SRŽ NOVE POBUNE – GNJEV PRAVEDNIKA

Izdvajamo

• Bitku treba voditi tako što su roditelji Dženana i Davida pružili ruku jedan drugom i odbili život u laži, odbili službene istine o smrti svojih sinova. Ali, sada to treba da učine kćeri i sinovi onih koji su se međusobno ubijali, oni moraju da se uhvate za ruke i zajedno osmisle budućnost i da se pozabave organizovanjem zajedničkog života i razgoličavanjem sistema koji proizvodi i živi od laži.

Povezani članci

• U PRODAJI ULAZNICE ZA KRAFTWERK 3-D SPEKTAKL
• Hrabri Orbán, hrčak Vučić i trtaroš Plenković
• Zlatan: Balkanski frajer s crnim pojasom
• Hasija Borić: KOLIKO JE PRIJEDOR POLJE
• Odbrana i poslednji dani
• Mapa kretanja kolone sjećanja: Na putu prema Mravinjacima

Foto: Screenshot Youtube

Poslije Banjaluke ništa se više ne može smatrati naivnom sanjarijom. Ništa se više ne može smatrati marginalnim, analfabetskim tečajem pobune. Danas shvatamo šta može učiniti samo jedan čovjek, koliko njegov glas, njegov bijes i mudrost pravednika, njegova hrabrost i istrajnost, može daleko doprijeti. Mi polako vraćamo samopovjerenje u sebe izgubljeno svih ovih godina života u dejtonskom sistemu “službene istine” da naše najbolje ambicije nisu i obavezno naivne i uvijek utopijske

Nisu to više partijski programi. Nisu to više patriotski ratovi. Nisu to više potrošene ideje intelektualaca i akademske avangarde.

Srž nove pobune je negdje drugdje. Ona se nalazi u opravdanom bijesu pravednika. U iskonskoj mudrosti i strasti za istinom. U lucidnosti mase. U kredibilnosti novih lidera.

Taj pravednik danas se nalazi u liku oca Davida Dragičevića.

Čovjek koji nosi neizmjeran bol, ali i odbijanje da živi život u laži. Da prihvati službenu istinu o smrti svog jedinog sina. Ova bitka oca i majke za istinu traje nesrazmjerno dugo.

I nije izvjesno kako i kada će se završiti. U međuvremenu sve više ljudi, sve više gradova, sve više sredina pokazuje snažnu, javnu, ili, još pritajenu, potrebu da se solidariše u ovoj borbi za istinu.

Solidarnost sa roditeljima Davida Dragičevića jednako za mase u Banja Luci, Sarajevu, Beogradu… prilika su da otvore oči i da shvate veličinu izazova kojem se moraju oduprijeti i, smrtnu opasnost kojoj bi bili izloženi ako nastave živjeti u laži i ako nastave podržavati sistem koji proizvodi laž i falsifikuje istinu o našim životima.

Posve je sigurno da nema čovjeka, bilo sa ove, ili, one strane barikade trga u Banjaluci sada, kolokvijalno poznatijem kao “Davidov Trg”, koji nije bio uvjeren tog, 25. decembra i, koji ne nosi duboko u sebi uvjerenje u ispravnost i opravdanost bijesa kojeg imaju majka Suzana i otac Davor Dragičević.

I otuda mogu razumjeti onu snaga majke Suzane, hrabro suočene, oči u oči, sa do zuba naoružanim specijalcima obučenim po najboljim standardima ruske policijske škole, koja, držeći sliku svog mrtvog sina, gleda u oči i govori policajcu – “Vidiš li ga, imao je samo 21 godinu”…

”Imaš li i ti djecu”? Potom je došao muk. Ali, ovaj muk kasnije je potresao mnogo i vjerujem još će nastaviti da trese.

Posve sigurno – ovo je za mene mnogo snažniji prizor od onog, nedavno emitovanog na svjetskim Tv mrežama, kada je grupa obnaženih Parižanki poznatih kao “Mariannes”, suočavajući se sa neprobojnim kordonom naoružanih zaštitnika Makronove Vlade, željela podsjetiti Francusku, ali i cijeli demokratski svijet, na onu istu žar kada su očajnici jurišali na Bastilju i ženu obnaženih grudi, koju je tako maestralno naslikao E. Delacroix u svom djelu “Sloboda vodi ljude”, i koja danas važi za stvarnu  “Ikona Zapada”.

Foto: REUTERS/Benoit Tessier TPX

Grupa “Mariannes”, i ako osmišljene od strane belgijskog umjetnika kao simbol inspirisan  tom “Ikonom Zapada”, ipak, će dugo u novijoj povijesti slobode čovjeka, važiti paradigmom jedne pobune protiv savršeno opremljenog establišmenta  koji je previdio, zaboravio, i, obescjenio milione ljudi koji pod okriljem svjetlosti Zapada žive svoje siromašne i besmislene živote.

Majka Suzana u suočavanju sa policijom, sa slikom mrtvog sina, pokazala je sa nenadmašnom snagom jednostavnosti, kako je taj establišment danas ovdje, ali i drugdje u svijetu, ne samo odbacio te obične ljude već, kako je ignorisao i  kako prezire bol i patnju običnog čovjeka i kako je falsifikuje njegovo stvarno stanje i istinu o njegovom životu i smrti.

Ali njima  je zajedničko to što – i majka Suzana poput, francuskih “Marinnaes”, nosi duboku nadu u spasonosnu metamorfozu tog režima, svih tih željeznih i dobro opremljenih kordona ljudi koji stoje na drugoj strani barikade.

Majka, odnosno, žena nikada i nije bila simbol težnje da oni sa druge strane barikade budu uništeni, već one su, jednako majka i žena, uvijek simboli iskonskog nagona i neugasive vjere u mogućnost spasonosne transformacije, preobražaja onih koji su se ovako, ili, onako, našli na drugoj strani barikade.

Davor Dragičević potpaljuje očekivanja hiljada, ako ne kasnije i miliona, da prekinu svoj život u laži, da prekine i razgoliti jedan sistem koji proizvodi opsjenu i privid života. Njegova pravedna bitka mobiliše sve najbolje što je u nama. To je nada i vjera u budućnost. Ova vjera su naša očekivanja da možemo zamisliti budućnost boljom i drugačijom.

Moje beskrajno povjerenje u pobunu čovjeka protiv života u laži ostaje. Teško je međutim, predvidjeti kako i kada će biti okončana ova pobuna hrabrog Davora Dragičevića.

Ali, ostaje jedan neodoljiv utisak kako se opravdani bijes pravednika danas pokazuje jedinom snagom koja mobiliše, pokreće, koja podiže, koja nadire.

Ono što se pokaže izvodljivim u slučaju Dragičević, za majku i oca, trebalo bi se pokazati izvodljivim i za stotine hiljada, ako ne i za milione ljudi kasnije. I to ne samo danas ovdje, već i tamo, u susjedstvu, ali i širom Evropem, ili, svijeta.

Glas pravdenika se širi. Gnjev miliona širom Evrope se potpaljuje. Ogorčenje raste i sve više se rasplamsava i dobiva na intezitetu.”Žuti prsluci” pred našim očima ruše zablude o “metropolama sjaja” o “jednakosti i slobodi” ljudi u njima, o “demokratskom životu u istini”.

Poslije Banjaluke ništa se više ne može smatrati naivnom sanjarijom. Ništa se više ne može smatrati marginalnim, analfabetskim tečajem pobune. Danas shvatamo šta može učiniti samo jedan čovjek, koliko njegov glas, njegov bijes pravednika, njegova hrabrost i istrajnost, može daleko doprijeti. Mi polako vraćamo samopovjerenje u sebe izgubljeno svih ovih godina života u dajtonskoj proizovdnji “službene istine” da naše najbolje ambicije nisu i obavezno naivne i uvijek utopijske.

Siguno se pitate: Kako voditi velike bitke?

Bitku treba voditi tako što su roditelji Dženana i Davida pružili ruku jedan drugom i odbili život u laži, odbili službene istine o smrti svojih sinova. Ali, sada to treba da učine kćeri i sinovi onih koji su se međusobno ubijali, oni moraju da se uhvate za ruke i zajedno osmisle budućnost i da se pozabave organizovanjem zajedničkog života i razgoličavanjem sistema koji proizvodi i živi od laži.

U ovom strašnom stanju svijeta u kojem danas živimo naš spas možemo potražiti samo u iskonskoj mudrosti, strasti i opravdanom bijesu, odbijanjem života u laži i slijepe vjere u službene istine autokratskih i nametnutih sistema.

To je sjeme koje su za nas posijali roditelji Davida Dragičevića i Dženana Memića.