ENG
Fašizam za posebne prilike
Autor/ica 👤 Ivo Anić
Povezani članci
Nakon mjeseci mukotrpnog i opsežnog rada, studioznih istraživanja i ispitivanja srećom još živih svjedoka tog vremena, Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću, kako ga je nazvala javnost, izašlo je pred kamere i pred Vladu te donijelo zaključke. Mediji uvijek gladni senzacija objavili su najbitnije, a sam stručni tim našao se na meti novinara koji su zahtijevali da se ta najosjetljivija jasno obrazloži. Samo Povjerenstvo, zakazalo je press konferenciju na kojoj se trebalo javnost upoznati sa argumentima, koji su poznati nadležnim tijelima ali i državnom tužilaštvu.
Pozdrav „Za dom spremni“ je neustavan, ali će vojne postrojbe iz Domovinskog rata, poput HOS-a imati iznimku, tj. prilikom obilježavanja svojih obljetnica mogu ga koristiti, dok je zvijezda petokraka još u raspravi, ali se ide za tim da se ipak ne zabrani njena uporaba. Akademik Zvonko Kusić, predsjednik HAZU-a, tako je jučer, zadnjeg dana u veljači godine 2018. ušao u povijest kao prvi čovjek koji je nakon Drugog svjetskog rata abolirao fašistički pozdrav u iznimnim slučajevima, drugim riječima, dozvolio “fašizam za posebne prilike”, u isto vrijeme ustvrdivši kako su komunizam i fašizam nedvojbeno dva totalitarna režima.
Povjerenstvo, sastavljeno od eminentnih stručnjaka u svojim poljima jednoglasno je izašlo pred novinare, a povjesničari su predložili da kolege sveučilišni profesori sastave ukratko za javnost kako su došli do saznanja koja su im pomogla u ovoj teškoj i bremenitoj odluci. Kao uvod, trebalo bi javnosti objasniti kako je totalitarni komunistički režim funkcionirao, na koji način je stekao toliku moć i mehanizme i u kojem momentu je nastao njegov nukleus koji su zajedničkim snagama, upregnuvši sve dostupne resurse, razotkrili i dokumentirali.
Okupljene novinare posebno je zanimalo pojašnjenje Zvonka Kusića o nedvojbenom zaključku kako su oba režima bila totalitarna i na taj način izjednačena pa je predsjednik HAZU-a razjasnio:
„Zločinački sustav, totalitarni sustav, domogao se vlasti u poprilično sumnjivim okolnostima, razgranatom mrežom nepotizma i na žalost, konkretnih dokaza nemamo da se sustav nedemokratskim putem domogao vlasti, no već u prvim danima trajalo je obredno čišćenje tek minulog rata, obračun s neistomišljenicima i progon. Progon ljudi se vršio na nekoliko načina, ispitujući svjedoke diljem zemlje došli smo do nekoliko zajedničkih i povezanih činjenica, svi oni koji nisu pristali da opslužuju totalitarni režim označeni su kao neprijatelji države, uglavnom su to bili intelektualci, pisci, određeni broj glumaca i javnih djelatnika.
Progon je počeo ispočetka suptilno, urednici važnijih medijskih kuća otkazivali su suradnju sa intelektualcima, piscima i novinarima koji su tvrdoglavo pokušavali ostati neovisni, tim iscrpljivanjem prvo su im ukinuta sredstva za život, a na one malobrojne koje nisu uspjeli „opametiti“ krenula je hajka. Prokazivani su kao banditi, neprijatelji države, kulaci i izdajnici. Slijedila je kultura iz koje su naglo izbačeni svi urbani elementi, a uvedeni standardi tipični za totalitarne režime, partijski intonirani kazališni komadi, nakon čega se krenulo na film.
Zločinačka organizacija totalitarnog režima naročito sedmu umjetnost shvaća kao umjetnost koja indoktrinira mase, te se u film uvode tipični elementi jednoumlja, proizvode se uglavnom filmovi ratne i patriotske tematike koji veličaju isključivo jednu stranu koja je herojska, koja nema mrlje, a u kontekst agresora stavljaju se manjine, okarakterizirane kao neprijatelji, kako u ratu, tako i u miru.”
“Zločini koji se prikazuju u ratnim filmovima događaju se isključivo samo na jednoj strani i to onoj agresorskoj, kao i koncentracioni logori, genocid i pojedinačni zločini koji se pripisuju isključivo agresoru. Filmovi koji na satirički način govore o svetosti naše borbe bunkerirani su i ne prikazuju se na državnoj televiziji. Filmovi i kazališni komadi koji izvrgavaju ruglu neupitne tabue društva najstrože su zabranjeni, a prema njihovim autorima vrši se odmazda ili ih se prepušta linču mase.”
“Čistoća „naše strane“ bitna je za daljnju indoktrinaciju koja se uvodi u škole, učilišta, udžbenike i sprovodi se pažljiva, temeljita izobrazba mladih u tom segmentu, segmentu koji ima dvojak učinak. Dok se istovremeno vrši pljačka i postavlja se povlašteni stalež samo jedne kaste, kaste koja ima partijske iskaznice, iskaznice koje nose povlastice, zapošljavanje i doživotnu zbrinutost, dotle nad kastom koja postaje doslovno ropska, povlaštena vrši klasično „pranje mozga.“ Stvaraju se konstantne ugroze i naciju se drži u poluratnoj napetosti.”
“U javni diskurs uspostavlja se adekvatna količina mitova, stvara se kult države, kult nacije, kult krvavog rata iz kojeg je ista ta nacija nastala, po sistemu pseudoreligije o kojoj se ne može govoriti kritički bez konzekvenci. U društvu traje kontinuirana liturgija, tj. antifašistički intonirani fašizam, poklik „Za dom spremni“ dobija uvjete za konzumaciju u određenim situacijama koje su proizvoljne, a ploča u Jasenovcu sa istim tim fašističkim pozdravom ostaje, ali to nema nikakve veze sa fašizmom – ustvrdila struka, tj. naše povjerenstvo. U društvu koje konzumira fašizam svakodnevno i u svim javnim događanjima stvorila se genijalna strategija antifašizma kao kozmetike za posebne prilike kao što su komemoracije Holokausta, dok se istovremeno ne krije javno veličanje fašizma na svim razinama, danas i u zakonskim okvirima dopuštenog.”
“U medijima se pažljivo secira ali i diskriminira „bolja prošlost“, mediji konstantno vrše mentalno i ideološko nasilje nad nacijom upravo izjednačavanjem „totalitarnih režima“ te se sustavno provodi operativna shizofrenija nad bilo kojim oblikom samog spomena bivše države. Ratna napetost je poseban žanr kojim nas medijski drže na vatri, stvarajući ekstremnu stvarnost koja to u svom vremenu nije, provodi se naoružavanje vojske u situaciji kada ekonomski zemlja tone pod činom fantomske ugroze od mogućeg novog rata.“
„Konačnim ovladavanjem državne televizije, ta ratna napetost dovodi se do usijanja, što ponovo otkriva mračne nakane da se ekonomija preusmjeri u oružane snage u kojima bi se povlaštena kasta doživotno osigurala. Indoktrinacija mladih vrši se sustavno, kroz škole i izobrazbu, ali i kroz medije, koji snažno podupiru širenje paranoje i ugroza na opstojnost, vanjske i unutarnje neprijatelje, ugrozu granica i potrebu naoružavanja, kao i vojne rokove, koji bi trebali od „dječaka napraviti ljude.“
„Tipični mehanizmi totalitarnih sistema vidljivi su upravo kroz taj segment, no važan je i spominjemo ga, jer je egzodus koji je nastao, a zbog kojeg je pokrenuto ovo Povjerenstvo, zapravo potaknut dijelom i tim zakulisanim radnjama.“
„Mladost, naime, nije napuštala zemlju samo zbog ekonomskih prilika i nemogućnosti zapošljavanja, mladost je, a to su nam potvrdili na znatnom postotku ispitanika, napuštala zemlju uglavnom zbog nepristajanja da žive u totalitarnom sistemu koji ih preusmjerava da budu ili roblje ili topovsko meso u budućnosti. Egzodus mladih ljudi tako možemo sagledati iz nekoliko segmenata, nikako samo iz onih ekonomskih.
Pritisak na javnost je postajao sve veći, medijski sadržaji postajali su poluhisterija koja je očajnički trebala vratiti naciji identitet, samopostojanost i svrhu, koja je zapravo bila, pokazat će se i ovim elaboratom, samo besramni sistem da se održi povlaštena partijska kasta, da se opravdaju njihovi zločini i veleizdaja. Nacija se obmanjivala konstantno i u periodu od nekoliko godina, periodu u kojem je ova zemlja dovedena na rub izumiranja. Totalitarni režimi imaju nakanu i agendu da svoje mesijnstvo prikažu kao jedinu i bogom danu, uzvišenu svrhu, a ona je u pravilu takva da sve svoje napore i aktivnosti prikažu kao radnje isključivo u svrhu dobrobiti zajednice, njenog prosperiteta ali i očuvanja, hegemonizacije koju samo oni mogu sprovesti tj. vraćanja poljuljanog identiteta kroz pojačani patriotizam, umjetnu ljubav prema domovini i njenoj simbolici, no u pravilu iza tih i takvih časnih načela, stoje mračne radnje, opaki i destruktivni planovi te stvaranje povlaštene kaste koja će na koncu isisati resurse, oslabiti gospodarstvo i poljuljati temelje samog režima kojeg su stvorili.“
„Bilo kakva kritika, demokratski proces ( pravosuđe je odavno u čvrstoj sprezi), javno okupljanje ili prosvjed najstrože su kontrolirani, zabranjeni, dok se provode opsežne i režimske simulacije potpore, okupljanja koja imaju cilj da pokažu ljubav prema režimu, javne tribine i marševi dijela partijskih struktura koje ponovo kroz ratnu psihozu drže čvrsto vlast na pijedestalu jedinog obranbenog i usudnog čimbenika, jedine moguće opcije i mesijanske misije.“
„Kukavičluk ljudi koji šute pomiješan je sa osobnim koristima, licemjerjem i nepotizmom koji se uvlači u sve sfere društva i karakterističan je isključivo za totalitarne režime.“
Žrtve tih i takvih režima neistomišljenici su, neprijatelji koji se javno stigmatiziraju i označavaju, kao i izdajnici kojima se u javnosti sudi, prokazuje ih se i u najboljem slučaju protjeruje iz zemlje. Partijska organizacija snažna je i moćna, nadzire medije, fakultete, radne organizacije i u narodu se stvara psihoza straha koju potpiruju špijunska prokazivanja od strane kolega, prijatelja pa čak i rodbine. Psihoza straha tolikih je razmjera da ljudi radije donose odluke da odlaze u emigraciju ili da odlaze zauvijek, da prodaju sve što imaju za beznačajne svote, nego li da žive u bijedi i opslužuju povlaštenu kastu koja je razularena, traži i pronalazi izdajnike i krivce, javno spaljuje i osuđuje „vještice“, paranoično se naoružava i zatvara u svoje granice.“
„Simptomatično u društvu jačaju profašističke i nacionalističke struje koje potpomažu i izdašno finaciraju upravo strukture totalitarnog režima, da se u društvu stvori permanentni osjećaj straha koji dominira i nesigurnost, koja se vrši bankarskim sustavom koji ljude beskrupulozno baca na ulice ako nisu lojalni ili ako ne šute, koji je u otvorenoj sprezi sa organiziranim kriminalom koji buja i koji je pod izravnom ingerencijom totalitarnog režima.“
Vrijeme je, danas, četrdeset godina kanije da se kao društvo suočimo sa tim užasnim činjenicama i da se zapitamo tko su pravi krivci raspada države, agonije koja je uslijedila, rata koji je brutalno razorio i egzodusa nevjerojatnih razmjera nezabilježenog u novijoj povijesti od skoro milijun ljudi koji su na ovaj ili onaj način zauvijek napustili zemlju. Vrijeme je danas da se suočimo s istinom, da joj pogledamo u oči i krivce, koji su još živi osudimo, provedemo lustraciju opsežnu i temeljitu, te da kao narod doživimo konačnu katarzu i nastavimo živjeti u budućnosti, kako – tako, sa ovim što nam je ostalo, što nije rasprodano, što nije uništeno kataklizmom zvanom totalitarni režim i čime moramo naprijed.“
„Ovaj narod preživio je razne kataklizme, imao svoje svijetle i tamne povijesne trenutke, no po prvi puta suočavamo se sa istinom koja nam je godinama, desetljećima namjerno skrivana“, završio je svoj govor akademik Zvonko Kusić otpivši čašu vode.
Press sobom je zavladala tišina. Novinar iz prvog reda, kojem je od početka taj akademik bio sumnjiv jer ga neodoljivo podsjeća na jednog od osnivača Feral Tribunea, podigao je ruku na što mu je uvaženi predsjednik mimikom dao potvrdu da može postaviti pitanje.
„O kojem je točno totalitarnom režimu bila riječ u vašem cijenjenom izlaganju komunističkom ili fašističkom?“
Akademik je spustio čašu s vodom i odgovorio:
„O hrvatskom!“
Autor/ica 👤 Ivo Anić
