U BOSNI VLAST

Povezani članci

• “Noć teatra BiH”: Poslastica za sve ljubitelje dasaka koje život znače
• Obljetnički zapis: ZLOČIN
• Marko Marković izlaže u sklopu Montreal/Brooklyn Projekta
• Dodika optužuju da zabija ‘posljednji ekser za nezavisne medije’
• IVO LUČIĆ, VELIKOHRVAT PRIJEKOG KARAKTERA
• Šta MMF-ov izvještaj nije rekao o emigraciji i rastu BH ekonomije
  Komentar na tekst Zlatka Tulića

           Kod bosanskohercegovačkog čovjeka (a mislim na individue iz svakog etnikuma: srpskog, hrvatskog ili bošnjačkog) u trenutku kad se na ovaj ili onaj način dokopa vlasti, javi se neka čudna i laka samoživost stalno podsticana atavističkim nagonom da se nametljivo i uporno stiče i gomila. Ako taj isti čovjek, nekim nesaznatljivim i dubokim saznanjem, procijeni kako zakon i služba ne dopuštaju zadovoljavajući pritok materijalnih dobara, on onda počne grabiti i otimati izvan svakog ukusa i mjere, toj otimačini i grabežljivosti prilagođavajući zakone, odredbe i pravne članove.

          Predsjednik stranke koja je na posljednjim izborima osvojila većinu glasova svoga biračkog korpusa kreće na unaprijed dogovoreni sastanak o formiranju vlasti.

          Formirati vlast u Bosni i Hercegovini među različitim strankama i političkim opcijama znači pomiriti nepomirljivo i uključiti isključivo. To je jedna od rijetkih zemalja na svijetu gdje je dozvoljena, često i smišljeno podsticana, upotreba glasa mržnje i ksenofobije, čak i onda kad takvi podhvati znaju donijeti zastoj i destrukciju kod sveukupnog egzistiranja i razvoja društva.

          Velike, crne limuzine, kao bijesni, prehranjeni konji željni trka i borbe, postavljaju se na drum, u svakoj ulici kojom prođu ostavljajući utisak sile i bahatosti. Sirene i rotacije svijetle i zavijaju, vozači delegacije ne poštuju ni osnovna saobraćajna načela. U mjestima gdje je zbog blizine škole i djece koja idu u nj i iz nje ograničenje brzine predstavljeno znakom „četrdeset“ ova masivna i beobzirna kolona bar za tri puta krši taj propis. Diže se prašina i halabuka. Saobraćajni policajac iz prvog vozila u koloni ljuto i nerovozno maše „STOP“ palicom tjerajući sve i svakog ko im se nađe ili ne nađe na putu. I vozilo hitne pomoći koje je u neprekidnoj trci između života i smrti, sad se mora maknuti i zaustaviti pred ovom nezaježljivom pokretnom gomilom siline i apsurda. Šta to može biti važnije i hitnije, da oni vide? Šta?!

          U takvoj suludoj trci i jurnjavi stranačka kolona vozila stiže pred institucije vlasti gdje se treba sastati sa ostalim delegatima i predstavnicima partija koji su, isto tako, svako sa svoje strane, stizali u buci i halabuci, ne mareći ni za kog i ni za ništa, sve tarući i nipodaštavajući.

          Možda se u toj kretnji naših službenih kolona u mirnodopskim uslovima najvjernije i najslikovitije odaje slika jednog prosječnika koji se nekad i nekako dokopa moći i vlasti. E sad možete li zamisliti kako, u historijskim trenucima koji dopuštaju vođenje nasilnih pokreta i ratova, taj isti prosječnik vodi borbena vozila i zaludjelu pješadiju kroz pljačke, masovna ubijanja i likvidacije? Sve smrt, čemer, pomor i jad: u ime nacije, u ime religije, u ime države koju treba odbraniti ili je tek ustrojiti. Jači tlači. Kolju se starci, žene i djeca kao hajvančad. Bježeći od mejdanske borbe na fronti, a nasrćući na slabe i nezaštićene, urliču, pale i bjesne ratni zločinci, odlikovani heroji nacije.

          Televizije su upaljene, radija gore, novinari iz štampanih i elektronskih medija nestrpljivo čekaju prve rezultate pregovora oko ustrojstva parlamenata i skupština.

          Unutar institucijskih prostorija sjede izbornici i prvaci, nadobute, samodopadne i drske persone. I što su drskiji, ljući i nadobutiji to imaju više šanse za pobjedom na lokalnim i entitetskim, odnosno državnim izborima. Naš narod ne voli da ga predstavlja smlaćo i liberal.

          Sjede i pregovaraju.

          Pregovori su teški i razložni. Padaju riječi kao ćuskije s neba. Kroz formalna obrazloženja i blokade kriju se mutne radnje i tranzicijska otimačina sprovedeni kroz zadnjih dvadeset godina. Paragrafi i zaključci su paravan mržnje i netrpeljivosti. Svako sve zna ali niko ništa ne zna. Nacizam, fašizam i socijaldemokratija krčkaju se u bosanskom loncu izlišnosti i besmisla. Na sve se spremno osim na istinu i konstruktivnost. Istina i konstruktivnost, same po sebi, popravljaju oštećeno i sakupljaju razbijeno, a ništa što je oštećeno ili razbijeno ne treba sakupljati i popravljati, svaki pomak društva i države ka naprijed daleko unazad bi bacilo sve one koji kroz vlast i zakonodavstvo treba da je kroje.

          Nema pomaka sa mrtve tačke.

          Razjedinjene novine, portali i televizije bruje i grme o nacionalnoj ugroženosti i vjekovnoj borbi za pravdu i istinu. Javljaju se, pozivaju i prozivaju dušebrižnici nacionalnog ponosa, nimalo romantični intelektualci izvitoperene percepcije– bradati, ćelavi, čupavi, mršavi i debeli kolumnisti, pisci, urednici, filozofi i glasnogovornici.

          „Još jednom, po ko zna koji put, staje se u odbranu digniteta i opstojnosti. Brane se vjekovna ognjišta i pravo na zemlju i vodu kao da zemlje i vode nema više nego dovoljno za sve ovdje da ih je i deset puta više. Bog nije škrtario, čovjek je škrtica i zulumćar kakvog nema nadaleko. Nezadovoljan svojim a lakom i prijemčljiv na tuđe, ovdašnji je individuum proklet nekim iskonskim, genskim nagonom da u sreći i napretku drugog vidi glavnu kočnicu i prepreku za vlastiti razvoj. I zato se on prevrće i sikće od sreće kad u komšije „crkne krava“, kad neki zloguk telal, iznjedren iz paravojnog obavještaja, sve više daje naslutiti kako se sprema konačna sloboda i oslobođenje. A sloboda i oslobođenje za jedne obično znače progonstvo i porobljavanje za druge žitelje ove zemlje i tako se ona kotura i valja kroz istoriju punu pravednih i svetih ratova koji, u osnovi, ne predstavljaju ništa doli otimačinu i premetačinu, etnička čišćenja i progon i pomor nevinih i nezaštićenih.I iz takvih događaja rađaju se i porađaju nacionalni heroji, intelektualni lauerati i popularni političari – skoro opšteprihvaćeni i društveno etablirani.“ – nakon još jednog propalog pokušaja uspostavljana vlasti u BiH, filozofski završava svoj izvještaj dopisnik jedne strane agencije.

          Crne limuzine su opet na putu. Vrište i zavijaju sirene, pale se i gase rotacijska svjetla, crvena, bijela, plava.

          Niiinaaaniiinaaa…Auuuu…Auuu…Auuuuuuu…

          Ugojeni političari utiru svoj put. Niko i ništa im ne smije stati na nj. Vlast nije konstituisana, ali njima se ne žuri. Savršeno dobro kontroliraju ljudima i dobrima i bez uspostave sistema. Međusobno komentarišu protekli događaj bez mnogo brige i nedorečenosti. Prolaze pored srušenih i opustošenih fabričkih hala koje su još prije dvadeset i više godina upošljavale stotine i hiljade radnika. Sad te hale i dvorane zjape i trunu kao lešine nekih zadavljenih nemani čije se forme i konstrukcije razobličavaju pod oštrim zubom vremena. Prolaze pored spaljenih sela i uništenih gazdinstava. Polja su plodna, ali neobrađena, korov i divlje grmlje se hvataju nad njima. Tek ponegdje, kao rijetke i ugrožene kulture, naziru se neuredni i neobilježeni stočni nasadi kukuruza i djeteline. (Oni ne vide i svjesno ne registruju kako Sunce sja i kako se plavim nebom kreću oblaci, kako rijeke zauzimaju svoja korita, kako šumska stabla rastu i pjevaju poput egzotičnih, rijetkih ptica pjevica.)

          I, što je još čudnije i posve neobjašnjivo, ti suvereni iz godine u godinu, od izbora do izbora, imaju svejednaku i uvjerljivu podršku svako svoga naroda, vrlo lako se nameću kao faktori odlučivanja u „punini legaliteta i legimiteta“ – kako to vole reći, i, kao takvi, potpuno su neosjetljivi i nezainteresovani spram očigledne bijede i raspamećenosti naciona i građanstva ispred kojih stoje i pred kojima se prse. Luda kuća koju zovemo Bosnom i Hercegovinom.

          Nadmen, sit, raspojasan sjedi političar na zadnjem sjedištu limuzine i odmjera. Kravata je olablavljena, okovratnik se lijepi za mokru šiju, širokim razmakom ruku obuhvata sicne naslonjače i ceri se. Nekako u sebi ceri se takmacima, narodu, zemlji i nebu. Ništa ga ne može zaustaviti u namjerama i planovima, osjeća da je čvrst ko kamen i velik ko planina. Igra očima i puca prstima, vrhom na špicastim cipelama sad bi probio tapacirane ukrase i klimne dovode sa poda. Vas gori i nadimlje se, otpuhuje i zijeva, sad bi da poleti da može kuda, da zna kako i da ima s kim.

          „Koje je ovo mjesto?“ – nemarno pita sa zadnjeg sjedišta.

          Dok suvozač brzo i suvislo odgovara on ga i ne sluša, zagledan u jednu ili više tačaka, neobavezan, služben i dalek.

          Kolona zamiče za padove i uspone naizmjenice, sječe krivine umalo  dodirujući ivice bankina.

          Vrooom, vrooooom, vrooooom – stenju motori pod potjerom i, kao pretenciozno oglašavanje nekih agresivnih predatora u potjeri, zavijaju i jauču rotacije sa ubrzavajućih kola: Auuuu, niiiinaaa, niiinaaaa, auuuua, auuuuuaaa…