Boris Dežulović: U Karamarkovom Undergroundu braća su veterani Domovinskog rata

Povezani članci

• WILLY BRANDT U BALKANSKOM GETU
• Čulić: Popišana država
• Vratit će se opet, osam šezdeset
• Stavite i moje ime pod Bijeli Brijeg, na ovaj zid srama! Tamo, gdje je ljubav čovjeka ostavila sama, Tamo, gdje ni stadion više nije gradski, Tamo, gdje ni braća više ne vole bratski
• KNJIGA O GLUMCU
• Tarzan – čovjek majmun – na Balkanu

To dakle što radi Oliver Frljić u riječkom kazalištu, po mom je skromnom teatrološkom sudu pičkin dim u odnosu na ono što posljednjih par mjeseci radi manje poznati režiser Tomislav Karamarko i njegova družina iz zagrebačkog alternativnog kazališta Šator u Savskoj ulici.

Piše: Boris Dežulović, slobodnadalmacija.hr

Dušan Kovačević, sjetit ćete se, imao je sličnu zamisao u onoj davnoj pripovjetci, koju je prije dvadeset godina s Emirom Kusturicom razvio u scenarij za filmsku crnu komediju Underground. Priču znaju svi: dva brata – Marko Dren, kojega uobičajeno snažno igra Miki Manojlović, i moćni Lazar Ristovski, alijas Petar Popara zvani Crni – zaljubljeni su u istu ženu, glumicu Nataliju, pa Marko smišlja sjajan plan.

Na dan bombardiranja Beograda 1941. on tako brata Petra zajedno s grupom drugova sklanja u podzemni bunker u svojoj kući, gdje će ih sljedećih dvadeset godina držati u uvjerenju kako Drugi svjetski rat vani još traje, tjerajući ih cijelo to vrijeme da izrađuju oružje za narodnooslobodilačku borbu, a zapravo za njegov švercerski biznis.

Čeka nas urnebes

Klasični je to Dušan Kovačević – rijetka politička budala i još rijeđi komediografski genij – ali priču mu je na kraju malo upropastio Kusturica, svojim manirističkim alegorizmom s lebdećim guskama, velovima i ostrvima.

Točno dvadeset godina kasnije, Tomislav Karamarko je tekst vratio na Kovačevićev teren, u prostor čiste društvene i političke satire bez suvišnih historicističkih ukrasa, odlučivši se pri tom za posve revolucionaran teatarski koncept: predstavu u realnom vremenu. Premijera tako traje evo već četvrti mjesec, a i dalje nikome ne pada na pamet da se iz Šatora prebaci u dno Savske, u HNK.

Za početak, priču je, umjesto u podzemni bunker, smjestio u šator usred grada, postavljajući čvrsti okvir za čitanje Undergrounda kao onog vječnog promišljanja ključa za inverziju stvarnosti: je li, naime, cirkus u šatoru, ili izvan njega?

U Karamarkovom Undergroundu braća su hrvatski ratnici, veterani Domovinskog rata – bivšeg specijalca Marka Drena tako zadivljujuće uvjerljivo igra Josip Klemm, a suborca mu Petra Poparu Crnog sjajni Đuro Glogoški. Marko Dren je po završetku rata razvio unosni zaštitarski biznis, povremeno se bavi i sportskim menadžementom, pa kad mu USKOK i Porezna uprava uđu u trag, smisli genijalni plan: povjeri Crnome i drugovima da su mu četnici za petama, da su komunisti izvršili državni udar, da se silna vojska iz Beograda valja prema Zagrebu i da im izdajnički predsjednik Hrvatske sprema novi Bleiburg, pa ih skloni u šator i tamo sljedećih dvadeset godina drži u uvjerenju da Domovinski rat još traje.

A ako je suditi po prva tri mjeseca, čeka nas urnebesnih dvadeset godina.

Neke scene, istina – osobito na početku – bile su iritantno neuvjerljive, kao da ih je režirao Emir Kusturica na kokainu i manastirskoj prepečenici, poput one rijetko imbecilne, kad drugove u šatoru iz nekog nejasnog razloga posjeti lebdeći predsjednik Republike, blijedi i ravni Ivo Josipović: čak i u hrvatskom teatru političkog apsurda nemoguće je uvjeriti gledatelja u motive predsjednika države da uđe šator u kojemu je tek bijedni izdajnik. Što predstava, međutim, odmiče, sve je jasnije da je riječ bila samo o početnim nesigurnim koracima i – sad je jasno, maloj – cijeni riskantnog i hrabrog koncepta real-time theatrea.

Slijedili su, naime, prizori zbog kojih vjerojatno i sam Dušan Kovačević u nemoćnome jalu lupa glavom o zid, očajan što ih se nije prvi sjetio.

Posljednja je pravi komediografski dragulj, da se i Kovačević i Kazimierz Brandys i Barry Levinson pokriju ušima i sakriju u, hm, podzemni bunker: kad, naime, nakon tri mjeseca ni hrvatska nacija izvan šatora, ni hrvatski vitezovi u šatoru nisu više sigurni zašto su uopće unutra i što zapravo otamo traže, Crni obavijesti Marka i drugove da komunisti šalju interventni odred policije kako bi srušili šator, a onda se dramatičnim glasom obrati i naciji, tvrdeći kako se u Savskoj sprema „novi Bleiburg“ i kako „svi hrvatski branitelji od Osijeka do Dubrovnika znaju što im je činiti“.

Blijedi Kusturica

Emir Kusturica da sjedne, gleda i uči kako se to radi: hrvatski premijer i ministri zbunjeno slušaju vijesti iz Savske, a umorni Hrvati još zbunjenije gledaju kako se iz Dalmacije stotinu i pedeset autobusa s hrvatskim braniteljima sprema u Zagreb, poginuti ako treba, ali ne dopustiti pokolj u Savskoj.

Rezignirani Zagrepčani odrađuju tako svoje živote, prolaze pored šatora neispavane majke s djecom, penzioneri s jučerašnjim novinama, studenti s jeftinim vinom iz Konzuma i samoubojice s kreditima u švicarskim francima, a tamo unutra, iza nepromočivog šatorskog platna, Crni i drugovi nervozno vrte poljske telefone, izmjenjuju posljednje informacije o kretanju partizanskih divizija, provjeravaju zalihe hrane i municije, čiste oružje i pripremaju se da dočekaju ubojice, odlučni da im živi ne padnu u ruke.

Bit će stoga uzbudljivo i smiješno sljedećih dvadeset godina, sve dok Petar Popara Crni i drugovi konačno – tragom Kovačevićeva predloška – ne izađu iz šatora, recimo 25. maja 2035., taman na veličanstvenu vojnu paradu duž Savske, povodom Dana mladeži i sedamdeset šestog rođendana utemeljenja HDZ-ove Druge Republike i doživotnog Vrhovnika Tomislava Karamarka. Pa sve misleći da su to komunisti pobijedili, u herojskom jurišu navale na svečano uparađenu vojsku.

A publika konačno shvati da cirkus zapravo nikad nije bio u onom prastarom, derutnom šatoru.