INTERNETSKI SCHENGEN

Povezani članci

• FUP pretresa KPZ Mostar, istražuju bjekstvo Dominika Ilijaševića Come
• Usvojena apelacija porodica ubijenih vojnika Armije BiH protiv Državnog tužilaštva
• Dan oslobođenja Stoca
• Tužiteljica BiH Diana Kajmaković uvrštena na ‘crnu listu’ Ministarstva finansija SAD
• “MIMAR” na Memorijalnoj sceni 2532
• Večeras počinje Treći međunarodni Festival lutkarske umjetnosti u Mostaru

Foto: FB

Prije petnaestak godina dok je fiksna telefonija kod nas imala primat nad mobilnom, a putovanje u virtualni svijet se odvijalo uz ne tako melodične zvukove i zaustavljanje rada telefonskog aparata, jasno se znala razlika gdje nam počinje granica između dvaju svjetova. Ta dva svijeta danas su postali jedno, događaje, priče, tugu i sreću smo prenijeli iz stvarnoga u virtualni svijet, postali smo putnici gdje nam umjesto putovnice treba lozinka.

Doza endorfina nas razdrma svakim komplimentom, lajkom i srcem kojem dobijemo i jednostavno ne vidimo opasnosti koje se kriju jer smo nahranili vlastiti ego. Pretvaramo se da možemo kontrolirati vlastitu online sliku o sebi, lijepo uređena slika na profilima, plasiranje isključivo pozitivnih strana sebe stvaraju osjećaj sigurnosti i vladanja situacijom jer sami biramo osobe i društva s kojima komuniciramo.

Oduvijek sam volio čitati novine, prelistavajući događaje analizirajući ih iako sam ih već pročitao u različitim „brejkinzima“ na portalima i društvenim mrežama, spominjem novine jer različiti anonimci u komentarima mi ne mogu pokvariti vlastitu analizu vijesti i skrenuti misao sa biti same vijesti.

Platon je u svojoj priči o pećini objasnio jedan odnos između unutrašnjeg i vanjskog svijeta koju ću iskoristiti za poredbu stvarnog i virtualnog svijeta.

U toj pećini žive ljudi od djetinjstva sa okovima na vratu kao robovi, koji se ne mogu pomjeriti, a gledaju samo naprijed, jer zbog okova ne mogu gledati sa strane. Oni su znači, bespomoćni. Jedina svijetlost u toj pećini dolazi od vatre, koja je daleko iza njihovih leđa. Između vatre i zarobljenih ljudi, vodi gore put, a pored njega je podignut zid kao ograda. Pored tog zida ljudi pronose razne sprave kao kipove, ljudi i drugih životinja od kamena, one iznad zida strše, oni koji ih prenose u hodu ili razgovaraju ili šute. Teško je da bi takvi ljudi vidjeli nešto drugo, osim svojih sjenki i sjenki drugih ljudi, i to samo uz pomoć svjetlosti vatre. Ne mogu da vide zbog svojih okova oko vrata. Čak mogu posumnjati u sam govor, prolaznika misleći da je to sjenka koja prolazi.

Sjenke su ovdje lažni nickovi sa različitih portala, da li smo se ikada zapitali da li je osoba pored nas u autobusu ili u redu u banci možda baš netko čijim smo se komentarima zgražali gdje se pozivalo na mržnju drugih i drugačijih.

Kao što su naši davni preci bili svjedoci različitih revolucija tako i mi danas živimo digitalnu revoluciju gdje je potrebno ići u korak s vremenom. Internet predstavlja javni prostor kao i mjesta okupljanja u stvarnom životu poput trgova, parkova i šetališta. Kao što želimo biti sigurni na tim lokacijama potrebno je osigurati sigurnost i na Internetu. Kako će se to postići, posebnim Zakonom i regulativama ili radom na obrazovanju odnosno informatičkom opismenjavanju ljudi, predstoji nam vidjeti. Jedno je sigurno, putujemo kroz internetski Schengen a zapravo stojimo na mjestu.

——————————————————————————————

Marinko Šanje je politolog i student Škole kritičkog mišljenja iz Mostara