Koliko „Mostarskih kiša“ je danas potrebno gradu Mostaru?

Povezani članci

• Nele Karajlić – od sarajevskog mita do beogradske budale
• Naše je da pamtimo i nikad, nikad ne zaboravimo Srđana Aleksića!
• Ratni vojni invalidi Inzku i Sattleru: Nećemo nikada više čekati u redovima za klanje i silovanje
• Mostar
• HNK Mostar u središtu pažnje na najznačajnijem regionalnom festivalu s predstavom ‘Noć s Aleksom’
• Jedno pismo o novinarstvu

Piše: Sergio Sotrić

Kiše su u vrela ljeta mostarska uvijek dobro došle gradu,
uvijek željno čekane, uvijek voljene,
i kod Boga i kod Alaha molitvama moljene.
Bez njih ne bi ni bašte, ni polja, ni rijeke, ni povjetarca…
Bez njih ne bi ni hlada, ni blaga, ni Mostarke, ni Mostarca…

Bez nekih modrih kiša nad Mostarom, ne bi mogao ni Pero Zubac usne njene
ko´ zrele breskve opjevati,
ne bi noćna pjesma tekla tiho niz mahalu Donju, a ne bi zvonile ni kapi…

Bez kiša mostarskih, ni Aleksa ne bi sinoć iz topla hamama,
a ne bi ni srebren ibrik vode zahitila,
ne bi mojega mi dina
ni lijepa Emina…

Ni fudbalski “Velež” ni nogometni “Zrinjski” ne bi za loptom trčali,
niti bi ljudi jutrom kafe, kahve i kave ispijali.
Ni Sultan svoga neimara ne bi poslao,
pa tako ni most Stari ne bi nastao.
Ni džamijin munar ni katedrale toranj, ni crkve zvonik u nebo ne bi rastao.

Bez kiše u Mostaru, sunce bi sve spalilo,
ništa dobrog nam nebo ne bi podarilo.
Sve bi prekrila pustinja…
Prokleta bi bila mostarska avlija…

Bez kiše u Mostaru,
ne bi ni trešnja svome beharu.

U Mostaru, te 1973. zaori se pjesma dječija,
bez razlike od čijih su bili očeva,
bez razlike iz čijih su familija ili obitelji,
bez razlike koje vjere su im bili roditelji.

Ansambl “Mostarske Kiše” – djevojke i dječaci iz grada svjetlosti…
Sa Avenije, Bijeloga Brijega, Carine, iz Cima,
a bilo ih je i sa Balinovca, iz Brankovca i Bjelušina…
Došla su djeca i iz Bijeloga Polja, Raštana, Rodoča, Centra dva…
Došla su djeca, došla si i ti, a došao sam i ja,
a bilo je djece i sa Tekije,
sa sve 4 strane grada je došlo te “dječurlije”…

Prionuše na posao i starija raja, pisali pjesme i muziku,
organizovali autobuse, brinuli za ritmiku…
Zimi za prostorije grijanja.
gitare i zvučnike, ljeti ljetovanja…
Modni dizajneri i haljine i cipelice
kreirali i šili za djevojcice – za sve kapljice…

Organizovali su ti sjajni ljudi po cijele dane,
sve što je trebalo, da ova mostarska pjesma ne stane:
Mišo Marić, Josip Sliško, Stole Lasić, Alija Alikadić, Stipe Rozić, Željko Vlaho, Vesna Šunjić, Ranko Rihtman, Asim Manjgo, Bodo Kovačević, Željko Markotić…
Molim – neka mi i svi ostali ne zamjere!
Na ovaj papir ne mogu svi stati,
ipak, sve njih i danas moje srce prati.

Čula se daleko ta pjesma mostarska,
pjesma kišna, pjesma sestrinjska, pjesma bratska.
Bezbrojne dvorane širom zemlje i svijeta
su bile njihov život, njihova planeta.

Duh i ljepotu Mostara odnijele su “Kiše” na sva svjetska vrata,
na preko 1.000 koncerata…

U publici su bili i predsjednik Tito i Charls – princ engleski
i Spaski, Korčnoj, Najdorf, Karpov i Kasparov – velikani šahovski.
A ni fudbalske ekipe “Hajduka”, “Sarajeva”, “Zvezde” i “Veleža”
na koncertima “Kiša” nisu štedjeli aplauza.

A i preko 100.000 ljudi i ljeti i zimi
(na jubilarnim proslavama bitaka na Neretvi i Sutjesci),
pjevalo je po ovoj mostarsko-kišnoj rimi

Sa “Mostarskim Kišama” su istu pozornicu dijelili mnogi:
Davorin Popović, Kemal Monteno, Željko Bebek, Goran Bregović, Arsen Dedić, Željko Samardžić, Stefan Milenković, Mladen Vojčić Tifa, Gertruda Munitić,
Neda Ukraden, ,Miladin Šobić, Indeksi, Ambasadori,
razni orkestri (Veliki Revijski orkestar RTVSA Sarajevo, Orkestar RTV Beograd, Revijski orkestar RTV Zagreb, Simfonijski orkestar Mostar) itd…
I opet me muči ista briga!
Nabrojati sve umjetnike, glumce, muzičare, režisere, kompozitore…
Nabrojati sve one, koji su jedan ili više puta sa „Kišama“ dočekali zore…
Trebala bi jedna debela knjiga!

Šest članova – šest kapljica – iz prve postave nisu više živi.
Salih Bilić nastradao prije rata, Aida Kazazić i Slaviša Mihić umrli poslije rata.
Amela Tanović (udata Hodžić), Denis Kokakanović i Dragan Stojković
žrtve su zadnjeg rata…
A “Kiše” su od postanka upozoravale, željele  spriječiti
da opet puca brat na brata…

Doktor Đenan Salković i Davorin Popović,
naši pjevači najdraži,
nisu više sa nama na zemaljskoj stazi…
Antun Branko Šimić, Miroslav Mika Antić,
Branko Ćopić, Hamza Humo, Aleksa Šantić,
dijelom naših pjesama pjesnici
već su odavno dalekih zvijezda stanovnici.

Stotine kapljica ovog mostarskog pljuska rasuto je svijetom,
posijano čitavom Zemljom planetom,
ali “Kiše” nisu izdale ni sebe, ni pjesme koje su pjevale,
niti su se nacionalizmu, podjelama, ni mržnji predale.

Sjećam se i danas riječi Marića Miše…
Govorio nam je tada da je njemu vrlo važno, da se njega tiče,
ne da li će od nas pjevačice i pjevači postati,
već u kakve ćemo ljude izrasti.

1992. godine “Mostarske Kise” su (samo) muzički prestale „kišiti”!
Tih godina su nad gradom padale “olovne” kiše,
fašizam se slobodno šetao ulicama Mostara,
čula se samo muka “pjesma” grobara.

Prošle godine, krajem jula u Mostaru,
okupiše se djevojčice i dječaci iz ove priče – sada zreli ljudi,
tada se 1. “Dan Kiša”probudi,
okupi se preko stotinu ljudi…

Došli su ovi ljudi i njihova djeca iz:
Mostara,Rotterdama, Zagreba, Salzburga, Beograda, Lugana, Sandnesa,
Sarajeva, Češke Budejovice, Ljubljane, Drammena, Osla,
Podgorice, Makarske, Banja Luke, Bergena, Pertha, Dubrovnika, Melmea,
Puebla De Zaragoze, Kelna, Wr. Neudorfa, Leeuwardena, Pekinga….

Pjesma “Kiša” je te julske noći tek u ranu zoru prestala da lije,
a drugarstvo nikad, nikad prestalo nije…
“Mostarske Kiše” okupiće se i ove godine povodom
PROSLAVE 40 GODINA OD OSNIVANJA
ANSAMBLA “MOSTARSKE KIŠE” (1973-1992)
KOJAĆESEODRŽATIUMOSTARUU PETAK, 26. JULA 2013.

“Mostarske Kiše” žele na ovu proslavu pozvati sve one
koji su zaljubljeni u slobodu,
sve one koji vole ove ljude, ovu zelenu Neretvu i ovu Radobolju vodu,…
pozivamo svu ljubav, svu toleranciju,
svo drugarstvo, svo zajedništvo, sve radne ljude i svu inteligenciju,
sve narode i svo pučanstvo,
svo mostarsko i svjetsko građanstvo.

Okupljamo se ponovo ove godine,
da podignemo spomenik na sve nas,
koji smo danas od Mostara do Evrope i Australije,
preko Canade do obje Amerike i Azije…

Dragi naš grade,
koliko “Mostarskih Kiša” ti danas treba?
Koliko naše kišne pjesme sa mostarskog´ neba?
Koliko „Mostarskih Kiša“ ti grade danas želiš
i da li nam se uopšte veseliš?
Da li te je prekrila pustinja,
ili još cvjeta tvoja avlija?

trebaš li još tvoje „Kiše“ u Mostaru?
I hoće li trešnja svome beharu?

P.S.
Molimo sve one, koji zu zainteresirani, da 26. Jula u Mostaru učestvuju
u ovome muzičkom druženju ili da budu prisutni u publici, da nam pošalju
e-mail direktno na na adresu:
info@mostar.de
sa kratkom porukom napr.:
Ja se želim sa vama družiti – ja želim sa vama „kišiti“…
Od broja zainteresiranih će zavisiti i naša odluka (zbog veličine prostora, koji želimo rezervirati), gdje će se održati proslava ovog jubileja u Mostaru.

Unaprijed vam se piše
VOLE VAS
„Mostarske Kiše“!