Nerzuk Ćurak: Razarajući predrasude

Izdvajamo

• Zato nema druge nego živjeti svoj pojedinačni mali ljudski život, sa svjesnim pristajanjem na datost – da nije neljudski imati predrasude o drugima, ali da je najružnije ne činiti ništa da u samom sebi ne ukineš predrasude. Drina je kriva ali prestati je ispravljati, znači pristati na duhovno siromaštvo najgoreg mogućeg oblika. Znači pristati na građanski rat u budućnosti. Jer i ovaj posljednji rat vođen je, između ostaloga, zbog tipskih predrasuda o drugom koje je inteligencija u sva tri naroda uglavnom odbila da mijenja. Naprotiv pothranjivala ih je.

Povezani članci

• PREDSTAVA “ANTIGONA – 2000 GODINA KASNIJE“ PONOVO PRED SARAJEVSKOM PUBLIKOM
• Sabina Ćudić: Nema koalicije sa SDA, njihove načelnike ćemo kontrolisati kroz vijeća
• Vlade Divac: Sarajevo i celi region teško da mogu dobiti novu Olimpijadu
• Draško Luković: Brutalna stvarnost
• Boris Dežulović: U Karamarkovom Undergroundu braća su veterani Domovinskog rata
• Esad Bajtal: Mi smo po svojoj autentičnosti Bosanci i ne možemo biti ništa drugo

O zahtjevnom boravku u bošnjačkom “mi”. Dekonstrukcija

Piše: Nerzuk Ćurak

Na talasu globalnog antisemitizma i islamofobije, predsjednica susjedne Republike Hrvatske razvila je arsenal retoričkih protubošnjačkih izražajnih figura koje su raskošno potvrdile značaj etničkih i religijskih predrasuda u našim krajevima, čak toliko da predrasude u velikoj mjeri konstituiraju strateške smjerove nacionalnih politika. Za nevjerovati je u kolikoj mjeri je još uvijek fantazmagorija o bosanskim muslimanima kao Srbima koji su napustili „vjeru pradjedovsku“, srce nacionalističke tame koju živo oblikuje srpska politička, kulturna i intelektualna desnica. Oživljavanje predrasudnog govora, naročito kroz socijalne mreže koje su postale jedan naročiti tip stvarnosti, klonirana teritorija divljeg nacionalizma i neočekivani saveznik šovinističkih politika, motiviralo me da u novom kontekstu propitam teze jednog teorijskog istraživanja koje sam uradio prije dvije decenije.

Okidač za oživljavanje debate o predrasudama a koje su, sada to postaje očito, važan marker proizvodnje govora mržnje, bio mi je neonacistički, individualnomrzilački grafitni atentat Adisa Pokvića na inicijalno obnavljanje zajedničkog života Hrvata i Bošnjaka u Gornjem Vakufu/Uskoplju, jer je upravo njegova mrzilačka gesta otvorila nepresušne kloake fejsbukovskotviteraškog smeća među raznim ljudima koji sebe smatraju Bošnjacima, pa će prije nego što će se saznati da je gornjovakufskom soboslikaru ime Adis a ne Franjo, njegov samoponištavajući grafitluk unaprijed biti učitan kao zoran dokaz („znali smo mi to“) kolektivnog ustašluka uskopljanskih Hrvata.

Osjećam stid pred gromoglasnim govorom mržnje na socijalnim mrežama (prije nego što će se znati počinilac) i pred gromoglasnom šutnjom (nakon što će se saznati ime počinioca) ali i zabrinutost zbog očiglednog rasta nacionalizma kojega produciraju bošnjačke političke, duhovne, intelektualne i kulturne elite jer je to uzelo toliko maha kao da je u pitanju srpski, odnosno hrvatski nacionalizam. Hoću kazati da bošnjački nacionalizam raste kao da je srpski, kao da je hrvatski – raste na način da se u većinskoj stvarnosti ne primjećuje kao nacionalizam. A najprimitivnije i najgore predrasude o Drugome ulaze u virtualni i u realni prostor kao stari a novi jezik bošnjačke nacionalističke imaginacije.

Nacionalistička mladež odgojena u duhu SDA etnoklerikalne mobilizacije naslijeđuje tu predrasudnost i smanjuje mogućnost Bosne. S druge strane, ta mogućnost, mogućnost Bosne, uvijek raste kada se, suprotno teoriji odraza i sistemu spojenih posuda, odbijaju nacionalistički danajski darovi srpskog i hrvatskog nacionalizma. U to odbijanje koje zaziva opstanak BiH na geopolitičkoj mapi svijeta, sigurno ne spada proizvodnja i promocija kulture koja, dok se grozi (sasvim opravdano) grafita i transparenata tipa – “Nož, žica, Srebrenica“-, ne vidi ništa sporno da za antibošnjačke i antimuslimanske poruke u Gornjem Vakufu, unaprijed, bez ikakvog znanja o počinitelju, kolektivno optuži bosanske Hrvate, reducirajući ih, u podmuklom govoru mržnje, na ustaše. Protiv te i takve antibosanskohercegovačke kulture vrijedi se boriti i razaranjem predrasuda.

Zato ponovo, nakon dvadeset godina. O bošnjačkim predrasudama:

Jedan ruski pjesnik pjevao je: “Biti nasmijan, prirodan i tih, najveća je umjetnost na svijetu.”

U nastojanju da bude “nasmijan, prirodan i tih”, ubio se. Zvao se Sergej Jesenjin. Nije imao nikakvih predrasuda prema životu, ljudima, prirodi, kravama, kerušama…Čak je i veliku prevaru Vladimira Iljiča magijom svojih riječi pretvarao u kosmičko jedinstvo ljudi, klasa, nacija i vjera. Perzijsku civilizaciju, stranu majčici Rusiji poput zabrane točenja votke, ljubio je strasno i nježno. Ništa što je bilo drugačije nije mu bilo strano. Bio je “ateista pravoslavnog tipa” (E. Ćimić) i volio je drugo i drugačije. Rijetkost za tipsku strukturu kojoj je pripadao, a koja, po uvriježenom mišljenju, drugo i drugačije voli samo ako izgubi predznak drugog i drugačijeg.

Možda je već to prva civilizacijska predrasuda jednog orijentalno – slavenskog agnostika (a u tu ciljnu grupu, za potrebe ovog teksta, utrpavam se sa dobrim razlogom) prema svijetu slabovjerujućih. Evo me u diskursu o stereotipijama kako bih pokušao odgovoriti na važno pitanje o modalitetima i načinima baštinjenja predrasuda prema pravoslavcima i katolicima, prema Srbima i Hrvatima, kod naroda kojemu se već duže vremena onako neodgovorno i površno a faktički tačno, tepa – većinski narod Bosne i Hercegovine. Dakle, o Bošnjacima je riječ.

Do juče su bili “narod neizgovorenih riječi”, “nacija na pola puta”, “zakašnjela nacija” a onda odjednom, iz te nedovršenosti, njegujući kult ratnika u posljednoj deceniji dvadesetog stoljeća, prometnuli su se u “naciju koja to jeste”, u povijesni subjekt jednog geopolitičkog prostora. Postali su faktor. A to zvuči nekako važno.

Međutim, skok iz tzv. “carstva nužnosti” (komunistička Jugoslavija) u “carstvo slobode” (suverena država Bosna i Hercegovina) odigrao se po vanjskom diktatu (međunarodna zajednica) i unutrašnjoj referendumskoj volji nenaslonjenoj na oružanu silu, pa je rezultat nacionalnog buđenja bio katastrofalan: na desetine hiljada ubijenih, ranjenih, silovanih, a životni prostor reduciran do kritičnog minimuma što je opreznu bošnjačku svijest navelo na tvrdnju – ako se nastavi sabijanje nacije u srednje – bosanski tor, Bošnjaci će biti prinuđeni da spavaju uspravno!

Taj nagli iskorak u slobodu opterećenu suzama zakomplicirao je život Bošnjacima. Predrasude o komšijama koje je komunizam uredno pohranio, ili bolje reći, potisnuo u seharu zaborava, buknule su svom žestinom. Kombinirane sa temeljnom predrasudom o sebi samima koju jungovski možemo označiti kao kompleks niže vrijednosti (a koju u bošnjačkoj vizuri Srbi i Hrvati nemaju), ti arhetipski nanosi atavizma pomiješani sa egzistencijalnim strahom od “noža sa Istoka” multiplicirali su stereotipnu predstavu o krstu i križu, koja se iz dubine tradicije, iz zaklonjenih avlija, iz skučenih mahala, preselila u stvarni društveni život i postala norma jednog svijeta koji obazrivo možemo titulirati kao partijsko – religijski svijet bošnjačkih predgrađana. Predrasude su postale norme za svakodnevnu upotrebu u životu kao takvom.

Kazati u nekom SDA uredu tokom rata kako nama Bošnjacima nema života sa Srbima i Hrvatima i potkrijepiti tu poželjnu predrasudu još sa arsenalom ulazne snishodljvosti (es – selamu alejkum we rahmetullah…) značilo je nadati se egzistencijalnoj (humanitarni paket) i duhovnoj (Kuran, besplatno od kralja Fahda) koristi. Iz kakve historije, iz kakvih priča s koljeno na koljeno, potiču te predrasude, ta najmlađa pomjerena nacionalna svijest u našem zajedničkom bosanskom dvorištu? Pitanje je to koje zaslužuje najveću moguću pažnju jer otvara sijaset drugih dilema, nedoumica i potpitanja koje možemo selekcionirati sljedećim redom:

Jesu li “gorde predrasude” proizvod pred – rasuđivanja, dakle mitske konstrukcije? Ili su, pak, imanentni sadržaj jedne latentno nepriznate evropske duhovnosti kao što je islam? Ima smisla zapitati se i sljedeće: nije li većinski oblikovana svijest kod Srba i Hrvata o muslimanima kao “evropskim drugima”, unaprijed odredila vrstu bošnjačke predrasude prema najbližem etničkom okruženju? Radi li se o onoj melankolično – koleričnoj, dakle, tužno – živčanoj a nikada flegmatičnoj predstavi o prekodrinskim ubicama turske kopiladi koji se moraju mekšati lažnim, hipokrizijskim pristajanjem na njihov nutricionistički kod: jedi svinjetinu da bih te tretirao čovjekom? Ne smijemo zaboravu prepustiti ni onu vrstu bošnjačke predrasude koja Hrvate unaprijed sudi kao lukave Latine, kao one koji milujući “cvijeće hrvatskog naroda” žele da ga sasijeku u korijenu.

Rezultanta svih ovih upita je sljedeća: bošnjačke predrasude o drugim etničkim zajednicama primarno su rezultat ukorijenjenih predrasuda tih etničkih zajednica prema muslimanima. Rekao bih da predrasude prema Bošnjacima tek treba da se rode a aktualne stereotipije koje huče iz dubina srpskih i hrvatskih laguma su dominantno kvazireligijske naravi. Tome doprinose i sami Bošnjaci, odnosno onaj oblik njihove primitivne elitističke svijesti (aktualna vladavina najgorih) koji se zadovoljava bošnjaštvom samo kao mahalskim muslimanstvom, koji naprosto vabi mitski ukorijenjene komšije da u Bošnjacima vide tek jednu religijsku skupinu i to na najružniji mogući način.

Bošnjačke predrasude prema najbližim drugim možemo svrstati u predrasude reaktivnog tipa i kao takve one su tupe, defanzivne i suvišne.

Bilo bi božanski lijepo da Bošnjaci nemaju predrasude prema Hrvatima i Srbima. Ali već je to jedna vrsta bošnjačke romantičarske predrasude koja se u startu kosi sa bošnjačkom predrasudom modernog doba: mi smo merhametli nacija koja je upravo zbog odsustva stvarnih predrasuda (čuj, stvarnih predrasuda) dubinski morala upoznati svu žrtvoslovnu tugu svoje nesretne antropologije.

Dakle, već unutar jedne nacije, u ovom slučaju bošnjačke, imamo, uslovno kazano, rat jednog korpusa predrasuda protiv drugog korpusa predrasuda. Rekao bih da je to u većoj ili manjoj mjeri opće mjesto svih nacionalnih grupa. Ali, nisam siguran da je potrebno u svakoj naciji pojedinačno stvoriti “kolektivni konsenzus” o drugom. Bilo bi to ponovno nametanje predrasude o drugačijim bližnjim. U tom slučaju, moglo bi se govoriti o nametnutoj predrasudi tipskog karaktera, koja, čak i kad bi bila bolja i ljepša od prisutnih predrasuda, ne bi izbjegla zamke manipulacije.     

Zato nema druge nego živjeti svoj pojedinačni mali ljudski život, sa svjesnim pristajanjem na datost – da nije neljudski imati predrasude o drugima, ali da je najružnije ne činiti ništa da u samom sebi ne ukineš predrasude. Drina je kriva ali prestati je ispravljati, znači pristati na duhovno siromaštvo najgoreg mogućeg oblika. Znači pristati na građanski rat u budućnosti. Jer i ovaj posljednji rat vođen je, između ostaloga, zbog tipskih predrasuda o drugom koje je inteligencija u sva tri naroda uglavnom odbila da mijenja. Naprotiv pothranjivala ih je.

Jedna od tih stereotipnih predstava je i ona o pravu na tuđu zemlju i tuđi dom koja se generira iz kmetovsko – begovskih nesporazuma u prethodnim stoljećima. Neki Bošnjaci na besmislenom fonu begovske krvi sustavno razvijaju predrasude o Srbima kao raji, proleterijatu, kmetovatu, i tako indirektno učvršćuju onu vrstu srpske nacionalne svijesti koja još uvijek vrši “istragu poturica”. Isto tako, naročito nakon hrvatsko – bošnjačkog rata, među Bošnjacima se učvršćuje nova predrasuda o Hrvatima koja se u krajevima gdje je sukob dvije nacionalne vojske bio brutalan, može gotovo opipati. Tu predrasudu možemo uslovno i ezopovski kazano “uhvatiti” ovom animalizacijom: zmija koja se predstavlja kao gušter, a ne zna da onaj koga je druga zmija ujedala i guštera se boji, ma koliko gušter na pojavnoj ravni iznova regenerirao svoju karitativnost. Odvratna je ova predrasuda o naciji – zmiji, ali njenu historijsku važnost obara činjenica da je ipak riječ o stereotipiji regionalnog a ne nacionalnog karaktera.

Isprepletenost predrasuda o sebi i predrasuda o drugim svojevrsni je zaštitni znak bošnjačke skolastike. Pod tom sintagmom podrazumjevamo napuštanje onoga što vidimo sopstvenim očima i mislimo sopstvenim glavama i prihvatanja onog što je mitsko, nedokazivo, dogmatsko, navodno neupitno. Ne možemo obarati glavu pred dokazima koji svjedoče da fluidni bezpredrasudni duh Galilea Galileija (ipak se kreće!) i Karla Poppera (niko unaprijed nije u pravu) kopni na prezentnoj magistrali bošnjačke duhovnosti i ustupa mjesto ideji zatvorenog društva, ideji makadama. A makadamom malo ko hoće da se vozi, pa u takvoj bošnjačkoj futuristici ne bi bilo mjesta za upoznavanje drugog, ne bi bilo šanse da se ocijeni jesu li hrvatske i srpske predrasude o Bošnjacima konačno okopnile i jesu li Turci postali lijepi kao labudovi.

Govor o općim kategorijama je opasan govor. Istovremeno, poopćavanje izoštrava sliku, provocira, traži dijalog. Zato je ideja o objektivizaciji općih nacionalnih predrasuda (koje postoje na nivou jezika, religija, institucija, itd.) hvale vrijedna. Ona čisti ljude od onog malog nacionskog filistra koji čuči u svim ljudima, bio on “tolerantni totalitarac” ili pak soboslikar. S druge strane, biblijski izlazak u polje i ogoljeno davanje sebe drugome raspaliće one pritajene vrijednosti pa će svaki Mento Papo, svaki iskompleksirani Bošnjo postati zvijezda nacije koja sjaji šerifovskom hrabrošću i uvjerljivošću, koja je kadra da se iskaže i konstituiše preko drugog bez straha od poraza, bez straha od svog vjerskog pozdrava, bez straha od straha. Ali, i bez nametanja straha drugome.

Naprosto je tačno da Srbi i Hrvati strahuju od bošnjačkog unitarizma. Ta iskonstruisana predrasuda koja svoje uporište nalazi u rigidnim bošnjačkim političkim strukturama i kvari balans zainteresiranosti za Bosnu kao domovinu svih, najbolje će se urušiti bošnjačkim pristajanjem na budućnost u kojoj Srbi neće biti vlasi, zadrigli, atavistički brđani paganskog tipa, varvari iz doba prije vremena, nekulturni protivnici tepiha i ćilima i prosti zaljubljenici svetog trojstva (luk – slanina – nož za reckanje), a Hrvati prodane duše, katolički misionari, licemjeri, šokci, ustaše, Hercegovci…Da, regionalizacija bosanskog hrvatstva na Hercegovinu je jedna od najnovijih iz arsenala bošnjačkih predrasuda koja vrijeđa kako hrvatstvo tako i hercegovstvo.

No, ipak, jedna strašna, najstrašnija predrasuda sada je prisutna u rezervnom ešalonu svijesti bošnjačkog naroda: “Srbi su genocidan narod, bez obzira na pojedince koji to nisu”. Na toj matrici nema života i taj zavodljivi napjev kojim se nepravda hoće sankcionirati na “srpski” način (“Hrvati su genocidan narod”) treba, ne potisnuti, nego istisnuti iz svih pa i rubnih oblasti nacionalnog mišljenja.

Odbijanje predrasuda svjedoči o vitalnosti određene zajednice. Ako je rat protiv Bosne i Hercegovine istovremeno zadobijao i elemente rata protiv bošnjačkog naroda (a jeste) jedan od načina da se to ne ponovi je i izgrađivanje kulture otpora prema ksenofobičnim idejama koje čuče u nama samim. Ne treba razmišljati hoće li to uraditi Srbi i Hrvati, hoće li to uraditi bilo ko drugi. Prvi korak je, da parafraziram Derviša Sušića, saopćiti komšijama, čak i onima koji žive jedino od predrasuda, da je sva naša grubost samo od uvrede pomahnitala nježnost.

Za drugoga.

/  Oktobar 1999. /