Goran Sarić: Naša mala klinika -drugi dio

Povezani članci

• … već boj bije srce u junaka!
• Refik Islamović: U nedjelju ćemo pospremiti Konjic i odsanjati san o državi za koju smo krvavili u ratu
• Izložba dokumentarne građe o Danteu Alighieriju
• Kafana Hollywood
• BOG NE VOZI MERCEDES
• Najn ilevn

U poratnom Konjicu na djelu je jedan paradoks: dok se Bosna i Hercegovina, razjedena šovinizmom, runi i propada, on raste, i gradi se, kao u najboljim vremenima! Ovako nije bilo ni kad je Grad bio što se tiče love, “pun k’o brod”. Tada je samo fabrika  “Igman” zapošljavala par hiljada radnika, a bili su moćni i drvna industrija, drvorezbarstvo, kućna radinost… Svega toga više nema. “Igman”, tužni Guliver, sad zapošljava jedva par stotina ljudi. Sada je sve, već odavno, uništeno: pokradeno, rascjepkano, usitnjeno. ”Sretnici” koji još prolaze kroz čuvenu igmansku kapiju, formalno uposleni, mjesecima čekaju “mršave” plate. Ogromna većina ljudi ovdje živi “na revers”. Grad je pun bankomata, svi imaju kartice, uvaljuju se u kredite. Grozno “napuhani” švicarski franak i ovdje je napravio pravu pošast, čak i u donedavno dobrostojećim familijama.

   A grad, kažem – nikad ljepši. Obnovljena Ċuprija i Stari grad, restorani “Konak” (s lijepom terasom tik uz Neretvu) i “Han” (izvrsna klopa, smješten takođe uz Neretvu), te luksuzni hotel “Garden city” (bazen, teniskim tereni, savremena kuglana, fontane, igraonica …) Ni puno veći gradovi ga se ne bi postidjeli!

   Nije čudo što nam se djeca sve češće vraćaju ovamo, katkad izbjegavajući čak i skupu jadransku obalu.

Jedne večeri, u “obrnutoj” šetnji Gradom (kroz tunel, izbjegavajući centar), kod kafića “Odeon” sretnem Velida Nikšića, vlasnika tog objekta. Srdačno se pozdravimo, i on mi veli: “Dođi da nešto vidiš.”

   Ulazimo u prazan kafić, a Velid pokazuje neke crteže na zidu. “Prepoznaješ li ih”, pita, a meni, nakon kratkog krzmanja, sine: Beli!

   Crteže, u stvari: kolaže, mješavinu različitih tehnika, po motivima mojih ljubavnih pjesama napravio je Ibrahim Novalić Beli, s kojim sam se u to vrijeme intenzivno družio. Priđem bliže: po obodima slike i danas se vide, isina izblijedjeli, njegovom rukom ispisani stihovi iz te moje davne stihozbirke.

   Prođu me srsi. Belog odavno nisam vidio. Nekad samouki, od lokalne “elite” prezreni slikar, sad je akademac. Ima divan atelje ponad Starog mosta u Mostaru. Samo, sad uglavnom radi komercijalu. Draži mi je njegov rani rad: bosanski motivi, ćupovi, kišobran, sjajan portret oca… Kažu da se okrenuo vjeri. U doba kad smo se družili to nam nije bilo važno.

   Velid priča kako je na samom početku rata, kad su grad s brda razarali minobacači, a u njemu, pogotovo noću, vladala halaša, slike sklonio na sigurno, knjučeve predao vojsci i privremeno se oprostio od posla.

   “Vidiš, na plafonu su još rupe od metaka”, rezignirano završava stari poznanik.

Jednoga dana posjećujemo i Titovo sklonište. Velika mreža hodnika i soba unutar fabrike “Igman”, predviđena za Titov štab u slučaju nuklearnog rata. Vodič nam je jedan moj bivši učenik, sad oficir Armije BiH, koji kao da mi se izvinjava: “Jes’, profesore, nisam puno čitao. Ali, sad mi se zna desiti da uzmem knjigu u ruke.”

   Dok radoznalo tútamo velikim kompleksom, za koji donedavno skoro niko nije znao da postoji, misli mi stalno lutaju ka onome za koga je sve ovo građeno. Kažu da nikad nije kročio na ovo mjesto.

   Sve sobe su kvalitetno, ali skromno uređene. Nema tu nikakvog luksuza, samo praktične stvari. No, tehnička strana doista impresionira: aluminijska vrata, priključci za kablovsku televiziju, trostruki, složen sistem snabdijevanja vodom, strujom, svježim zrakom… A gradnja završena još sredinom sedamdesetih. Objekat, na najnižoj tačci skoro 300 m pod zemljom, je mjesto koje, pri posjeti Konjicu, svakako treba vidjeti.

   “Bokca ti”, što bi rekao pokojni Maršal.

Na odlasku iz Grada, prijatelj mi stišće ruku. “Ako i tamo počnu neredi, znaš gdje ti se vratiti.” I smije se, šeretski. Uvijek smo se dobro zezali.

   Zezali? Hmmmm… Ko zna, gdje će se sve ovo završiti. Jer, iako zapadni mediji daju upadljivo malo informacija o neredima u Londonu, izbjegavajući analizu uzroka masovnog nezadovoljstva mladih (i) huligana, očito je da “požar” ovih razmjera ne može izazvati šačica vandala.

   No, to je već stara priča: kad je riječ o sopstvenim “felerima”, Zapad je upadljivo suzdržan. O uspjesima Kine, Indije i Latinske Amerike malo govori, a svoje nedostatke skriva “kao zmija noge”.. Šta bi, recimo, bilo kad bi se Putin ponašao kao The last imperor, Silvio Berlusconi? Davno bi ga proglasili kretenom, idiotom! Ovako, on je (gotovo) svugdje uvaženi sagovornik.

   Možda je upravo i to, među mnogima, mali pokretač nemira na britanskim ulicama.

* * *

Boračko jezero ove godine prati loše vrijeme, a obilježavaju tri književna događaja. Herzegovina lodges, mlado udruženje građana nastoji, osim turističkih, organizirati i kulturne događaje, kojih je već decenijama “žedno” ovo prelijepo ledničko jezero.

   Tako su za ovu godinu prvo upriličili zajedničku promociju knjige priča  Miljenka Buhača “U Mostar ako kreneš” i knjige izabrane poezije moje malenkosti, “Ikar, u nebo zaljubljena kokoš” (Buybook, Sarajevo 2010.). Potom je na red došao poetski hepening pod nazivom “Od Ċuprije do Jezera”, na kome su prvo na obnovljenoj konjičkoj Staroj ćupriji, a onda u Lodges stihove čitali Ljubica Ostojić, Sabrija Tucaković i, kao domaćin, GS. “Trolist” je dovršen promocijom prošle godine objavljene “Zbirke” priča bh-dijaspore. Ovo šaroliko izdanje, uz čitanje odlomaka iz knjige od strane mladih glumaca Amaterskog pozorišta “Neretva” iz Konjica, predstavili su učesnici u projektu, Mostarac Danilo Marić i G. Sarić. O piscima koji se, iako najavljeni, nisu pojavili ovom prilikom nećemo. Kao ni o opštinskim “ćatama” koji su odbili da, makar i simbolično, podrže naša književna druženja.

   U sjećanju mi naročito ostaje druga večer. Unatoč veoma lošem vremenu – veoma dobra posjeta. Kiša kao iz kabla, “svjetlo i muzika” u režiji Svetog Ilije Gromovnika. A dolje, na ognjištu: Ljubičini sjajni stihovi, odlično čitanje i mudra besjeda Sabrije Tucakovića, pjesnika i iscjelitelja iz obližnjeg Glavatičeva … . Pod krhkom nastrešnicom skutreni ljubitelji lijepe riječi, poput male sekte koja bi da prkosi raznoraznim cecama, sekama, sevama i “ševama”, kreštavim, razvikanim (muzičkim?) porno-zvijezdama…

   Zvuči patetično, ali oni koji su bili tu znaće o čemu govorim. A oni koji nisu, eto im šanse već narednog ljeta

* * *

U Slavonskom Brodu, našem posljednjem odredištu, na vijestima gledam slike rasturanja britanske prestonice. Domaćin veli: “Nemoj mislit’ da se  ovo i kod nas ne može desiti. Eto, svako veče ispod balkona tjeram bučne šiljokurane. Piju pivo, galame, zajebavaju se. Nemaju drugog posla. Znaš što mi vele: ‘Upadaj unutra, stari, dok te nismo razbili!’ A kad nazovem policiju: dođu, rastjeraju ih, i vrate se u postaju. I eto momaka opet, za pet minuta, pod mojim prozorom.”

   “Nema posla”, nastavlja poznanik, duboko zašao u šezdesete. “A mi smo nekoć ljeti išli na radne akcije. Nismo imali vremena za besposličarenje. ‘Zaradiš’ masu žuljeva, udarničku značku, ako imaš sreće zbariš i kakvu omladinku iz drugog kraja zemlje. Poslije se cijelo ljeto šepuriš, hvališ pismima iz Sarajeva, Negotina, Skopja … Ih, to su bili dani”, nostalgićno završava “friški” umirovljenik koji sad, čak i sa ženinom penzijom, jedva sastavlja kraj s krajem. I njih dvoje su, valjda, “kolaterarna šteta” prvobitnog, divljeg kapitalizma. Iliti: grabeži

* * *

Jedan dan odlazimo na izlet u Ciglenik, selo nadomak Lužana. Idemo u posjet Vesni, kćerki mog nesuđenog mentora, pokojnog Franje Grčevića, nekadašnjeg profesora na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.

   Pod krošnjom, u dubokom hladu, sjećamo se Franje i žene mu, divnih ljudi koji su mojima, na početku izbjeglišta, velikodušno ponudili utočište baš u ovoj prelijepoj, ali staroj, i veoma zapuštenoj kući.

   Vesna nas vodi unutra, u razgledanje: nakrcano, nabacano na gomilu, ali sa lijepom, ljupkom kuhinjicom i profesorovim uredno poslaganim knjigama. U drugoj, sasvim ispucali plafon, sve misliš da bi se strop svaki čas mogao srušiti. Vesna se nada da će obnovu kuće podržati neki od fondova za zaštitu kulturne baštine.

   Bilo bi to doista lijepo: zbog ove krasne slavonske “starice” u cvijeću i hladu gustih krošanja; zbog Vesne, blage i stišane, zbog njenog plemenitog ufanja da sačuva spomen na roditelje; a, možda, ipak najviše zbog njenog oca, starog partizana koji se polovicom devedesetih, prilično razočaran povukao s katedre. Nije se Franjo baš uklapao u gore spomenuti, za sve veći broj ljudi upitan – na jednom kraju prebogat, a na drugom presiromašan, vrli, novi svijet.

   Zato, dok je pažljivo slušam, namah i shvatam, iza njenih leđa, mimiku i tužan pogled Vesninog muža, koji mi nešto docnije, veli da je u mladosti, u Titovo vrijeme, bio protivnik komunista, a da sad sve više “skreće ulijevo”. I da se, dobro sam ga maločas shvatio, plaši kako će Vesnin plemeniti napor, bar što se tiče potpore institucija, otići u vjetar.

   Za ljude poput Franje, ljude s kičmom, na Balkanu kao da sve je manje mjesta.