LIRSKA PROZA – SUPSTITUT ŽIVOTA

Povezani članci

• MUSTAFA
• Milenko Blagojević: Nemušti govor šutnje
• NOVI GOVOR SLIKE BORKA MOČEVIĆA
• Ne dam da mi otmu Šantića
• “Andrićevi dani”: promocija “Kamenim tragovima”
• Marc Ducret: Beskompromisni čarobnjak

Esad Kočan „Iza prašine“, Almanah, Podgorica 2016.

Kad se čitatelj nasloni na prozne biljure Esada Kočana ne može ni pasti, a kamoli propasti… To je jednostavno nemoguće, jer Iza prašine kao da krije moćnu riznicu životom opečaćene, in continuo postojanosti; čitav niz oporih (dakle: autentičnih!) nježnih poetskih bljeskova, nježnih venitla, kojima Kočan daje oduška svojim dugo potiskivanim, filozofski formatiranim proznim minijaturama, nerijetko blic akcentiranim na način vjerodostojne, samo Kočanu pristajuće kontemplacije. U Kočanovoj duboko filozofskoj konstituciji svojevrsnih gnoma dominira lirsko-filozofsko Ja, koje gotovo stidljivo u proslovu veli, jezgrovito, nadasve tačno i za čitatelja upućujuće, naravno za onog čitatelja koji zna da misli i ima srca da osjeti: “Jesam li sebičan, pitaš me? Naravno. Toliko sebičan da mi je teško i sebe podnijeti. Mora da je Sartr baš mene imao u vidu kad je rekao – drugi su pakao.“

U tačnim, jezgrovitim naslovima, lirikom natopljenih i u liriku potopljenih proza, kriju se supstrati poetsko-filozofske energije, koja struji sa stranica ove krajnje neobične, nemjerljivo i nevjerojatno potrebne knjige. U vremenu kada se sve rjeđe, sve rjeđi među nama gledamo u zrcalu, spremni da lične ponore tame i ljudskih nedosljednosti zamjenimo lomljenjem zrcala, evo filozofa sa dušom pjesnika životodajne magme, koji djetinjom iskrenošću rasuđuje o životu, potčinjavajući artizam Riječi disciplinom Misli.

Teško je Kočanove proze analitički ubacivati u fah ladice, ali da su njegov imaginatio i ratio u apsolutnom dosluhu, pa i svojevrsnoj stvaralačkoj konkordiji, svjedoče proze Gospodar vremena i Zadavanje jada, u kojima je duboko postirana zapitanost pjesnika – filozofa Kočana pred čudom života. U svojoj filozofskoj inačicici za narodnu liriku Kočan nadmašuje njena simplificirana tumačenja!

Ovom knjigom Kočan potvrđuje da iz van serijskog žurnaliste prelazi u obzorja čiste stvaralačke imaginacije. Da je ovaj pisac napisao samo uistinu genijalni zapis o svojoj dubokoj inspiraciji – Mostaru (Mostar i Emina), u kojem filozofskom aforističnošću daje tragički otklon, bilo bi dovoljno da se o ovoj knjizi govori u formatima najozbiljnije proze stvarane na južnoslavenskim prostorima.

Kočan ne dvoji da li pokazati svoju fascinaciju sirovim, prijesnim životom, u širokom luku od rodnog zavičaja, kao obilježavajućeg kozmosa, pa sve do struništa oporog životnoga vibrata suvremenog i krajnje otuđenog urbaniteta.

Stidljivo, kako samo on to zna i umije, donijeti će na pladnju dušu u kojoj svoje usklike imaju najbliži i najdraži pjesnikovi, filozofovi, oni koji uzrokuju i na svoj način oblikuju Kočanove krajnje doticaje sa lirskim.

Kočan u stilsko-žanrovskom pogledu donosi praktično tri cjeline. Prva je obilježena duboko proživljenim životom i nerijetko tragičkom svakodnevicom…

Druga je uspio pokušaj da se u krinku stvaralačke imaginacije uhvate trenuci Kočanovog dubokog posezanja za maštovitim prizorima tkanim na tkanicama prijesne stvarnosti.

Treća komponenta proživljene rituale stvarnosti uobličava u novostvorenu proznu efektnost.

Iza prašine donosi brojne zapitanosti, zato je to knjiga koja je doboko smislena, jer u dobu krajnje nedignitetnih literarnih pobačaja ili u najboljem slučaju publicistike koja se hoće nazvati prozom, ova knjiga svjedoči da iskustvo dugogodišnjeg pisanja u sublimaciji sa sigurno fermentiranom životnom (pa nerijetko i tragičnom) stvarnošću, donosi jedan svijet koji je andrićevski realan, a po nekoj dubinskoj sondi crnjanskijevski liričan.