MUSA ĆAZIM ĆATIĆ „VJERNI ROB LJEPOTE“

Povezani članci

• Uzbudljiv mjesec u Narodnom pozorištu Mostar: od drame do mjuzikla
• Stručnjaci u Neumu raspravljaju o ulozi notara u BiH
• Fra Luka Markešić: Ne može se ova zemlja više dijeliti
• Bravo ljudi: Osnovne škole Potoci i Vrapčići obilježavaju dan oslobođenja Mostara
• Počeo 6. Festival akademskog teatra BiH u Modriči
• Završen praznik knjige – Bookstan

CENTAR ZA KULTURU MOSTAR i KAMERNA TEATARSKA SCENA organiziraju Poetsko-scenska izvedbu u spomen na stogodišnjicu smrti pjesnika – MUSA ĆAZIM ĆATIĆ „VJERNI ROB LJEPOTE“

Na Kamernoj teatarskoj sceni mostarskog Centra za kulturu, u utorak 15. novembra 2016. godine s početkom u 19:30 sati, biće premijerno izvedena poetsko-scenska izvedba „Vjerni rob ljepote“ na poeziju bosanskohercegovačkog i bošnjačkog pjesnika Muse Ćazima Ćatića. Projekat je pripremljen u spomen na stogodišnjicu smrti pjesnika. Poetsko-scensku izvedbu za scenu je pripredio Salko Šarić uz sudjelovanje glumaca Nedžada Maksumića i Diane Ondelj- Maksumić.

*  *  *

U kratkom Ćatićevom životu sve izgleda presudno, sve djeluje nepovratno, ništa nije moglo biti drukčije. Pjesnik je svoj život protrčao zažarenih očiju, raspjevan i grudobolan i, kada se skrasio u tešanjskom haremu u 37. godini, pokopan je pod tek rascvali trn, 6. aprila 1915. godine. Jedva se našao jedan blagonaklon hodža i nekoliko učenika da pokojnika isprate na ahiret. Musa Ćazim Ćatić počeo je književno rasti poslije smrti. Njegovi velepoštovani pjesnički savremenici još se mogu sresti samo u čitankama, a Ćatić i večeras izlazi pred nas kao naš sugrađanin iz Donje mahale, kao, naš ljubimac i naš sagovornik. Naime, pod dirigentskom palicom Bekira Kalajdžića, Ćatić je za godinu i po mostarskih dana uradiol silan posao: pored uređivanja časopisa „Biser“, za Kajadžićevu Muslimansku biblioteku preveo je i napisao dvanaest knjiga. Kad se prisjetimo njegovog boemskog života u zagrebačkom Matoševom krugu, njegovih sjedeljki s Ivanom Trnskim u Kavkazu, onda je ovaj mostarski period bio blagotvoran i berićetan. To što je urađeno pod mostarskim nebom, danas je glavni Ćatićev poetski i prevodilački kapital. Uz napomenu da se Ćatić ni ovdje nije odricao svojih boemskih zastranjivanja o kojima mi je pripovjedao književnik Hifzi Bjelevac. Ćatićev život zaslužuje da bude pretočen u zanimljivu romansiranu biografiju. Bilo je pisaca koji su i prije nas osjetili poetsku moć u Ćatićevim stihovima, koji su se divili njegovoj prirodnosti i radoznalaosti. Jedan od prvih i jedan od najvećih bio je Tin, 1936: „Ćazima se tada brojilo i moglo donekle ubrajati u Matoševu grupu… Matoševci ili nematoševci, kako hoćete, oni su bili u tome času artisti i dekadenti; a Ćatić, ako hoćemo kudikamo od njih bliži tipu narodnog pjesnika i prirodnog čovjeka, osobito isprva. Filozofija njihova, uzeta približno, kod nekih možda i podsvjesno, bila je simbolistička; filozofija Ćatića bila je filozofija Orijenta, filozofija arapske poezije i kulture koja je došla do procvata, a imala u sebi i nečega realističkog“. Tin se prisjeća i izjave „jednog Bosanca- katolika g. 1909“:

–          Od svih ovih mladih pjesnika i novatora, u koje možemo ubrojati i Matoša, Ćazim je jedini pravi pjesnik i pjesnički talenat. Jer on jedini osjeća sa životom i živi, a svi su drugi verbalisti  i ljudi zatvoreni u svoje apstrakcije. Svi su drugi izvještačeni, a on je iskren.

Poslije Tina Ujevića iz 1936, Ćatića je dugo pratila kritičarska i književnohistorijska šutnja. Mi smo, u svojoj duhovnoj zaturenosti, spremni da se odričemo i svojih talenata i svojih veličina, slijedeći primitivni poriv da svijet počinje s nama. Ćatić je ponovno otkriven, to je prava riječ, ponovo otrkiven u Tešnju 1965, povodom pedesetogodišnjice smrti, a malen udio u tome ima i autor ovih redaka i emisija lirike na TV-SA koju je režirao Jan Beran. Sada znamo na čemu smo – pjesnik Musa Ćazim Ćatić je s nama i neka ta sreća potraje. Ne mogu izbjeći posljednje Ćatićeve retke, posljednju pjesmu, ispisanu drhtavom rukom i očima koje se sklapaju.

                                                    Pred smrt

Agonija kao zlatni prah se vije,

Vrh mene leprša jedan žuti cv’jet.

Još nikad nije ljepše mirisala

Moja mala izba – moj veliki svijet.

Slaba moja ruka k žutom cv’jetu teži,

Hvatajući ga tako lijep i žut.

Ali zalud napor, cvijet od mene bježi,

 I opet mi pada na prsa i skut.

I ja sam opijen s njegova daha-

Dok Velike Gospe iz žutog praha

Pojavi se lik————-„

                (april, 1915)

Alija Isaković (novembar, 1991.)