ODLAZAK

Ulicom, ponad pognutih glava, u crne trube martovski puše vjetar i moje uši se otvaraju plaču razdomljenih ptica što kroz nas su pjevale o početku i o kraju svijeta. Uzalud su nas lomili, druže, ne znajući da kamen od kog smo sazdani tvrđi je od svakog čekića.

Ti sada odlaziš, stari, a ja u slici koju zamišljam pokušavam nacrtati tebe i na tvom licu osmijeh, kojeg sad se, evo, samo sjećam. I čujem: cviljenjem toliko umornim da prstima bi se moglo mrviti, mačka u avliji govori mi da nema više gitare koju slušam kad tišina otešča.

Nekad smo imali snove, druže. Snove, što su se, kao ptice, razbježali pred grmljavinom prvih rafala. Snove, što potonuli su pod ruševinama kao ljeta pod snijegom. Zalud smo, poslije, tražili vrata u izgubljeni svijet i čekali da se, ono što se događalo, nikada ne dogodi. Ništa nije trebalo biti onako kako je bilo dok smo bosi i budni gledali u mjesec rosan kao obraz usnule žene. I koga sada briga što morali smo ostariti da bismo bili mladi.

I evo nas, ističemo iz ovih riječi u mora i ponore. Preko puta – eno ih tamo, na autobuskoj stanici – sladorom smijeha mlade nimfe posipaju ovaj gorki dan, ne znajući da tebi su uši ilovačom začepljene. Jasno vidim kako tvoja smrt ispunja njihova tijela kao što lopata ispunja šaku seljaka i kad kašiku drži. Znam: uskoro neće biti mjesta na kojem te neću moći izgubiti.