Aleš Debeljak ili umijeće (p)ostajanja čovjekom

Izdvajamo

• Zašto pišem o književnosti i piscima potopljene zemlje? Prvo, jer sam u toj zemlji proživio većinu svoga života. Drugo, jer je to bio prostor sretnog djetinjstva. Treće, jer mi daje poticaj za promišljanje o ustroju sadašnje Europe. Četvrto, jer slovenski "ulazak u Europu" znači samo tamnu stranu "izlaska iz Balkana". Peto, jer živim u svijetu koji me ne zanima, vjeran nečemu što je izgubljeno, svome domu.

Povezani članci

• Tako je govorio Stipe Šuvar
• Mišo Marić: BILO JE VIŠE OD IGRE
• Gdje je nestala Jugoslavija?
• Dino Mustafić: Živimo u džungli gdje se gaze ljudska prava, umjesto kreativnih došli su poslušni
• Pu profesorice Katice Dorić Lešić!
• Darko Cvijetić: Snowdenov tweet

Igor Štiks o Alešu Debeljaku u pogovoru knjizi Kako postati čovjek

Ovo je pjesma tebi, bezimeni. Prvi stih pjesme broj 3, iz ciklusa Biografija sna, iz zbirke Rječnik tišine Aleša Debeljaka ošinuo me po licu kao neočekivani udar bure. Mogao sam imati šesnaest ili sedamnaest. 

Bile su to ratne godine. Bio sam izbjeglica, pristigao iz opkoljenog Sarajeva, grada mog djetinjstva, u Zagreb, grad moje rane mladosti. Bio sam uvjeren u tom trenutku da mi se pjesnik izravno obraća. Kome drugome bi uopće mogle biti upućene ove riječi:

I ne pišeš dnevnik, još nitko
ga nije tko je kao i ti. Prepušten si sebi i nostalgiji
za budućnošću.
I onda, žestoko:
Na svoj način preživjet ćeš logore
za izbjeglice i oproštaj od lijepih ornamenata secesijske
arhitekture.
I, za kraj:
Možeš ispiti šest boca a da ne oživiš svoj lik
u ogledalu tuđeg sjećanja. Do kraja bit ćeš jedini i sam. Gotovo.
Jedini i sam. Do kraja.

Zgrabio sam olovku i u bilježnicu hitro zapisao ove stihove. Potom sam pogledao u fotografiju mladog pjesnika na koricama knjige, snimljenu krajem osamdesetih; tamo sam prvi put susreo Alešovo lice naslonjeno na ruku, zamišljeno ali vedro, i njegov melankolični pogled. Vraćat ću se često Alešovoj poeziji, koja će mi nastaviti govoriti, istom snagom, sve do danas. Potom će mi se ostvariti želja i upoznat ću čovjeka iza moćnih stihova i oštroumnih eseja. I više od toga: postat ćemo prijatelji. Govorit ćemo jedan drugome telefonski, pismima, mejlovima, razglednicama, uživo satima i, kao u Chicagu, danima, kroz plodne godine našeg prijateljstva. U pjesmi “Balkanski most” obratio mi se direktno, s imenom i prezimenom. Nalazi se u knjizi Krijumčari, na čijim smo koricama, u jednom kutu, nas dvojica nacrtani na mostu, zagledani u vodu Ljubljanice. Alešova rukopisna posveta u mom primjerku: za mog prijatelja, na Balkanskom mostu, zajedno ćemo zuriti u vodu sa svih mostova grada, kontinenta, sveta i sna! tvoj Aleš. Početkom 2016. godine nametnut nam je kraj. Posljednji put obratit ću mu se čitajući naglas pjesmu koja nas je spojila, pjesmu broj 3, iz ciklusa Biografija sna, iz zbirke Rječnik tišine, u prijevodu Branka Čegeca, na ispraćaju čovjeka Aleša Debeljaka. Pjesnik Aleš Debeljak živi dalje. I dalje nam govori, kao svi veliki pjesnici, svakome ponaosob, i sa stranica svoje posljednje knjige Kako postati čovjek.

Na njegovu sprovodu čitali smo poeziju na tri jezika, slovenskom, engleskom i hrvatskom, kao počasne plotune ispaljene u čast jednog od najvažnijih građana naše Književne Republike. Bili su to njegovi jezici, u kojima je živio, stvarao, mislio i gromko govorio. Bio je virtuoz materinskog jezika čije je stvaralaštvo energično zagovarao. Značajno je pridonio etabliranju slovenske književnosti na europskoj mapi. Engleski je do kraja usavršio u Americi, kamo je otišao na doktorat i gdje će upoznati suprugu Ericu Johnson. Engleski je tako postao jezik obiteljske svakodnevice, uz činjenicu da je ostao jezik esejističkog i akademskog pisanja te impresivne predavačke karijere. I tu je bio taj treći jezik, koji se u njegovu slučaju jedino ispravno može nazvati srpskohrvatskim, u kojem je briljirao u razgovorima, kafanskim raspravama i na javnim tribinama, doslovno, od Triglava do Gevgelije. Svoj bogati rječnik i sočne izraze, šarmantnu mješavinu ekavice i ijekavice, crpio je kako iz monumentalne književnosti zajedničkog jezika – ključni pisci za njega će ostati Andrić, Krleža, Kiš, Mirko Kovač ili David Albahari – tako i iz popularne kulture. Učit će hrvatski od Nenada Brixija i njegovih kreativnih prijevoda Alana Forda, ali i iz stihova Džonija Štulića; srpski iz filmova Šijana i Makavejeva i serije Grlom u jagode i, naposljetku, bosanski iz viceva o Muji koje je obožavao i skupljao. Konačno, na tom trećem jeziku bila je i pjesma uz koju je pogrebna povorka krenula k njegovu posljednjem počivalištu na ljubljanskom groblju Žale, Alešova omiljena “Ljudi samoće” od Azre:

Netko me voli
sanja o meni
gleda me kradom
ali ne znam tko.

Kakav je postao i bio čovjek koji nam se obraća iz ove knjige? Pjesnik koji je osamdesetih na juriš osvojio pjesničku scenu Slovenije i Jugoslavije, britki književni kritičar i teoretičar, intelektualac opće prakse, kulturolog i religiolog, glasni predavač dugog daha koji ostavlja bez daha, pisac tisuća razglednica koje je razaslao po cijelom svijetu, prevoditelj tekstova, ideja i koncepata, džudaš, ljubavnik mnogih pa muž samo jedne, smučar, otac, sin, brat, u “koncentričnim krugovima” svoga identiteta, Ljubljančanin, Slovenac, Jugoslaven (prvih trideset godina), Balkanac, Srednjoeuropljanin, Europljanin, naš čovjek u Americi i, konačno, a ne i manje važno, vjerni i nježni prijatelj. Lista njegovih života time nije iscrpljena, ali nijedna ne može biti potpuna ako se u nju ne uvrsti činjenica da je bio mostograditelj među ljudima, predjelima, zemljama, jezicima i epohama.

Kakvu to knjigu sada držimo u ruci? Pjesme u prozi, poetske priče, memoarske crtice, poetiziranu autobiografiju? Konačno, možda je jednostavno riječ o poeziji koja se da razlomiti u stihove? To su pitanja za književne znalce i povjesničare, ne i za nas. Nas zanima zašto, kako nas Aleš upozorava na početku, “čovjek bez prošlosti ne može razmišljati o budućnosti”. Knjigu je započeo pisati kada je napunio pedesetu. Zbog toga pedeset ključnih pojmova. Zakoračivši u zrelu dob, odlučio je vratiti se natrag, daleko, na sami početak, kada je tek trebalo utvrditi varljivi odnos između riječi i stvari. Vrata k djetinjstvu, svemu onome nataloženom u nama, a često tako nedostupnom u tzv. odraslom životu, autoru je otvorila knjiga Mladi vedež ili mladi znalac. Taj je abecedarij ponudio jednom dječaku koji s roditeljima i sestrom odrasta u Ljubljani početkom sedamdesetih, radost otkrivanja kompleksnog odnosa između definicija stvari i njihovih pojava koje tek treba iskusiti na vlastitoj koži. U pjesmi o šahu (u kojoj se o šahu ništa ne saznaje, ali se sve saznaje o spomenutoj seriji Grlom u jagode) autor nam ostavlja ključ razumijevanja ove knjige. Kao i serija, ona “priziva ne tako daleku prošlost, ali cilja na nas, osvjetljava nam upotrebne načine kako postati čovjek, ne junak, ne nužno.”

Što krije ta “nedavna prošlost” koja nas toliko muči? Kako smo u njoj postajali ljudi? Što nam se doista dogodilo? Kako je “pustošenje koje je stvarima iščupalo srce” utjecalo na naš odnos prema vlastitom životu, onom prije katastrofe? Jer, došla su vremena kada su čitave enciklopedije slane u rezalište, a neke sasvim drugačije definicije riječi i stvari postale orijentir u vrloj novoj sadašnjosti, uputa za društvenu i političku podobnost i cenzura za proživljenu, a sada popljuvanu prošlost. Aleš je među prvima odbio poslušnost novim nacionalnim narativima. Njegov esej Sumrak idola, često tiskan i kao knjiga, bio je jedan od prvih snažnih apela da se, pod pritiskom traumatičnih događaja ranih devedesetih, ne zaboravi prošlost prije potopa, kako ju je nazvao, “jugoslavenske Atlantide”. Za Aleša i njegovu generaciju bili su to djetinjstvo i mladost snažno određeni okvirom i stvarnošću nestale federacije. Sumrak idola glasno je uzviknuo Nerudino Priznajem da sam živio!

Životni imperativ da se spasi vlastita prošlost (koja nikada nije samo naša, već uvijek zajednička, dijeljena i puna svjedoka koje se ne smije zaboraviti), objašnjava nam na samom početku knjige Balkansko brvno:

Zašto pišem o književnosti i piscima potopljene zemlje? Prvo, jer sam u toj zemlji proživio većinu svoga života. Drugo, jer je to bio prostor sretnog djetinjstva. Treće, jer mi daje poticaj za promišljanje o ustroju sadašnje Europe. Četvrto, jer slovenski “ulazak u Europu” znači samo tamnu stranu “izlaska iz Balkana”. Peto, jer živim u svijetu koji me ne zanima, vjeran nečemu što je izgubljeno, svome domu.

Aleš će progovoriti o gubitku koji se dogodio svima, bez obzira na to jesu li sami bili potopljeni procesom raspada i ratovima koji su uslijedili, ili su poplavu gledali s varljivo sigurne udaljenosti. Bacio je to brvno preko meje i krenuo na Jug slijedeći književnu nit. Podnaslov te knjige – eseji o književnosti jugoslavenske Atlantide – zapravo skriva memoarsku knjigu o ključnim godinama Alešova života i piscima koji su ga obilježili, za trajanja i nakon Jugoslavije. Njegov melankolični pogled na ljude, događaje i književna djela svoje korijene kao da nalazi između melankolije kao gubitka koji osiromašuje nas same i žalovanja kao prihvaćenoga gubitka koji je osiromašio svijet, ali koji ostavljamo iza sebe. Aleš kao pisac nije želio bez borbe pristati na ljekoviti i konformistički prijelaz iz melankolije u žalovanje ni na taj osiromašeni svijet. Vjeran nečemu što je izgubljeno, svome domu, odbio je okrenuti glavu i krenuti dalje. Melankoličan na način Waltera Benjamina, odbio je maknuti pogled s ruševina povijesti koje se gomilaju pred našim omađijanim očima. Svojom pjesničkom špatulom iz njih je strpljivo izvlačio zlato koje nitko više ne kupuje i koje punim sjajem može sjati samo u tajnom rukovanju između pisca i čitatelja.

Kada ste otišli, bliski prijatelji krasni, suputnici strasni? Kamo su nestali snovi o gorostasnoj oštrigi? Tko je izbrisao rasprave o bitnim stvarima? Komu na čast su vođe postali crveni poput kuhanog raka? Riba smrdi od glave, a odgovora nema. Ponovimo: gdje su naši brodovi i lokomotive? Gdje i kako hlape pjesme jučerašnjeg svijeta? Koji je smisao života nakon opustošenja koje je stvarima iščupalo srce? Nitko ne zna.

Nitko ne zna, ali pjesnik ne prestaje pitati. Kako postati čovjek knjiga je pitanja koja nam djetinjstvo i mladost surovo i iznova postavljaju. Ali nije knjiga samo za one iz šezdeset i neke, već je i poziv da se nanovo otkriju rani jadi, svoje djetinjstvo ili ono koje upravo traje, djetinjstvo nekih novih klinaca, vlastite djece i unuka. Svijet je bio začarano mjesto. S Mladim znalcem u rukama dječak ga je temeljito istraživao, prvo otkrivajući rodni grad. Ljubljana je ostala ishodište i mjesto svakog povratka, neiscrpni grad čije ulice i toponimi predstavljaju svjetionike djetinjstva. I što je još pronašao u tom svijetu koji se sve više širio? Stripove o neustrašivim ili smiješnim junacima, romane o kaubojima i Indijancima, kampiranja na Savudriji, izviđačke ekspedicije, dječačka brzopotezna prijateljstva i nezaobilazno kupovanje cigle od starijih nevaljalaca ili pak pustolovine jednako uzbudljive po vlastitom stanu ili šumama. Čarolija je doista posvuda. Samo ju je potrebno vidjeti. I pamtiti. I godinama poslije oživiti riječima. Brzo će je ukrasti djevojčice koje polako postaju djevojke. Dječaštvo se još ne da, a već počinje nešto puno obećanja u što ćemo ponijeti nezaboravne djetinje fantazije. Jer, “pamučna haljina ima naramenice i V-izrez, na leđima se odriješi, nad glavama se njišu gole žarulje, sentiš na igralištu, polako smo plesali, brzo ljetni par postali, zato neću zaboraviti da neko voli Suboticu, neko voli Čačak, a ja volim tebe ko slaninu mačak.”

Fićo, Trst, Mirko i Slavko, Zagor, Alan Ford, Jugoplastika, startasice… Katalog vremena u kojim se po ljetnim odmaralištima za pionire, omladinu i radnike događaju susreti s onima koji žive u granicama “šireg zavičaja” koje Mladi znalac opisuje kao “našu zemlju”. Na prva putovanja po njoj vode željeznica prema jugu i sportska natjecanja. Ključni biografski podatak: Aleš Debeljak je bio juniorski prvak Slovenije u džudu, viceprvak Jugoslavije (“bijela kao kimono prvaka kome je izmakao naslov”) i njezin reprezentativac. Zaljubljen u sport, morat će ga napustiti zbog ozljede na gostovanju. “Sportaševo putovanje je završilo, bolesnikov put je započeo.” Pričao mi je često o tom događaju koji je od njega stvorio pisca. Ležeći tri mjeseca u bolnici, gledao je u daljini ljude i zamišljao njihove razgovore i živote. U svijet akcije ušle su riječi. Mladi znalac postat će pjesnik koji će nas učiti, za života i preko groba, kako (p)ostati čovjek. Ne junak. Ne nužno.

Igor Štiks

Fraktura.hr