Mostar

Povezani članci

• SFF: Šesto izdanje programa Pretpremijere Serije sa šest dramskih serija iz četiri zemlje regije
• Mostarci zatražili izbore i referendum o odcjepljenju
• Amir Hrnjičević: Kad vam je srce prazno
• Žalbenom presudom Vojislavu Šešelju pravda delimično zadovoljena
• Ivančić: Ako pasivno prihvaćaš ovo što se događa, zaslužuješ ono što će ti se desiti
• Edin Pobrić: Abusus abusum invocat

Piše: Adnan Žetica

MOSTAR

1.
Na ulici mog Maconda u koloni čekam zeleno na semaforu,
skačući bosa po užarenom asfaltu prilazi djevojčica,
na licu trag od sasušenih suza i, čini mi se, u očima sva tuga svijeta,
u džepovima kovanice zvone.

Na drugom stajanju na isti način istim riječima njena vršnjakinja
traži novac za cipele.
Pred samim semaforom, na trećem stajanju, vidim njih dvije zajedno
kako brišu jedna drugoj kapi za oči zahvaljujući kojima bolje plaču.

Obuvaju štikle, pretvaraju se u žene i odlaze se nuditi na drugoj strani
raskrsnice.

2.
Stajem turistima stotinu metara dalje,
objašnjavam da neću do njihovog krajnjeg odredišta,
ali da ću im skratiti put i odvesti ih do boljeg mjesta za autostop.

Iz mjesta u koje idu znam dosta vrijednih i poštenih ljudi,
a oni su mnogo čuli o moru, zidinama, renesansi, Dubrovačkoj republici,
njemački turisti koji imaju kartonski natpis: DUBRAVE.
Iskrcavam ih i šutim, puštam da magija traje.

3.
Mali Cigo kroči sredinom ceste,
pjeva pjesmu uperenog pogleda u ventilator
koji drži objema rukama.
Ventilator se okreće i mrsi mu kose.
Usporavam i tražim na njemu
utičnicu i vjetar zaboravljen u jeseni.

4.
Prijateljima prepričavam tri pjesme jednog dana.
Jedan kaza da je sve moguće, ali da je ipak potrebno
malo vjetra da rotor
pokrene električno kolo ili obrnuto, ne upamtih,
a drugi će da se Márquez, vazdan, sa mnom zajebav’o.

OSLO

Hamsunove noći mi nisu bile dovoljno tamne,
u njegovom mraku sam bez problema hodio
nepoznatim hodnicima.
Sunce je dodijavalo, bez zrikavaca i guštera
ono je vatra koja koja ne peče a ja sam tepsija
koja ne može da počadi.

U gradu u kojem ne bih imao pravo biti pjesnik
pitah ulice kako se zovu.
Nijedna ne reče da je tvoja jer si trauma društva.

Voljeli su te do Velikog rata.
A tebe je volio Goebels i ti si volio njega.

Poslije su oni koji su te voljeli u tvoje dvorište bacali
Pan, Glad, Zarasle staze, sve što si napisao.

Mi nismo kao oni, mi bismo te voljeli mnogo više.
Ne bismo bacali knjige na svježe pokošenu tratinu.
Mi bismo u njih umotali kamenje
koje bi razbijalo tvoje prozore.

ISTANBUL

Na njegovim stablima nema smrtovnica.
Ne postoji trenutak kad su ulice grada same
pa grafiti fale zidovima.

Ima mentalitet osvajača uvijek se kreće prema naprijed.
Automobili na ulicama ne zaustavljaju se pred ženama i djecom,
boja predaje na asfaltu osvajaču ne znači mnogo.

S vrha do dna zgrada vihore se zastave,
rođendan je predsjedniku,
ljudima ispod njih noć je vazdan.

U gradskom prijevozu iza zadnjeg sjedišta,
spava dječak skriven od pogleda revizora, nema kartu za miran san.
Morao bi se zvati Ajlan.

Zgrade se ruše prave se novije. Nema prava na sjećanje.
U takvoj konstelaciji snaga jedini spas su minareti.
Oni se ne kreću.
Njihov ezan jedini je sigurni orijentir za pronaći pravi put.

Najveće čudo koje sam trebao vidjeti je 3D bitka za Konstantinopolj.
Topovi oru vazduh, osvajači jurišaju, turisti slikaju, gomila oklopa,
štitova i mačeva ispod zidina.

A sva zemlja do njegovih zidina danas je uzorana,
puštene su lijehe mladog luka,
samo desetak metara dalje od autoputa,
zelena perca se njišu na vjetru,
skoro pa lijepo kao zastave.

Da li će neka buduća vojska kad ga krene osvajati
gaziti po njemu brutalno
kao dijete koje želi pobjeći sa svojom loptom iz tuđe bašče
ili će pak jurišati između lijeha?

Amin.

strane.ba