Nerzuk Ćurak: Stranka jedne porodice 

Izdvajamo

• A zelena se razmahala trećinom Bosne. Snaga naroda. U literaturi to se zove Pirova pobjeda. Pirova Bosna. Kongres ide, rahatluka nema.

Povezani članci

• Javna kuća
• ZVONIMIR NIKOLIĆ: KAKO SE VIŠE NE UMORITE OD MRŽNJE?
• Dream
• Knjiga “Sarajevo moj grad”
• Dino Mustafić napustio Našu stranku
• Otvaranje izložbe “Mostovi” Nedima Mušovića

Uoči Sedmog Kongresa Saveza komunista. /Ispravka pogrešnog navoda/: Uoči Sedmog kongresa SDA 

Sve političke, ekonomske, ideološke, logističke i religijske pripreme su uglavnom završene, pa bi se naredne subote, bez nagovještaja bilo kakvih turbulencija, u glavnom gradu BiH trebao održati novi Kongres SDA, sedmi po redu, u gotovo tridesetogodišnjoj historiji ove bošnjačkomuslimanske stranke.

Značajan je to jubilej za političku organizaciju, koja je, bez obzira na kolosalne neuspjehe upisane u njen DNK, svih ovih godina uredno honorirana najvećim brojem izbornih glasova građana Bosne i Hercegovine, odlučnih da sopstvenu propast ovjere mazohističkom odanošću političkom subjektu čija se odgovornost za desubjektivizaciju Bosne i Hercegovine ne može i ne smije ignorirati.

No, kako živimo u vremenu obilježenom diktaturom površnosti te medijskim platformama kojima dominira jeftino novinarstvo pretvoreno u odnose s javnošću, suočeni smo sa odsustvom analitičkog smisla pa je kritička opservacija politike, naročito one koja je određujuća u životu neke zajednice, prije eksces nego norma. Mi se kao društvo više uopće ne bavimo SDA, njenom ideologijom, političkom platformom, vrijednosnim intencijama, tendencijama i latencijama; zadovoljni povremenim otkrićima nepotkupljivih novinara o lopovluku stranačkih zvijezda koji nažalost ne proizvode nikakvu pravnu posljedicu u svijetu tužilaštva i sudstva (kao da tim važnim segmentom vlasti vladaju etičke nakaze otporne na ljudske vapaje za pravdom), ne primjećujemo da je ideološki narativ SDA postao dominirajući oblik mišljenja, ne samo u SDA nego i u drugim strankama i to ne samo onima koje definiramo desnim strankama i strankama desnog centra.

Patriotski narativ koji je opće mjesto SDA-ove neuspješne politike proširio se i na druge političke stranke koje ili nisu primjetile ili, budući da su rezervni ešaloni SDA, nisu htjele primjetiti, da su svoje stranačke politike ispraznili od autentičnog sadržaja, ravnajući se prema općem dojmu političkog koji proizvodi konzervativni gremij iz sarajevske ulice Mehmeda Spahe br.14.

U prethodnim godinama SDA je uspjela proizvesti veliku mrežu institucionalne i parainstitucionalne ovisnosti, ovladavši, prije svega, ideološkim, obavještajnosigurnosnim i političkoekonomskim polugama moći na teritoriju kojim se, kako je to definirao Alija Izetbegović, može prosperitetno vladati. Vremenom se to uokviravanje SDA moći prelilo u najširu društvenu sferu gotovo na neideološki način. Nema u našem političkom životu uopće stranaka koje bi se na programskoj osnovi suprotstavile ili dovele u pitanje dominirajuće ideološke matrice SDA koje se više uopće ne doživljavaju kao partikularne već kao komprehenzivne, sveobuhvatne, kao civilizacijski sadržaj i samih tih stranaka.

Tako je iz našeg javnog prostora npr. potpuno iščezla debata o vjeronauku, kao da političke stranke ne znaju da mogu biti, shodno svojim ideološkim preferencijama, za ali i protiv vjeronauka. Debata o vjeronauku u vrtićima završena je maltene prije nego što je i počela, iako su u inicijalnim osvrtima najveći religiozni autoriteti tvrdili da je vjeronauk za predškolsku maksumčad negacija i iskrivljavanje vjere.

Tiho, bez ikakve javne elaboracije za direktore škola biraju se nastavnici i profesori vjeronauka, što je sasvim legitimno i ispravno kada bi te profesore određivala i birala država sa najstrožim etičkim normama. Ali te kolegice i kolege biraju vjerske zajednice i po mome mišljenju to je neprihvatljivi oblik desekularizacije državne sfere i političkoreligijska komesarizacija školskog sustava. No, društvo se na to naviklo, ne videći u tome ništa sporno, a političke stranke koje bi trebale da se bore na tržištu ideja tu praksu prihvataju kao nešto što je izvan područja političke borbe. Ipak, ova pitanja jesu područje političke borbe i moraju se vratiti u javni prostor, kako bi BiH, kao politička zajednica, osvajala nova prostranstva demokratije. No, ključne vrijednosne razdjelnice uopće ne interesuju bh. političke stranke jer su te stranke de facto imune na stvarne ideološke i vrijednosne sadržaje.

Čini se da je SDA i tu daleko nadmašila svoje rivale i u političkom polju se uspješno reprezentira kao konzervativna ideološka stranka sa snažnom upotrebom religije kao ideologije. Ni tu makijavelističku instrumentalizaciju religijskog, druge političke stranke ne tretiraju kao vrijednosno pitanje o kojemu imaju šta kazati, što stvara uvjete za dugoročnu vladavinu SDA i kao stranke i kao nepobjedive ideološke platforme.

Ima li većeg uspjeha za SDA od toga da se njeni ključni programski sadržaji ne dovode u pitanje već prihvataju kao opće stanje duha. Kakva noć u provinciji, kakvo odsustvo smisla za zbiljsko bavljenje politikom većine političkih subjekata koji su svedeni na političku mimikriju SDA, bez ijedne kreativne i nove političke ideje koja bi ustalasala ovu žabokrečinu, ovu močvaru od javnog prostora u kojoj se nesposobnost formiranja vlasti uzdiže na pijedestal vrhunskog političkog umijeća. Oprostite, ali to može svako, svako može neformirati vlast! I to je politički legitimno, ako postoji preklapajući konsenzus svih tih koji ne mogu formirati vlast: idemo iz vlasti. Ima li tog konsenzusa? Nema. Hoće li ga biti? Neće. Je li to etički sporno ikome od ovih što hoće vlast a ne znaju je napraviti? Nije. Hoće li izgubiti postojeću vlast dok blokiraju izglasavanje nepostojeće vlasti. Neće. Ko će najviše profitirati? SDA, SNSD, HDZ. Zadržavaju ključne poluge moći u jednoj budalastoj atmosferi u kojoj demokracija, prava, obaveze i potrebe građana ništa ne znače otuđenim nacionalističkim kartelima.

Nažalost, uvučeni u hladnoratovsku dilemu za i protiv Bosne i Hercegovine, teško se primjećuje da, kako među “navijačima” BiH raste apstraktno uvjerenje o snaženju domovine, naša “unutrašnja zemlja” se ruši i nestaje. Bosna raste samo u glavama onih “bosanskih patrijota” koji već odavno pola zemlje ne tretiraju Bosnom i Hercegovinom, ne uviđajući da su uvučeni u savezništvo sa, prije svega, srpskim nacionalizmom, čiji je sveti, samoubilački cilj udaljiti građane srpske nacionalnosti u Bosni i Hercegovini od Bosne i Hercegovine.

U takvoj ambijentalnosti, SDA, usisavši 70% političke sfere u “svom” entitetu, održava Kongres unaprijed izrežiran tako da se nepotistički slijed vladanja nastavi kao da je Stranka porodično leno a ne javna organizacija i javna potrošnja. Dakle, Bakir Izetbegović će ponovo jahati, prezime će biti dovoljno za novu višegodišnju eksploataciju javnog dobra kao da je privatno vlasništvo. Zaista, velika je uloga porodice u proizvodnji politike kao privatnog vlasništva. A što da ne, kada narod to hoće, kada je smisao narodnog podaništva razviti klečanje do maksimuma.

SDA je uspjela uništiti radničku klasu, društvenu svojinu dati na upravljanje nekolicini svojih “bizmismena” koji su utrli put konstituciji nove klase zasnovane na simbiozi političke religije i ekonomije i transformaciji te simbioze u novu političkoekonomsku teologiju kapitala: u piramidalnoj šemi vlasti na vrhu je porodica kojoj se vjeruje, zatim, porodici odani i lojalni službenici koji generišu političku, ekonomsku i religijsku moć; osnova svega je lojalnost.

U lojalističkom razumijevanju politike raspoređivanje bliže i dalje rodbine na strateška mjesta izraz je mudrosti i lukavosti vođe koji, brate, da se ne lažemo, zna da to tako treba. Koga ću drugog postaviti ako neću rodbinu? I svi se smiju doskočici Vođe. Daleko je Zapad.

Naša politička kultura zaražena virusom demokratskog deficita ohrabruje te nepotističke geste, ovu užasavajuću privatizaciju javne sfere. Daleko smo od kolektivnog gađenja spram onih koji pristaju biti dio nepotističkolojalističke hobotnice, naprotiv, sa samorazarujućom snishodljivošću pušimo i perifernim pipcima te hobotnice a kamoli Glavi kojoj su lojalnost i odanost sve i nagrađuju se visokim pozicijama u Upravi.

Nešto je, očigledno, duboko pogrešno u zajednici koja slavi bračni par što je od naše zemlje napravio svoju privatnu državu. Zar neko, bilo ko, može dati glas političkoj organizaciji čiji predsjednik svoju suprugu postavi za direktoricu jedne od najvažnijih javnih ustanova u zemlji! Sve iza toga, čak da je u pitanju najsposobnija menadžerica galaksije Mliječnog puta, je izvan debate – primitivni argumenti o znanju, redu, disciplini… uopće ne trebaju na bilo koji način doći na red: činjenica njenog postavljenja i odsustvo etičkog imperativa koji zahtijeva da se funkcija odbije, dovoljni su da se Politička organizacija sklona takvoj vrsti nepotističkog bjesnila pošalje u svlačionicu povijesti.

Ne da neće biti poslana u alternativnu historiju, nego će nakon sedmog Kongresa koji će po najavi imati obilježja komunističkog mastodontskog derneka (preko 1300 delegata treba da potvrdi neupitnu organizacijsku moć, snagu i veličinu Stranke), ova porodična stranka bošnjačkomuslimanskog naroda nastaviti svoj uspon: većina medija je pod kontrolom, kritički glasovi svedeni na nekolicinu „divnih gubitnika“, stranačka mašinerija brutalno efikasna u organizaciji izbora varirajući na dobitne načine mantru – u svojoj vjeri na svojoj zemlji. Može im se. Uoči sedmog Kongresa, SDA u “prvom entitetu” više nema ozbiljnog protivnika.

Pokušaj da se slomi SDP u velikoj mjeri je uspio. Godinama je magistralni pravac napada na ovu stranku bio zasnovan na ideji da se SDP ne može tretirati ozbiljnom strankom dok ne napravi prodor u “Herceg-Bosnu” i Republiku Srpsku. K’o biva – kao multietnička lijeva partija morate biti prisutni u cijeloj zemlji, a SDA, kojoj su “usta puna zemlje”, vidi vraga, ne mora. Odnedavno, SDA kerberi kao glavnu primjedbu SDP-u fakturišu namjeru ove stranke da sa Našom strankom i drugim zainteresiranim organizacijama probije mažino linije etničkih podjela u BiH, pa se ta plemenita namjera proglašava izdajom domovine. Je li nam nakon ovakvog razumijevanja Bosne, golim okom vidljivo da je od države za SDA puno važnije izbrisati crvenu boju iz bošnjačkog spektra duginih boja. Ako je moguće, za sva vremena.

A zelena se razmahala trećinom Bosne. Snaga naroda. U literaturi to se zove Pirova pobjeda. Pirova Bosna. Kongres ide, rahatluka nema.