće iz Laktaša, zato i nije čudno da ga je on upravo i predložio za navedeno odličje kod Sinoda SPC i Patrijarha Irineja. Neka se zna i mnogo toga još što se ne zna ili ne izlazi na vidjelo, a doći će vrijeme i za to. Svakako bi bilo mnogo prijatnije da smo poslušali ili negdje pročitali da su ti isti velikosrpski nacionalisti, sa svojim vjerskim dostojanstvenikom, pohodili kuću u Višegradu gdje su im sunarodnjaci zapalili brojne komšije Bošnjake sa djecom, da su pohodili mjesto Uborak kod Mostara gdje su im sunarodnjaci zvjerski pobili stotinjak komšija Bošnjaka i susjeda Hrvata, da su položili cvijeće za praznik Vidovdan i iskazali svoje duboko i istinsko kajanje, te se tada možda uputili za svoj Andrić grad.