Jovan Nikolaidis: KROKI

Povezani članci

• Chicago
• Inzko: Neću se izvinjavati Dodiku i Ivaniću, možda se uključim u rješavanje problema u Mostaru
• Amir Hrnjičević: Zaboravljena romansa
• Fotoreportaža
• Kocka je bačena
• Njegoševi dani u Nikšiću

Iznova čitam Andrića. Ipak, s vremena na vrijeme, iz njegovih rečenica, konciznih opisa i uvjerljivih dijaloga, poznatih epizoda iz romana, osjetim u tekstu našeg velikog pisca gospodara hladnoće, suzdržljivost koja je pretjerana. U toj disciplini stila ima zanatskog opravdanja, ma ne i kafanske zakletve. Kad se on, i koliko, ‘otkačio’, poletio, oteo urednosti opisa, čistoti jezika, savršenstvu strukture? Rijetko kada.

Posna mi se kojiput čini njegova izbrušena rečenica, poželim da usred nje nešto vrisne, bukne, zatumara. Ima osjećanja, ima poleta, ali je maltene sve u kalupu. Da čovjek ne povjeruje da je Andrić započeo pisanje kao pjesnik. A i te pjesme bili su posebni uradci. Doduše moderni, no se u njihovoj strukturi još tada micao embrion proznog pisca realiste. Kod ranih pripovijedaka mogu se kadšto naći fluidi emocije, strasne magline osjećanja, ma i njih ‘steže’ stroga kompozicija, mirnoća nemilosrdna kao bolest, marljivo dat raspored govorenja i pričanja, ali na način govora tuberana iz “Čarobnog brijega”. A da ga čitam sa užitkom predanog čitaoca, i respektom kakav se ima spram odličnika, nesporno je. Ali, sred kompromisa i predvidljive sjutrašnjice Andrić ne vlada mojim srcem. Razum mu prilažem.

U osvit zore (novi je dan, nova je nesreća i sreća, kako je kome usud dodijeljen), vidim jasno: približava mi se kroz maglu praskozorja Fabrizio de Andre, izlazi, kao Isus mirno, iz grotla ulice Via del Campo, diže pesnicu na način antifašista, a ja, osokoljen, zaboravljajući na crnogorski konfuzion, mašem mu i čekam da mi priđe. I tu se radost gasi, budim se okupan slabošću. Fabrizio me sili da mu se i na javi sav predam.