San nije lȁža, kao što Bogovi jesu istina

Povezani članci

• “To se samo svici igraju”
• TOKSIČNA LJUBAV: RAZBIJANJE OBRAZACA OVISNOSTI O NASILJU PORODICI
• Joker – čovjek uhvaćen u zamke svijeta
• Razgovor o romanu “Sjećanje šume” autora Damira Karakaša u Kamernom teatru 55
• Sedam dana maja – odlomak iz knjige dnevničkih zapisa “Memento vivere” Omera Ć. Ibrahimagića
• MILENA RUDEŽ: NAŠA POEZIJA SE NE BAVI “UVRTANJEM SOPSTVENOG PUPKA”!

Foto: Privatna arhiva

Piše: Jovan Nikolaidis

Nasuprot pogledu razvukla se po suvomeđi puzavica. Godinama taj bršljan niti vene, niti raste, sve vrijeme  jednake veličine. Kao da je od plastike, a nije. Uz zid okačen, slijepljen nevidljivim žilicama za hrapavo kamenje. Preko sasušenog lišća niču novi srcu nalik, sred kojih cvatu sitni bijeli cvjetovi kratkoga vijeka. Nalik sam tom bršljanu. Jednako živ a beskoristan, osuđen na to malo prostora pred kućom. Godina mi proleti, a dan dug kao teravija. Da mi nije snova! Njima pravdam svoje prisustvo na svijetu koji odumire brže od mojih ćelija.

Biva tako, vremenom,  da nebo i zemlja zamijene mjesta. Toliko sâm, čitajući libar „Haos je u nama“, i grkog iskustva sa ljudima, dok sam još bio oran da se družim i mogao uvidjeti, osjećah: upravo se ta zamjena događa. Meni je danas čovjek nepoznata imenica, virtualna igračka za nemilosrdne otimače od svih vrsta sticanja. Zrijeva doba gdje je ljudskog sve manje, a digitaliziranih aparata sve više. Ranije, javu sam uzimao sa više povjerenja, u njoj sam  djelovao češće i smislenije, lakše nadvladavao izazove – bila je mladost, pa zrelost života punog rada i uspjeha u njemu. Ali, kadšto, i u to doba, kako bi se reklo: sanjao sam otvorenih očiju. Danas slabe moja čula i tijelo kleca, starost mi javu predstavlja kao orlušinu u čijim krilima umjesto perja izlijeću đavolčići, što rugaju mi se i prijete,  a štošta u goloj stvarnosti izvitopereno je meni, usukano. Svijet je postao pozornica puna ironičnih glumaca čije replike obiluju cinizmom, a geste su kreveljenja šarlatana. Moji snovi, duži i puniji smislom, iako dio podsvijeti, sve više postaju „nova realnost“, zdravija suprotnost bolesnom i bijesnom životu svijeta. Od skora, moj san više nije tlapnja već podsvjesni nauk kako da od preostalih dana načinim sebi trajniju istinu.

Istinito je u opasnosti!  Zato sanjam. Svjetski mudraci vijećaju kako da nas spasu, čarobnjaci, kao i u svim prethodnim nesrećama koje bi najavljivali, na najgore bune narod: ova kataklizma biće najteža od svih dosadanjih. Nije isključeno, tako vele oni nadležni po tom pitanju: to je apokalipsa. Sve je očiglednije, ovoga puta ona doista stiže! Nasuprot svemu rečenom, moj život je još lijepa nada?  Pola njega su snovi, a preostalo prava prijateljstva. Što ih je manje, time su vjernija. Onim odbjeglim prijateljima, koji me ne slijede, opraštam sve.

Osluškujem žamor nalik huku vode s vodeničkog kamena, svađu ljudi iz daljine, vrisak i tužbalicu iz varoši podno mog staništa. I ovoga puta prepoznajem da to nije bez neke: šali sklon nijesam. Nešto se doista neobično dešava. A što je posrijedi, obavijestiće propagandisti naknadno. Oduvijek oni tako javljaju: bilo je, tako i ovako, kad se to već desilo; ako ko bude pretekao da ih sasluša. Savjetima i obećanjima prispjelim iz centara moći ne vjerujem. Sam sebi najviše pomoći možeš, šapućem. Ili, u najboljem slučaju, dobroj volji Zbora Bogova; koji, nježnima je to poznato, ne vole mnoštvo, a najviše pružaju ruke usamljenima. Pritom ne mislim na sebe, jer meni pomoći ni od kakve Sile nema. Po kom mjerilu Zbor Bogova ruke pruža nevoljnom, to ja ne znam.

Mnoga moja sjećanja nalikuju vlagi koju vrijeme taloži na kamenom zidu oko biljke u koju sam zagledan. To nisu slike već rečenice koje tek nazirem, sileći se da shvatim značenje ispisanog. Pisma prošlosti, ali mi nije dato da ih pročitam do kraja. Počnem, u žurbi ih sričem, ali ću brzo odustati – rečenicama sa zida nedostaju bitne sintagme. Te što nedostaje bude pokriveno jarkim svjetlom koga neko nepoznat pošalje u vidu bljeska. Mora tako biti: prošlost nikad čovjeku nije otkrivena  posve. Na javi ljudsko biće te grafeme može samo izmisliti. Radoznalost me, eto, opet tjera da se predam snu. Uvijek pod sumnjom da ću odsanjati nešto drugo, nešto novo, ni traga onom zapisu što, posut vlagom i buđi, stajaše časak prije na kamenu: šara oko mog bršljana, mom oku nova varka. Slutim: to je opet stigla obavijest o osam milijardi ljudi koje će satrijeti njihova nezajažljivost, neum i zloća. Osam milijardi u mravinjaku, od kojih je tek koja hiljada svjesna da će nestati ljudski rod. Nisam jedan od tih koji je zabrinut? Ne, ja sam ravnodušan na upozorenja emisara o kraju svijeta. Živim skromno, sanjam bogato, ne spadam u tu kolonu zbunjenih.  Čitao sam o takvim altruistima, poznato mi je koliko se maštovitih opsjenara, tokom prohujalih vjekova, poigravalo ljudskom naivnosti? Prognoze bijahu stravične, a prevara, kad se ništa od predviđenog nije desilo, uvijek završe komikom. I zaborave se. Ne žalim za čovječanstvom koje je neljudskim postupcima odavno prevršilo svaku mjeru, hraneći se dijelovima tijela svojih suparnika, izdajom moralnih principa. Korumpirani trgovci čovjekovim emocijama, nezajažljivi potrošači dobara, rod bez grižnje savjesti. Malo je reći: svijet je poludio. A novi još nije isplaniran. Čovjek današnjice raspolaže samo sa dvije riječi: „ja“ i „uzimati“. Riječ „davati“ nestaje iz ljudskog rječnika. Osmotriš li bolje današnje čovjekove užitke, uzdahnućeš i reći, bez bojazni da će te iko čuti, uznemiriti: „Iza mnogih ljudskih radosti ostaju kosti bačene u prašinu“. Čemu onda takvi streme, sem da i dalje tumaraju i, siti u obilju – čekaju, ne znajući obličje kraju. Dok duboko ispod zemlje tutnji more ognja i lave, vjesnici naredne apokalipse.

U mojim snovima pričama je komotnije, potpunije su, ali ih je teže ispričati, mada me, kad se prenem, duša manje boli od svega što ljudi na javi čine jedni drugima. Snovi su lakši dio mog života. Kraj mene je notes, uska bilježnica tvrdih korica i grafitna olovka, da mogu odsanjano odmah, kad se prenem, da zapišem, da likove očuvam, dijalog vjerno prenesem; sjećanje nakon sna je krhko, treba oteti što više od podsvjesnog, a omama kojom sam nagrađen – nju ću ovjeriti rečenicama. Ne pomenuh vam: krajolik u kom sada boravim, skromna komocija Doma pisca, ne teroriše me, ne sputava, kao onaj pređašnji prostor iz crnogorskih legendi, iz doba kad su Sile obećavale lažnu sreću onima koji u njemu bivahu. Možda ste o tome što čuli ili pročitali!? Sada ja preostale dane uživam u lavirintu Valdinosa. Opisaću vam ga, jednom prilikom sigurno. Neobičan lavirint: mnogi zavijutci u maslinjacima Valdinosa, staze kroz prašumu Mandre i brdo Mavro Joana, s vilama i patuljcima. Pećina El Greka. Ako vas to ikada bude interesovalo.

(odlomak iz romana (u pripremi) LAVIRINTI  VALDINOSA

(Fokalizator)