OBMANJUJ ME NJEŽNO

Povezani članci

• KOSOR POZVALA NA POVRATAK POLITICI FRANJE TUĐMANA KOJEG JE SMRT SPASILA HAŠKOG SUDA
• VUČIĆEVO STVARNO LICE
• Jirgen Habermas: Društvenoznastveni pojam krize
• Božica Jelušić: DRAGI BALAVČE….
• Minimalističke tajne
• Izložba „Apokalipsa“, autora Džeke Hodžića, 5. marta u Gradskoj galeriji Collegium artisticum Sarajevo

Tvrdnja da se Jugoslavija morala raspasti zbog svojih (takvih) različitosti, isto tako, vrsta je historijskog determinizma. Ona sadrži vjerovanje da su događaji, jednom za svagda, predodređeni historijom, i da s toga, ljudska akcija nema nikakvu važnost. Prema takvom vjerovanju, koje se naveliko razljeva Balkanom, raspad Jugoslavije i rat nisu su se mogli izbjeći. Što je jedna od najvećih besmislica našeg vremena.

Piše: Senja Perunović

I profesori griješe. Ponekad, grdno. Kao što to demonstrira nedavno izlaganje prof. dr. H.K.

„Okrugli stol“ na  manifestaciji „ Otvoreni univerzitet“ održan u Sarajevu 29. XI. 2015. bio je posvećen temi Ko se boji Jugoslavije i zašto, a jedan od učesnika bio je i dr.H.K. S obzirom da smo oboje profesori, dozvolite mi da profesoru H.K. pogledam „zadaću“ profesorski.

Prvo želim naglasiti da je prosvjetarima jasno da jedna zadaća, tekst ili usmena prezentacija ne kazuje automatski status studenta (dobar ili loš student).  Pogotovo, ni tu nema dvojbe, jedan takav „materijal“ ne govori ništa definitivno o karakteru njegovog autora. Svi imamo slabih momenata, dana, prezentacija.

Pitanje u središtu

Kada se rasprava na „Otvorenom“ okrenula zagonetki koliko su naši odnosi sa našim nacionalno „drugima“ u Jugoslaviji bili ok ili ne, dr. H.K. se baš zaletio. Istina, ono što je rekao nije rekao sasvim direktno; više kao sugestija.  Pitam se da li takva indirektnost sugerira da negdje u sebi i on sam sumnja u to što sugerira. Također, pitam se koliko je sugestija moćnija od činjenica, i koliko je sugestije potrebno da bi se nas, koji smo živjeli tada i možemo svjedočiti za ok-odnose, uvjerilo da oni nisu bili ok.

Evo, što kaze dr. H.K: “Znate, najbolje mi je kad čujem da su nas stranci posvađali, i da je svijet htio i da je Evropa htjela, itd.“ „To su takve gluposti“, kaže on. „Ovdje su nacionalizmi bili cijelo vrijeme prisutni, samo su gurani pod tepih“.

NEISTINE u iskazu „Ovdje su nacionalizmi bili cijelo vrijeme prisutni samo su gurani pod tepih“

1. Naravno da su nacionalizmi bili prisutni (kao što u svim društvima postoji 10-15% onih koji zastupaju neku vrstu ekstremnih stavova), ali nisu bili ni izbliza preovlađujuća karakteristika međunacionalnih odnosa u Jugoslaviji.

 (Argumenti su u daljnjem tekstu.)

2. Također, nije istina da su nacionalizmi bili gurani pod tepih.

Ispisane su hiljade stranica u Jugoslaviji o nacionalizmu i naciji; pisalo se o konrektnim nacionalističkim incidentima, održavani su razni forumi i diskusije, objavljivane teorijske rasprave, šta sve ne. Mnogobrojne kritike sa govornica i novinskih članaka odnosile su se na nacionalizme (svih nacija). Nacionalizam je, uostalom, bio predominantno čvorište političkih sukobljavanja. Neki su političari morali otići sa svojih pozicija zbog nacionalizma (Savka Dapčević-Kučar, Mika Tripalo, itd.), a neki iz kruga nacionalističkih intelektualaca završili su i u zatvoru (Šešelj, Tuđman, Izetbegović, itd).  Na taj način, jedan od najvećih ponora tadašnjeg režima, u značajnoj je mjeri vezan za incidente nacionalizma. Ponora režima koji nije uvijek primjenjivao, također svoju politiku knjigom na knjigu, već odgovarao zatvaranjem za izraženo mišljenje.

H.K. kao svoj argument zatim navodi istraživanje iz 1966. dr. Nikole Rota koji je „ radio istraživanje sa mladim Srbima…što misle o pripadnicima drugih naroda“ i koje je pokazalo veliku etničku distancu. Istraživanje je, kako kaže, „vidio u arhivu Maršla Tita“, i vidio je da su mišljenja „većinom o svima dobr[a] osim o Hrvatima“. A onda navodi postotke (odoka) iako kaže „neću ih pogoditi“, i završava sa tvrdnjom „ Niz takvih primjera je cijelo vrijeme postojalo“. 

E, pa neće biti.

Ali, idimo redom. Kao  prvo, uzeti u obzir samo jednu, na slučajem nabasanu godinu, kako bi se „dobila istina“, u najmanju je ruku neozbiljno. Može li, onome kome je stalo do istine, tako nešto biti dovoljno da zaključuje o cijelom periodu od četredestpet godina?  Vjerujem da bi profesor na ispitu srušio svakog studenta koji bi učinio nešto tako u svom stručnom radu.

Drugo, možda ni vađenje podataka iz šešira nije bilo na mjestu te večeri. Taj skup je bio u funkciji obzrazovanja, i za javnost, i time iznesene tvrdnje i zaključci imaju potencijalno dalekosežne posljedice.

NEISTINITA je i slijedeća tvrdnja dr. H.K. „Niz takvih primjera [velike etničke distance] cijelo je vrijeme postojalo“. 

Istraživanja etniške distance u Jugoslaviji pokazuju upravo suprotno od onog što dr. H.K. tu sugerira/tvrdi.  Naime, istraživanja etničke distance pokazuju da su generalno (naravno da je bilo varijacija) međunacionalni odnosi bili skladni.  Dvije studije autora sa Sveučilišta u Zagrebu koje sažimaju to pitanje, mogu to ilustrirati:

Prof. dr. Vjeran Katunarić u studiji iz 1991. Dimezije etničke distance u Hrvatskoj ¹ podsjeća da većina rezultata istraživanja etničke distance u Jugoslaviji za vrijeme njenog postojanja pokazuje da većina građana nije manifestirala etničku distancu.

Slično nalazimo u studiji prof. dr. Ivana Šibera iz 1997. War and the Changes in Social Distance Toward the Ethnic Minorities in Croatia (Rat i promjene etničke distance prema etničkim manjinama u Hrvatskoj)².  I. Šiber rezimira pokazatelje znanstvenih istraživanja o međunacionalnim odnosima prije 1990, i poslije te prijelomne godine. Naglašava da komparacija upućuje na vrlo značajan  i dalekosežan zaključak.  Zaključak je da istraživanja provedna prije 1990. pokazuju da je postotak ljudi sa ekstremnim pogledima o drugima bio oko 15% ; drugim riječima, ogromna većina bila je otvorena prema osobama različite nacionalnosti.  Istraživanja provedne poslije 1990., međutim, pokazuju ošri kontrast: sada je samo 20% ispitanika otvoreno prema svima bez obzira na nacionalnost.

Studija „Exit Yugoslavia:longing for mononational states or entrepreneurial manipulation?“ („Izlazak iz Jugoslavije: čežnja za jednonacionalnim državama ili manipuacija poduzetnika? ) prof. dr. Rudija Klanjšeka i prof. dr. Sergeja Flerea, autora iz Slovenije, također bazirana na empirijskim podacima, pokazuje da narodi Jugoslavije nisu priželjkivali raspad zemlje.

Što nikako ne znači da ove studije kazuju da je postojao sklad i između republičkih vrhuški.

Predviđanje

Negdje pred kraj razgovora (1: 22) dr H.K. kaže ovo: „ Radio sam u Washingtonu. Na CIA-im dokumentima koji su analizirali… Jedan dokument se zvao „Jugoslavija nakon Tita“.  Pazite, dakle, skoro 15 godina prije smrti Tita. Predvidjeli su, ja vam kažem, potpisujem, sve kako se dešavalo 1990-tih godina…. Vjerujte mi, CIA dokument iz 1967. godine koji je rađen u Beogradu…“

Već dugo nisam vidjela toliko naivnog oduševljenja. (Donedavno bilo je obrnuto. Bili smo se uvalili  u nevjericu, jednako naivnu, da najjača špij. org. svijeta nema ništa s nama.) Oduševljenje dr. H. K. izvire iz preciznosti i točnosti predskazanja.  A predskazanje je reklo, parafraziram dr. H.K., da će se zbog njenih različitih  nacija, kultura i religija, Jugoslavija raspasti.  Pa se on čudom čudi da je Jugoslavija opstala i toliko koliko je opstala, kaže.

Toliko ushićenje podsjetilo me je na jedan vic i jednu priču. Priča je o velikoj, riđoj liji i malom, žutom piletu.  Onog dana kada je primjetila malo pile u dvorištu, liji su narasle zazubice.  Ali pile je bilo zaštićeno pletenom ogradom i žbunjem.  Lija je ipak svojim četveronožnim prijateljima u šumi vidovito objavila da će malo žuto pile jednog dana nastradati u čeljustima velike životinje. Dani su prolazili … Lija je šetakala i njuškala oko ograde. Jednog olujnog dana pletena ograda i zeleno žbunje bili su slomljeni.  Malo se pile našlo bez svog „štita“.  Sutradan, velika, riđa lija objavila je šumi da je njeno predviđanje bilo točno.  Prijatelji iz šume hvalili su njenu mudrost do dugo u noć.

Jedan od boljih viceva vezanih za promjene u zadnjoj deceniji 20. stoljeća dolazi iz zapadne Evrope. Priča se da je pao Berlinski zid. Svi na planeti su iznenađeni, ali najviše najobavještenija obavještajna služba na zemaljskoj kugli-CIA. Za pad zida saznala je gledajući televiziju (CNN).

Ali, da se vratimo „argumentu“.

Kakva je to tvrdnja koja sugerira da ljudi različitih nacionalnosti, kultura, religija ne mogu živjeti zajedno u slozi i miru? 

Rasistička. Ona negira ljudskost u ljudima. Ako čovjeka prihvaćamo kao čovjeka, nacionalnost i vjera trivijalni su u odnosu na ljudskost svakog od nas. A ako pogledamo te različitosti u nacionalnosti, kulturi, itd. kao „artifakte“, oni su bogatstva, a ne barijere. (Sve dok ih loši političari ne uzmu u ruke.)  Bosna je razmrcvarena i skoro uništena upravo s takve rasističke platforme. Međunarodno slavljeni Dejton pocijepao je zemlju podmećući joj rasističku besmislicu kao soluciju visoke kvalitete.

Tvrdnja da se Jugoslavija morala raspasti zbog svojih (takvih) različitosti, isto tako, vrsta je historijskog determinizma. Ona sadrži vjerovanje da su događaji, jednom za svagda, predodređeni historijom, i da s toga, ljudska akcija nema nikakvu važnost. Prema takvom vjerovanju, koje se naveliko razljeva Balkanom, raspad Jugoslavije i rat nisu su se mogli izbjeći. Što je jedna od najvećih besmislica našeg vremena.

CITIRANA LITERATURA:

1. Katunarić, Vjeran. „Dimezije etničke distance u Hrvatskoj“. In Roksandić, Drago; Mladen Lazić; Andrej Stojaković, et al.  Sociologijski aspekti položaja naroda i međunacionalnih odnosa u Hrvatskoj.  Zagreb: Institut za društvena istraživanja Sveučulišta u Zagrebu, 1991.
2. Šiber, Ivan. “War and the Changes in Social Distance Toward the Ethnic Minorities in Croatia. “ Politička misao, Vol. XXXIV, No. 5, pp. 3—26. 1997.
3. Klanjšek, Rudi; Sergej Flere.„Exit Yugoslavia: longing for mononational states or entrepreneurial manipulation?“ Nationalities Papers. Vol. 39, Iss. 5, 2011.