Otvorena kutija olovnih slova

Povezani članci

• Fondacija „Imam petlju poručuje: Bombaški napad na Vijesti, regionalni je problem
• Balkan Dance Project na turneji u Sloveniji
• Edin Husković: Matvejević je posljednji pisac koji je mogao ostvariti uticaj na mene
• Biti čovjek – to je za Bölla prva i najvažnija kategorija
• Evropski parlament o Prvom svjetskom ratu: EU se mora snažno boriti protiv nacionalizma u BiH
• Putokazi – Uz odlazak Dolores Lambaše

Jovan Nikolaidis – foto: Radoslav Ratkovic

U izdanju DOM PISCA, (Porto Hendek, 2020.) izašao je roman “I TAKO SVIJET NASTA SLUČAJNO”. Opis trideset tri dana bombardovanja SR Jugoslavije, opisanih kroz prizmu onemoćalog bračnog para koji tome svjedoči i o tome piše. Slika poraza jedne sulude politike kojoj je i Crna Gora bila saučesnik, izbjeglištvu i osami, sa kraju svijeta, bez nade i oslonca.

Iz recenzije Tomislava Markovića:

Roman Jovana Nikolaidisa I TAKO SVIJET NASTA SLUČAJNO pisan je u stilskom višeglasju, sačinjenom od dnevničkih beleški u kojima se prepliću prozni zapisi, lirske minijature, mikroeseji, epistolarne forme, političke i kulturološke analize, ali i glasovi drugih – pisma iz tuđine prijatelja Zorana Mutića, citati pisaca i mislilaca, među kojima povlašćeno mesto ima Karl Jaspers i njegovo „Pitanje krivice“. Stilska heterogenost nije tek puko formalno obeležje Jovanovog rukopisa, već suštinski proizilazi iz njegovog intelektualnog i duhovnog habitusa. Tami divljaštva, pomahnitalog nasilja i svetosavskog mračnjaštva koji odasvud nadiru, a ponajviše iz turobne unutrašnjosti siromašnih duhom, Jovan suprotstavlja jedino oružje koje čovek ima: bogatstvo kulture i duha u svoj njihovoj raznolikosti, koji stanuju u onoj Krležinoj „kutiji olovnih slova“…

Nikolaidisov rukopis čine beleške vrsnog intelektualca, zatočnika evropske kulture prožimanja i zajedništva, duha verske i međunacionalne tolerancije, koji ne dozvoljava da ga podjarmi epoha obnove guslarskog pojanja koja ume da svira samo na jednoj žici. Smenjuju se u blistavoj prozi Jovana Nikolaidisa strašne scene iz vremena NATO-bombardovanja koje prizivaju sećanja na napuštanje Sarajeva u proleće 1992. godine, pretvarajući se u jednu sveobuhvatnu antropopeju našeg čoveka i njegove patnje na ovom tlu natopljenom međunacionalnom mržnjom i otrovom šovinizma. To je proza velike gustine, nabijena pesničkim slikama, metafore vrcaju na svakoj stranici. Na primer: “Crnom Gorom kovitla se vrzino kolo, zaludu žetva kad poljem viju vihori”. Ili: “Nožem prošlosti se trostruko odvajao kruh bosanskohercegovačke zajednice”…

Povukavši se u sebe kao na ostrvo, Jovan ispisuje hroniku zla usred epidemije nespokoja, bespoštedno analizirajući njegove uzroke, a njegov roman postaje verni portret vremena. Roman Jovana Nikolaidisa spada u red onih retkih knjiga koje, kako je pisao Krleža, „neće da se pokore zakonima sveopšte ropske uslovljenosti, jer djeluju protiv stvarnosti svojih životnih prilika junačkom snagom volje i uma koji hoće da prevlada otpor mraka i da se kao sjaj svjetiljke probije kroz tminu”. Jovan je snagom svog dara, trudom i čudom, prevladao otpor mraka koji nikad nije bio gušći i ostavio trag svetlosti koji čitaoca vodi ka izbavljenju.

Odlomak iz romana: Sav u zakrpama, žedan i gladan, Isus je pošao u Galileju i tamo gdje je pitao nađe kod sirotih tvrd odgovor: “Daju nam samo da bi nam uzeli, jer je život svakog čovjeka pun smrti, manjka duševnog mira svakom koji ne okaje počinjeno. Znamo da fariseji lažu, jer oni ne misle, već čine, a sin Božji ne čini već obećava. A nema mira bez kazne, ni za koga. Zato mi, ustvari, ne prihvatamo vjeru u Boga, ako ona nije sudija postupcima. Grijehe čini svako, bez njih ne postoji ni čovjek ni svetac. Da zabune ne bude – samo je Gospod bezgrješan, amin!”

Odjeven u bijelu halju, dotjeran i sit, vratio se Isus, sin Božji, iz Nazareta, i sigurno hodajući unazad odakle je i krenuo, obraćao se učenicima svojim: “Tovar koji nosim nije samo moj, i vaš je. Plačem odbačen jer sam i sȃm odbacivao. U trideset tri godine misionarstva nagledah se sirotih naivaca-isposnika, kako me slijede putem do Raspeća. I nijednom se ne usudih da im rečem: okanite me se, starmali sam, možete me ostaviti, a ja vâs neću nikada – svoj dug vama i obećanje Bogu plaćaću sam.”

A kad ode u Gestemaniju, uprkos prisustvu Petra, Jakova i Jovana, koje pozva da ne bude sam, Isusa ipak savlada duboka samoća. Jer se naum Božji ostvaruje. Užas od slutnje na skoru smrt ne može pobijediti molitvom, neće ga mimoići ta ura. Jer je zlo života od olova teže. I on teret grijeha ljudskog nevoljno prihvati na pleća svoja.

Antena M

“Dragi Zorane Mutiću,

Dobar dio dana S. i ja proveli smo u bašti dok su nas sa tranzistora, obješenog o stablo masline, svaki puni sat trovali vijestima o mogućem bombardovanju. Avioni sa italijansko-američke baze Aviano krenuće ka nama. S. je iznova uznemirena, moja ravnodušnost na sve to joj ni ovoga puta ne pomaže. Krijem od nje svoju nelagodu zbog zla koje raste. Slušam sa malenog tranzistora o novom dolasku Holbruka, još jednom američkom ubjeđivanju sa Miloševićem, svjedočim još jednu suludu sabornost srpskoga naroda. I Albanci se, najzad, homogenizuju, ali vješto kriju žeđ za Pravednom Albanijom – učila ih je patnja tom zanosu. I oni sanjaju svoju Hiperboreju ništa manje strasnije od Srba, ali su pragmatičniji od njih: na svojoj golgoti izgrađuju novu konfiguracija Balkana.A mi, djeca Arkadije, kojima je, navodno, sve jasno, ostajemo usamljeni, vjerni principima jednostavnog suživota i tolerancije. I što sada? Da li da šekspirovski jeknem: sit svega toga vapim smrt smirenja, ili da se (dok mi oči love krijeste po pučini, u ušima juriša urlanje vojnika Vojske Jugoslavije u Valdinosu, a  razum kuje prividnu ravnodušnost na loše vijesti unaokolo), djetinje nadam da će neki drugačiji talas u budućnosti i našoj starosti pokazati da se valjalo boriti za bolje odnose među ljudima, među narodima. Mi smo se  još u septembru bili dogovorili oko razmjene epistola, ali dosad nisam bio spreman na korespondenciju. Kad sam jedne kišovite ponoći pred Novu godinu bio u kompjuter sročio lijepo pismo o mojim ružnim utiscima nakon odlaska iz Sarajeva (prvi put nakon pet godina od sarajevske golgote izložio sam svoje mišljenje o nesreći tvoga i moga grada), nestanak električne energije zadavio je moj esej u mraku ekrana. Ovo pismo sam memorisao i poslao, pa ćeš ti sjutra naći moju poruku.Moja želja je jednostavna, zato je valjda i teško ostvarljiva. POŠTOVATI RAZLIKE, OPLEMENJIVATI SLIČNOSTI! Nju sam ja naslijedio od svojih roditelja, oca Grko-Cincara koji je volio Albance i majke Crnogorke koja je voljela sve ljude; obožavala je Crnu Goru, a Kralja Nikolu u zvijezde kovala. Znala mi je reći za Srbe: žȃ mi ih je, mnogo su nagnuti zemlji, cipan cijeli vijek rabȍtaju, te rijetko u nebesa gledaju – nisu ka mi, Crnogorci, kojima je, iako gologa prkna, vazda pogled u daljinu i visinu. Niko bolje od nas ne umije da živi o malome, a sanja o velikome, zato nam je i država mala, a snovi dugi… Znala je albanski da govori kao svoj maternji, i kad bi joj ko prigovorio što miješa oba jezika dok govori sa svijetom, drčno je odgovarala: bolje bi i vama bilo da naučite arbanaški, sa njima da živimo na mir i dobro. Otac je takođe tečno govorio albanski. U jednoj svesci što mi je od njega ostala, crvenoj buđavoj bilježnici (nestala je netragom nakon mog bjekstva iz Sarajeva, zajedno sa rukopisima i knjigama, kad su naš stan opljačkali, opustošili Srbi iz okolnih sela), pored bilježaka na grčkom, i kasnije na našem jeziku, najviše je bilo rečenica na albanskom;  od prvog zapisa, novembra 1904.  do posljednjeg (drhtav rukopis starca iz 1956-e), kada konstatuje: ‘djeca su me se odrekla’, njegov albanski je pravopisno korektan. Poslovao je i družio se sa mnogim Albanacima. Takve veze su majci i meni, nakon njegove smrti, ublažile ljutu sirotinju u kojoj smo bili: žena i dijete ‘kulaka’.

Nakon komunističkih pljački, konfiskacija do nacionalizacija, sve do kraja pedesetosme – bijasmo ostali na goloj ledini. Kad je komunistički ološ iz opštine zadnji put poslao komisiju da kod Nikole kulaka provjere ima li još što da otmu, ničega više, osim starudije i prnja, u kući bilo nije. Mogli su još samo uzeti nešto mesinganog posuđa (njega nisu dirali), ali je špijun iz Meteriza tada prišao mojoj majci i strgao joj s vrata zlatni lanac. “Tebi ovo ne treba” – nasmijao se, a majka skide i srebrni prsten sa ruke. “Od dobrog si oca dijete, a u koga se uvrgnu, smradu! Gubalo vas majčino mlijeko, daće bog!” Otišli su tada preko vrata kao posrani; zapamtilo je osmogodišnje dijete da je Albanac, član komisije, tiho prekorio otimača: “Nije ti to trebalo, Marko.”

Dragi Zorane, osjećaj za koegzistenciju meni su u život unijeli roditelji, a druženje sa albanskom djecom potvrdilo je to osjećanje kao prirodno svojstvo. Dok sam sa njima rastao nikad nelagod nisam osjetio. Mogli su biti primitivni, zatvoreni, strašljivi, fanatično religiozni, a osorni, svadljivi i nadmeni nisu bili, za razliku od žitelja sa Meteriza, pravoslavaca, nadmenih strašljivaca; ljudi-vjetrenjače, navikli da mijenjaju ubjeđenje ‘za vreću brašna’. S djecom Albanaca rastao sam u mahali, jednako siroti bijasmo, ma s voljom sve vrijeme. Onda sam odselio u Bosnu, u Sarajevo. Tamo, među tvoje, potvrdila se valjanost moga drugovanja među Albancima: zajedništva u Bosni ja sam imao bez ograničenja, bez zadnjih misli, bez uslovljanja i bez kompleksa. U Sarajevu suživot sam prepoznao i usvojio. Bosna je oplemenila moj duhovni život, to drago kamenje prijateljstva čuvaću kao posebno iskustvo. Zato mi teško pada naša muka proteklih nekoliko godina, kao i mnogim dobrim ljudima diljem one Jugoslavije…

Jučer, dok sam gledao pučinu, opet sam čuo iz zaliva Valdinosa četničke pjesme. Sedmi bataljon – mobilisani rezervni sastav, formiran kao sredstvo represije Slobodana Miloševića, radikalno sredstvo Socijalističke narode partije. Sjedeći u krilo starog maslinovog debla, dok je glas spikera sa radioaparata prenosio nove zagonetke’vožda sa Dedinja’ i činovnika iz međunarodne zajednice, a S. svoju depresiju pokušavala da ubije izigravajući povrtlara, bio sam spreman da ti pišem.

Čitao si da sam objavio knjigu Milorada Popovića “Crnogorsko pitanje”. Pored ostalih vrlina, ta knjiga umjereno pominje i tezu o dvostrukom identitetu Crnogoraca. Nju je valjano elaborirao profesor Milan Popović, inače recenzent pomenute knjige. Takva socijalna abnormalnost postaje realna opasnost i moguća nesreća za Crnu Goru, njenu demokratiju i reforme. Jesu li Crnogorci Srbi, da li su Crnogorci samosvojni narod, da li je Crna Gora država-region, jedna od srpskih zemalja!? Danas, kad je srpskih zemalja sve manje, a u budućnosti će ih, izvjesno je, biti još manje, Crnoj Gori prijeti opasnost od neznavenih Crnogoraca koji postaju zlotvori svom narodu i državi. I sad se pitam: gdje u takvoj raspolućenoj državi, raspolućenom nacionu, zavađenoj braći, zakrvljenim rođacima, ušančenim plemenima, gdje naći potvrdu o ljepoti i nužnosti multinacionalnog i multikonfesionalnog života? Ko će sve to da objasni, dokaže, nametne? Zar opet treba, nakon režanja i klanja u Bosni, da se desi ideologija, opresivni diktat, deklaracija i partijska obaveza, pa da po ključu: od svega po malo, svakog po malo, svakome po malo osim partitokratama, napravimo papazjaniju zvanu suživot, tolerancija i socijalna jednakost? Gdje su nestale vrijednosti znanja, u kom budžaku je sabijena sposobnost, pragmatizam i praktičnost? Treba li živjeti slobodno, ili se zavući u partijske rovove, stati u red klimoglavaca? Tamo ili ovamo, u mir ili krvoproliće? I dok se pitam, grči se moja utroba zbog djetinjastih kombinacija ovog polusvijeta, usred koga sam s porodicom upao kao u talog sa dna bunara. U svijesti nedovršenog naroda građanski život je komedija, obrazovanje teret koga se odriču. Kome objašnjavati stanje kad su svi od iskona mudraci?

Pokušavao sam da u okruženju vodim razgovore o suživotu. Koliko truda i putovanja, nastupa zaludu. Dostini naroda Balkana stalo je jedino do ‘njihove’ države. Dok Crnogorci misle da je Albancima u Crnoj Gori dato više nego Crnogorcima samim, dotle Srbi u Crnoj Gori niječu svako političko htijenje albanskih partija u Crnoj Gori. Čak se svade s njima kako su onu, Srbi, diskriminisani od njih i od Crnogoraca. Doda li se tome opšte stanje u društvu – umjesto demokratskog razvoja caruje anarhija, kontrolisani haos, jer vlast dopušta samoregulaciju, nije teško zamisliti kako je S. i meni među takvim svijetom. Crnom Gorom kovitla se vrzino kolo, zaludu žetva kad poljem viju vihori. Čujem: i kod vas se opet devèra, kao da vam nije bilo dosta jada. Na što će to izaći na Balkanu kazaće uskoro sam šejtan…

Duboka i široka je noć, žmirkam pred kompjuterom, čujem iznad kuće glasove lisica koje se pare, a u Valdinosu, poda mnom, opet rezervisti mahnitaju u kasarni. Partizani i četnici večeras zajedno vrište. Dok moja žena, umorna i milog lica – sni. Sjutra ću opet, kao po terapiju, među stabla, da prevrćem posnu zemlju, čekajući da mi S. donese kafu. Potom ćemo zajedno, odmarajući se nakratko, loviti pogledom krijeste po pučini. Ako ne krene kiša, kako najavljuju meteorolozi. U svakom slučaju, ćutaćemo oboje ostatak dana. Tada, slutim, doći će nova epistola, drugovaću pred ekranom sa tobom neko vrijeme. Očekujem i NATO bombice, da dolete, krenuće bombarderi iz Aviana. Što je pet-šest hiljada poginulih za jednog genija Dedinja!

22 marta 1999.”