ISPOVIJEST DJETETA SILOVANE BOSANKE ‘Za mene je moj otac ratni zločinac, ali želim upoznati i njega i majku’

Povezani članci

• Dunja Hrnjičić: Voljela bih da dočekam da ubica bude pronađen i doveden pred lice pravde
• Savo Brko Zmaj od Bosne
• Milica i njih 75
• Europski sud otkantao Šimunića: ‘Za dom spremni’ je fašistički pozdrav
• EULEX-ove sudije kao Osmanlijske kadije
• Uhapšena sutkinja Suda BiH Azra Miletić, osumnjičena za primanje mita

Alen Muhić (22) iz Goražda imao bi dobre razloge da mrzi i proklinje i pasji svijet i kurvu sudbinu, i majku što ga rodi i oca koji mu život dade. Ali Alen ne mrzi, niti proklinje, piše Slobodna Dalmacija.

Kad ga čovjek vidi na fotografijama, rekao bi da se Alen nema što žaliti: danas je to visok, snažan i markantan mladić, za kojeg novinari tvrde da je veseo i duhovit sve dok ne uključe diktafon; tada se, vele, naglo uozbilji. Jasno je zbog čega.

Alen Muhić rođen je 20. veljače 1993. u Ratnoj bolnici u Goraždu, kao dijete mlade muslimanke iz okolice Foče, koju je njezin susjed, srpski vojnik, silovao mnogo puta od proljeća do jeseni 1992. godine, kada je u razmjeni – već u poodmakloj trudnoći – uspjela doći u Goražde. Ta se nesreća od čovjeka zove Radmilo Vuković, a ime Alenove majke ne smije se objaviti jer se nalazi u programu zaštićenih svjedoka u SAD-u.

U Goraždu je žena htjela pobaciti, ali je bilo prekasno. Tako je rodila sina kojem nije dala ime, niti ga je htjela podojiti, iz straha da će se vezati za dijete koje će je podsjećati na silovanje. Kada je čula svoju bebu kako plače, rekla je doktorima da je želi zadaviti. Nije majčino srce bilo kameno, nego slomljeno od prevelike traume.

O malom Alenu prvih se mjeseci brinulo medicinsko osoblje bolnice u Goraždu. Tu u njegov život stupa čovjek bosanskog srca zbog kojeg Alen danas ne mrzi i ne proklinje: Muharem Muhić, bolnički domar, sažalio se nad dječakom i stao ga svako popodne voditi svojoj kući. Muharemova supruga Advija i kćerke Almira i Jasmila zaljubile su se u dječaka, zavoljele ga kao člana obitelji i dali mu ime Alen i svoje prezime.

“Žena i kćerke su mi često govorili: ‘Donesi ga, babo, neka ga kod nas, da ga najedemo’“, kasnije će pričati Muharem. A kad je u bolnici čuo da će malog Alena dati Crvenom križu, Muharem je otišao kući: “Kćerke su me počele grliti i moliti: ‘Daj da ga mi čuvamo, kakva bude nama sudbina, bit će i njemu.’ Oduvijek su željele brata i ispunio im se taj san.

“Prvi put se u medijima Alen pojavio kao trogodišnjak: novinari američkog Newsweeka, istražujući temu o ratnoj djeci silovanih Bošnjakinja, došli su 1996. do obitelji Muhić. Muharem im je povjerio da posvojenog sina obožava, da ga voli možda čak i više nego kćeri. “Ne znam kako ću mu priznati tko su mu roditelji, ali ću jednom morati”, rekao je tada, odlučivši da će to biti na Alenov 18. rođendan.

No život je bio brži: Alen je imao jedva deset godina kad je na školskom igralištu, tokom jedne tipične dječačke čarke, doznao istinu na brutalan način.

“Počelo je kao dječja prepirka oko sitnice. Potukli smo se i jedan dječak mi je zavikao: \’Ti smrdljivče, posvojen si, mama te ostavila. Ti si četničko kopile!\’ Postalo mi je mučno. Bio sam stravično posramljen. Udario sam ga još jednom i u suzama otrčao tri kilometra do kuće da pitam roditelje je li istina da mi nisu pravi roditelji“, pričat će Alen kasnije.

Koji mjesec potom u Alenov život ulazi još jedna odrasla osoba koja će mu pomoći da prebrodi krizu svog kompleksnog identiteta – sarajevski redatelj Šemsudin Gegić.

“U selu kod Višegrada, blizu vikendice Alenovih usvojitelja, snimao sam film \’Dječak u ratu\’, kad se odjednom niotkuda pojavio taj 11-godišnji dječak, došao ravno do kamere i upitao što mi to snimamo. Odgovorio sam da snimam dokumentarni film o ratu, a on je rekao: \’Ma kakav tvoj film, ja imam bolji film od tebe\’“, opisuje Gegić njihov prvi susret.

Tako je nastao film “Dječak u ratnom filmu“, prvi od dva Gegićeva dokumentarca o Alenovu životu. Film je dobio više međunarodnih nagrada, a Alen je dao intervjue za CNN, Sky News i Channel 4, što je sve skupa njegovoj obitelji donijelo financijsku sigurnost, njemu samome psihološko olakšanje, a bilo je i pravnih posljedica: njegov biološki otac uhapšen je zbog silovanja zaštićene svjedokinje, a Tužilaštvo BiH je DNK analizom dokazalo kako je Alen njegov biološki sin, te je Vuković zbog “ratnog zločina nad civilnim stanovništvom“ osuđen na pet i pol godina zatvora.

No u žalbenom postupku, nakon što je pred sudskim vijećem priznao Alena kao svog sina, Vuković je oslobođen, uz uvjet da se mora susresti s Alenom ako dječak to ikada zatraži. Kako ćemo vidjeti, Vuković ni to nije ispoštovao.

Naime, postavši punoljetan, Alen je poželio upoznati svoje prave roditelje, te se obratio Gegiću s molbom da naprave još jedan film, u kojem bi prikazao svoju potragu za biološkim roditeljima. Tako je nastao i drugi film o Alenu – “Stupica nevidljivog djeteta“. Do biološke majke Alen nije uspio doći, ali jest do majčine sestre, koja mu u filmu govori kako je njegova majka patila zbog silovanja i kako nije u mogućnosti da ga vidi. A Alenov biološki otac je izbjegao susret.

“Kad smo se pojavili na vratima njegove kuće, nije ga bilo“, priča ovih dana Gegić. “Netko mu je dojavio da stižemo. Čak je ubrzo nakon toga prodao kuću i odselio se.“

Kad je film dovršen, Alen je izjavio da ne osuđuje majku:

“Ne mogu je osuđivati za neke stvari koje je bila prinuđena uraditi. Ne znam zašto me ostavila, ali sam sad, kroz film, saznao mnogo stvari. Oca pak osuđujem. Ja nikoga ne mrzim, samo smatram da svako treba odgovarati za svoje zločine i ono što je uradio, pa tako i on. Njega ću uvijek osuđivati. On je za mene ratni zločinac. I ne samo on, nego svako ko je uradio tako nešto, nebitno je li musliman, Srbin, Hrvat…“

Konačno, film “Stupica nevidljivog djeteta“ prošlog tjedna je premijerno prikazan u goraždanskom Centru za kulturu. S Alenom – koji danas radi kao medicinski tehničar u istoj bolnici u kojoj je rođen, skupa s babicama koje su ga donijele na svijet – tom su prilikom bili i njegovi adoptivni roditelji.

“Hvala Bogu pa imam oca Muharema koji mi je bio potpora od rođenja pa do danas. On i Advija su moji pravi roditelji. Moje sestre Almira i Jasmila su bile moja najveća podrška. Želim im se javno zahvaliti za sve što su učinili za mene. Oni su moja obitelj“, kazao je Alen nakon projekcije za Slobodnu Dalmaciju.

A redatelj Gegić drži da je film pokazao što je sudbina:

“Na kraju smo Alen Muhić i mi zajedno iskopali našu Bosnu, onakvu kakva jest, Bosnu u kojoj se ljubav i mržnja dijele u dlaku i tu nema dalje priče. Samo možete pustiti odjavnu špicu i zahvaliti se obitelji Muhić koja je usvojila Alena.“

Majka se ipak javila

Poslije projekcije filma dogodio se obrat u Alenovom životu. Nakon što je u SAD-u pročitala Reutersovu vijest o bosanskoj premijeri filma, Alenova biološka majka kontaktirala je redatelja Gegića.

“Rekla mi je da je spremna sresti se s Alenom. Kazala je: ‘Ne želim nikakav grijeh na svojoj duši.’ Rekla je da nije ni znala da je Alen traži dok to nije slučajno pročitala u novinama“, izjavio je Gegić, odavši kako postoji mogućnost da Alenova majka u svibnju doputuje u domovinu da vidi Alena.

Govoreći o Alenovoj reakciji na tu vijest, Gegić je ustvrdio da Alenu treba dati malo vremena da apsorbira informaciju o promjeni mišljenja svoje majke, koja ga je svih ovih godina odbijala upoznati. Sâm Alen otada nije dostupan novinarima, a BiH mediji uspjeli su pribilježiti tek njegovu kratku izjavu:

“Ne znam kako će sve to na kraju ispasti. Još ćemo vidjeti, pomiješana su mi osjećanja. Očekujem da će me ona zvati i razumijem da treba snaga za takav poziv, kao i za susret.“