ESAD BAJTAL: KULTURA ZATVORENOG DRUŠTVA

Izdvajamo

• Bosna i Hercegovina je, zahvaljujući poraznoj logici etno-isključivosti i kulturi idejnog izolacionizma, danas upravo to – hapsana, hladni beživotni zindan i topos ljudskog besmisla, mjesto poraznog odsustva egzistencijalne perspektive. Zatvor za narod!

Povezani članci

• Bajram Mubarek Olsun! Urime, urime!!!
• IZVJEŠTAJ HASIJE BORIĆ-STOJIĆ, SELEKTORICE 42. POZORIŠNIH/KAZALIŠNIH IGARA U JAJCU
• Nedžad Bašić: ODA TITU NA DAN MLADOSTI
• MOJNA ŠUPLJOGLAVE
• PREMIJERA DEČIJE PLESNE PREDSTAVE MOŽIČEK
• Ovacijama ispraćena “Trilogija o hrvatskom fašizmu”: Suočavanje s tamnim mrljama hrvatskoga društva

Esad Bajtal: Prikaz knjige “Kultura zatvorenog društva” Esada Delibašića

Odnos kulture i društva, tačnije pozicija i funkcija kulture u „zatvorenom društvu“, kako je vidljivo već iz samog naslova rukopisa, izabrana je spisateljska ravan na kojoj autor Esad Delibašić ispisuje kritički intonirano viđenje tog vrlo kompleksnog i životno važnog problema, kako za pojedinca tako i za društvenu zajednicu.

Ako kulturu, u najkraćem smislu te riječi, razumijemo kao čovjekov napor približavanja univerzalnim vrijednostima življenja kao što su dobrota, ljepota i istina, onda lakše razumijevamo temeljnu poruku autora i humanističku intonaciju njegovog rukopisa.

Pojam istine, u navedenom vrijednosnom trojcu (dobrota-ljepota-istina), ima smisao aksiološkog regulativa koji osvjetljava civlizacijsko-konstutivni momenat i društveni značaj kulture. Jer, humanistički govoreći, ništa ne može biti ni dobro ni lijepo ako, istovremeno, nije istinito. I ukoliko to dobro nije – zajedničko dobro. Dobro svih i dobro za sve. A Dobrota, Ljepota i Istina u svojoj zajednosti, kako to imlicite nagovještava ovaj rukopis, nastanjuju životni i javni prostor otvorenih društava. U zatvorenim, rigidno idealiziranim i jednostrano ideologiziranim društvima, za njih i za kulturu – shvaćenu na način gornjeg razumijevanja – nema mjesta

Birajući između pozitivno-naučnog, koji kulturu sagledava nešto uže – kao posebnu vrstu realnosti – i filozofskog, autor se opredjeljuje za širi, filozofski pristup kulturi koju opservira u okviru totaliteta ispoljavanja životne i ljudske realnosti, neodvojive od razumijevanja čovjeka na dugom putu njegove samorealizacije. Dakle, u perspektivi čovjekovih potencijala i genuinih mogućnosti neprestane mijene. Ali, ne samo promjene sebe, nego, i promjene objektivne realnosti u kojoj obitava; okruženja koje rođenjem zatiče kao izvornu datost svog životnog okvira.

Taj odnos između aktuelne društvene datosti i otvorene mogućnosti njene ljudske mijene, jeste antropološki kodiran zov razvoja i samorazvoja čovjeka, na tragu vlastitih potencijala koji kulturu čine i ljudskim djelom, s jedne, i instrumentom promjene svijeta, s druge strane. Ali i potencijalno porobljavajućim medijem, shodno kontekstu njenog ideologiziranog poimanja i društvenog pozicioniranja. U tom smislu, biva vidljivim kako se autor izdiže iznad redukcionističkog, pozitivno-naučnog uvjerenja, „da kultura sama po sebi predstavlja neupitan humanistički sistem vrijednosti“. Odnosno, do uvida kako pozitivno-naučnom pristupu ostaje skriven temeljni paradoks kulture, koja, shodno dominantnom ideologemu vlasti, nerijetko – podređujući građane otuđenim bezličnim silama; lišavajući ih kreativno-oslobodilačke biti – i samog čovjeka svodi na puki objekat, potčinjen interesnoj logici vladajućih struktura moći.

Upravo to se događa u okviru slijepog, idejno i vrijednosno omeđenog, odnosno, poperovski govoreći – „zatvorenog društva“. U kome se  oslobodilački, ljudski potencijal kulture, vrijednosno reducira i „svodi na identitarnu osnovu i ideološki instrument“ konzervativne revolucije. Kojom radikalna desnica naših prostora, sistematsko-planski okrenuta prošlosti, „nastoji dovršiti proces retradicionalizacije i klerikalizacije društava nastalih raspadom Jugoslavije“.

To socio-patološko zatvaranje u autarhiju etno-kolektivističke samodovoljnosti, idejno-romantičarski obojene bilosti već viđenog  (okoštalog, i idejno armiranog bivanja), vodi u životno porazni izolacionizam društvenog bezizlaza. Što, u egzistencijalnom smislu, znači u besperspektivnost vezivanja na tokove modernog svijeta, čiji smo, htjeli to ili ne, ontološki neizbježan segment. A svako poricanje i bježanje od realno diktirane neizbježnosti, dugoročno gledano, skončava u mrtvilu entropije tako izolovane zajednice. Jer, svaki zatvoreni sistem (u našem slučaju „zatvoreno društvo“), usljed odsustva razmjene energije (resp. kulturne razmjene), prirodnim klizanjem u beživotnost entropije, osuđuje sebe na neizbježnu propast.

Upravo zato, autor zagovara i pledira za društvenu otvorenost i miješanje kultura (energija) koje se izvorno, prirodno prožimaju, darujući društvu ono šarenilo i životnost (snagu), bez koje nema opstanka ni smisaonog bivanja čovjeka, kao bića stalno otvorenih potreba, htijenja i želja. Ukratko, čovjeka kao društvenog bića koje sa-postoji i, shodno tome, nužno razmjenski biva. A to znači, da istinski biva i živi tek u skladu sa drugima i drugačijima. A ne samo uz njih i pored njih. I posebno ne u izolaciji bilo koje vrste.

Jer, izolacija je neživot, kazna. Otuda i izolirajuća logika hapsa – zatvorski institucionalizirane robije – figurira kao izraz pedagoški instrumentalizirane sankcije za one koji ne umiju biti ni bivati (živjeti) zajedno sa drugima. Bosna i Hercegovina je, zahvaljujući poraznoj logici etno-isključivosti i kulturi idejnog izolacionizma, danas upravo to – hapsana, hladni beživotni zindan i topos ljudskog besmisla, mjesto poraznog odsustva egzistencijalne perspektive. Zatvor za narod!

Nasuprot tome, „otvoreno društvo“, lišeno svake zatvorenosti i logike isključivosti, njeguje pozitivni trijas svoje prepoznatljivosti, po tome što, idejno-planski, daleko od bilo kakve vrijednosne zakovanosti aktuelnih etno-ideologija, njeguje: a) razvijen „demokratski sistem; b) uspostavu racionalne rasprave i; c) primjenu društvenog inžinjeringa korak po korak“. A to podrazumijeva, traži i omogućava, neizbježnu borbu integrativnih i dezintegrativnih društvenih sila, a time i povezivanje nasuprot faktu nametnute izolacije. Odnosno, razvojnost nasuprot zaostajanju koje nas pohodi iz poratne, idejno i kulturološki zaleđene b-h-s stvarnosti koja, logikom ideoloških samoobmana, inhibira sile progresa i samoaktualizacije ljudskog bića na putu prirodno zadatog samorazvoja.

U tom smislu, kultura nije, niti može biti, pozitivistički samodovoljni entitet, realnost nezavisna od subjekta (čovjeka), nego jeste, i ostaje, u svojoj iskonskoj biti, „oblik realizacije ljudskih suštinskih snaga“. Razvoj i otvorenost u svojoj uzajamnoj uslovljenosti, poriču pozitivistički ideologem onog načina govora koji, kompleksnu djelatnost na humanističkoj budućnosti, reducira i svodi na „problem razvoja postojeće kulture“ u njenoj vještačko-beživotnoj nedodirljivosti i etno-zakovanosti. Umjesto toga, humanizam uključuje i jeste svijest o čovječnosti, što, u praktičnoj ravni, podrazumijeva traganje za integritetom i slobodom čovjeka kao čovjeka, a ne idejno-redukcionistički osakaćenog i ostrašćeno netolerantnog bića. Bića zatomljene ljudske suštine, politikantski instrumentaliziranog u svrhu profanog promicanja puke, sofisterijski nametnute mu stadne, klero-, ili etno-pravovjernosti.

Oslobađanje od tih i njima sličnih idejnih okova, neizbježni je uslov istinskog razvoja čovjeka na tragu njegove genuine svestranosti i mnogoobraznosti. A nasuprot jednostrane oskaćenosti bilo koje vrste, nametnute frazeologijom neprirodne samodovoljnosti i idejno postulirane iluzije kolektivne samonajboljosti („nebeski narod“). Jer, samo svijest o razlici realnog, s jedne, i ljudski mogućeg svijeta, s druge strane, otvara put istinske humanizacije i slobode čovjeka, kao bića univerzalne zajednice okupljene na fonu autentičnog životnog šarenila i otvorenosti za uzajamnost odnosa svjesno izabranog sa-bivanja. Bivanja u zajedništvu.

Ukratko, kulturne vrijednosti u životnoj, doživljajno-praktičnoj ravni, artikulirane su u svojoj dvostrukoj, stereo izvedbi: a) kao ideološka podloga postojećeg, s jedne, i, b) kao stvarni potencijal i racionalno uporište za pravo na pobunu protiv aktualne realnosti, s druge strane. Odnosno, kultura je dehumanizirajuća, kad god, logikom ideološki zakovanih vrijednosti, stane na put i suprotstavi se razvoju i samorazvoju čovjeka. Kao i onda kad jednodimenzionalnost („čovjek jedne dimenzije“), idejnog potčinjavanja ljudi, preraste u nepotrebni „višak ugnjetavanja“, ofirajući tako ispolitiziranu društvenu zbilju kao suviše represivnu, koja pojedinca svodi na podanički poslušno oruđe ideologizacije kulture. A sve to u funkciji nekog idejno zatvorenog sistema i njegove porazno totalizirajuće plemenskosti.

A svi totalitarizmi, kako to čitamo na stranicama ovog spisa, nošeni su istom, dakle, zajedničkom idejom kako, tobože, „posjeduju apsolutnu istinu i da imaju pravo da je i silom nametnu drugim ljudima“. U tom smislu, očigledan spisateljski napor autora je, da nam, nizom uvida i komparativnih opservacija, pokuša ukazati, i upozoriti nas, na pogubno porobljavajuće potencijale u jednom, i humanistički oslobađajuće mogućnosti kulture, u drugom slučaju. Shodno tom nastojanju, autor kritički odgovorno opservira konstitutivne elemente i ideologiju zatvorenog, te koncept i ideologiju otvorenog društva, receptivno ga situirajući u kontekst i neizbježnost uvažavanja logike Mc Luhanovog globalnog sela.

Kad autor svoje istraživačko komparativne nalaze, do kojih je došao primjenom Poperovog kritičkog racionalizma, projektuje na povijesni hod bh. društva, njegove socijalističke i post-socijalističke faze, jasno nam pokazuje ozdravljujuću i komparativnu prednost socijalističkog koncepta djelimične, relativne otvorenosti, nad ovim potpuno zatvorenim – danas.

A, u muzejskom smislu (završni dio spisa), i s tim u vezi, komunikacijsku neophodnost dijaloga koji paradigmatski slavljujućoj prezentaciji prošlosti tradicionalnog muzeja, pretpostavlja službujuću, životno dijalošku orijentaciju „novog muzeja“. Odnosno, angažmansku potrebu da se sa pukog prikupljanja i čuvanja (tradicionalni muzej), pređe na ravan prezentacije i životno iskoristive interpretacije muzejskih eksponata „novog muzeja“.

Stavljajući život i etiku iznad ideologije i puke estetike narcisoidno ogledalskog samopotvrđivanja, umjesto pomodno-kultog (za kakvo je prešutno važio tradicionalni muzej), „novi muzej“ postaje društveno odgovorno mjesto. Mjesto povijesnog sa-bivanja i neizbježni topos kritički osmišljenog dijaloga generacija u svijetu idejnih značenja i ideoloških nazora prošlog i, našeg današnjeg – vremena.

Bez toga, bez te osviještenosti za neophodnost kritičke, vremensko-dijaloške dimenzije „novog muzeja“, živimo merlo-pontyjevski usud formalnog poštovanja „koje nije pravo“, i koje nam, logikom tog usuda, „daje lopovsku savjest“. A koja (prohićevski govoreći), naše tradicionalono (novo-muzejski još neosviješteno oko), „nasilno i sistematski privikava da bude samo registrator“. Dakle, puki gledalac koji je, u svojoj ideologiziranoj uspavanosti, nesposoban istinski korespondirati sa povijesnim duhom „čovjekovog stvaralačkog uzleta“, što se, tu, tradicionalno-muzejski statično, hermeneutički sasvim pasivno i komparativno-kritički jalovo, otjelovljuje pred njegovim nemuštim pogledom.

U tom, ali i u smislu svega prethodno rečenog, ovaj spis Esada Delibašića, onoliko koliko racionalnokritički osvješćuje i rasanjuje kolektivno uspavani duh naše etnoideologizirane zatvorenosti, i njome inducirane civlizacijske nezrelosti, počinje da živi kao neka vrsta knjige opomene. Životni putokaz, alarm koji nas pokušava probuditi i pokrenuti ka mogućem izlazu spasa i napuštanju nepodnošljive pomrčine društvene letargije. Tačnije, grobno sumorne tišine, što se, simptomatski porazno, nadvija nad nama, nekad građanima, a danas još samo, pukim, ljudski neosviještenim, idejno izmanipulisanim – etno-podanicima. Živim mrtvacima ove planski ostrašćene i klero-etničkom mržnjom idejno zadojene zemlje.