MOJ PRVI ZAVJET

Povezani članci

• EUROPA NAM TADA NIJE BILA DALEKO!
• U Poznanju održana debata o jezicima i identitetima
• DNEVNIK ČITANJA VIKTORA IVANČIĆA: O općeprihvatljivim umorstvima
• Lijepo lice Hrvatske: Viktor Ivančić
• U potrazi za otrunjenim vremenom
• Lustig: O Srebrenici se mora govoriti baš kao i o holokaustu

Motorni brod ‘Vladimir Nazor’, porinut 1952. godine, bio u linijskom putničkom transportu poduzeća Jadrolinija do 1972.

Piše: Branislav Antov Mikulić

U proljeće godine u kojoj sam trebao poći u osnovnu školu ja se podobro razboljeh. Prvo ja, pa onda moja sestra Ana. U početku niko nije znao odakle taj osip i stalna vrućica, a onda nađoše šta je po srijedi. ‘Šarlah!’ –  reče doktor Prohić naglas tokom kućne posjete,  a onda došapnu roditeljima da je stanje veoma ozbiljno. Ovo zadnje sam saznao tek mnogo kasnije, od mame. Ona mi tom prilikom kaza kako ih je doktor još bio posavjetovao da po svaku cijenu nađu penicilinske ampule, bar po šest za svako od djece, jer je to tada bio jedini lijek za ovu opaku bolest. A njih tada nije bilo u apotekama, nisu bile u paketu  zdravstvenog osiguranja – valjalo ih je naći na crnom tržištu i skupo platiti. To je značilo da se roditelji moraju zadužiti u banci  ili uzeti pozajmnicu kod tete Noršićke, jedne dobre, drage nam susjede. Na kraju ispade da su morali  to oboje.

Doktor Prohić nas je redovno obilazio tokom prvih sedmica koje su bile kritične za tok bolesti. Dolazio je i bolničar iz Školske poliklinike i to svakog ponedjeljka  kada smo dobivali terapiju – te skupe penicilinske injekcije. Tada  bi nam navraćao i  majčin rođak,  izvjesni Miro Franić kako mi sestra nedavno reče da se zvao.  Naime mi smo se toliko plašili tog uboda igle da smo nesnosno vrištali jos prije nego li je bolničar počinjao obred miješanja penicilinskog praha i destilirane vode, a divlje se otimali istom bolničaru kada je  prinosio iglu našim bedrima. Taj mamin rođak, snažan čovjek, div u našim očima, bi nas tada, onako napola razgolićene položio trbuhom na njegovo krilo, zgrabio rukama za ramena i naslonio se svom težinom na nas istovremeno uklještivši naše noge između njegovih. Iz tog inkvizicijskog zagrljaja virila je samo naša gola stražnjica u koju je bolničar zabadao njegove žareće strijele.

Nakon šest sedmica provedenih u kući uz brižnu pažnju naše mame -otac je morao svakodnevno ići na posao i ostajati tamo sve do kasno popodne- mi prizdravismo. No, bili smo daleko od potpuna oporavka, posebno ja. U bolesti sam bio smršavio,  postao sablasno blijed i još dobih čudna oteknuća žlijezda na vratu, odmah ispod čeljusti. Doktori u Školskoj poliklinici su imali ozbiljan razgovor sa roditeljima rekavši im na kraju, i u našem prisustvu,  da nas narednih par godina moraju ljeti voditi na more da se osunčamo, iskupamo u slanoj vodi, popravimo krvnu sliku i još koješta sličnoga. Pa onda na kraju razgovora dodadoše: ‘Bar tri sedmice, svake godine!’

Već istog ljeta su nas roditelji poveli na more, u Gradac. Putovali smo cijelu noć uskotračnim vozom koji je sav zaudarao na dim što je sukljao iz grotla lokomotive, a koji je u svakom tunelu, bilo ih je bezbroj na putu do Ploča, bivao brži od putnika koji bi kasno pohitali da zatvore prozore u kupeima i hodnicima voza. Rano ujutro, nakon cjelonoćna putovanja, nadimljeni i umorni došli smo u Ploče. Još prije nego li  se  to prvo odredište ukazalo na vidiku putnici su se već bili nagurali u uzani hodnik vagona.  Držeći silne torbe i kofere u rukama nervozno su čekali da točkovi voza zaškripe i stanu. Onda su svi odjednom nagrnuli na vrata, pa potrčali  prema luci kako bi uhvatili mjesto na brodu koji je išao za Gradac, Makarsku i dalje za Split. I mi smo bili u toj trčećoj gomili, držali smo se čvrsto za skute roditeljima čije ruke su bile zauzete nošenjem silnih torbi i cekera. Tamo u luci nas je usidrena čekala velika bijela lađa na čijem je pramcu crnim slovima pisalo: Vladimir Nazor.

U Gradcu smo proveli dvije sedmice, za više nije bilo novaca. Roditelji su kod neke lokalne bakice, udovice čija je kći nosila čudno ime Sinajka -bila je rođena u izbjeglištvu, na Sinaju-  iznajmili jednu sobu, trošnu i zapuštenu.  Sjećam se, mama se žalila na prljavštinu i nered, na vonj vlage i starine. Stalno je čistila i provjetravala sobu. Cijenu otvorena prozora i čistog zraka smo redovno plaćali desetinama ujeda  komaraca.

Otac bi ujutro išao u nabavku na malu mjesnu pijacu, pa bi nas nakon obilata doručka  vodio na plažu. Prvo bi nas namazao maslinovim uljem, rastrljao ga svuda po našem tijelu, a onda puštao da se kupamo. Mati je ostajala kući i kuhala ručak u gazdaričinoj konobi, a potom ga  donosila na mjesto gdje smo se kupali. Tu na plaži bismo objedovali. Kasnije bismo još užinali slatke smokve ili grožđe sa kruhom i ostajali na plaži do same večeri. Roditelji su ozbiljno, preozbiljno shvatili upozorenje doktora i nastojali da mi djeca svaki trenutak dana  budemo na suncu ili u moru. A i pozajmljene novce za ljetovanje je trebalo upotrijebiti  što svrsishodnije.

Brzo prođe tih petnaesetak dana za koje smo imali iznajmljenu sobu i dođe vrijeme da ostavimo Gradac. No, tata, na moju i sestrinu  radost, saopšti da nećemo odmah  poći kući u Sarajevo, već  da idemo u Bugojno na još deset dana oporavka kod njegove tetke Kaje. Naime, nakon smrti naše bake Ane, a očeve majke, što se zbilo godinu dana ranije, nismo imali nikoga bliska u Bugojnu osim tetke.  Nama je to značilo ponovo trčati s čitavim rojem seoske  dječurlije po strnjištima Gaja, igrati se sa telcima u staji tetke Kaje, penjati se po drveću i krišom brati zrele plodove bijelih šljiva petrovača  u susjedovom voćnjaku, zabavljati  se sa Putkom, umiljatim i uvijek za igru spremnim tetkinim psom. I dva puta nedjeljno ići na bugojansku pijacu sa  Kajinim mužem, našim tetkom Stipom Kalajicom koji bi nam na povratku kući  kupovao  lilihip u tamošnjem ‘Zdravljaku’.

Kaja nije imala djece. Ona i muž su živjeli u prizemnoj kući sa malom kuhinjom i dvije sobe od kojih je jedna bila gostinska, dakle naša za tih deset dana produženog ljetovanja. Do kuće je bila staja, a preko puta, samo par koraka od ulaza u kuću, dvije omanje šupe. U jednoj bi Kaja ljeti kuhala ručak, a u jesen pravila zimnicu, dok je druga dijelom služila kao kokošinjac, a dijelom kao ostava za kukuruz i krompir kojim su tovili svinje. Da, malo podalje prema vrtu je bio i svinjac što mi je kao djetetu uvijek mučno zaudarao kada bih mu se približio. U dvorištu, na terenu između kuće i dvaju šūpa je još bio bunar, te drveni stol na kojem se objedovalo za toplih ljetnih dana. Iza kuće su se nalazile  povelika livada i voćnjak, a još malo podalje njiva. Sve to je Kaja dobila u miraz od oca kada se udavala za Stipu, viđena seoska momka, željezničara u državnom poslu, pa još mašinovođu, na čemu su joj    zavidjeli  cio Gaj i pola Bugojna. Ovo o mirazu  sam saznao tek nedavno kada sam iznenada za mog boravka u Sarajevu odlučio poći u Bugojno i obići  jedina  živa očeva srodnika, stara i već iznemogla rođaka Brunu.

Tetka Kaja je bila podebela ženica šezdesetih godina, zaokružena kao lopta, vesela i sa vječnim smiješkom na licu.  Uvijek je za nas djecu imala par toplih riječi i nekoliko  slatkih bombona koje bi vadila iz džepa zamazane pregače i davala nam ih kada bi nas uzela k sebi u krilo.  Takve je se sjećam. Takvu sam je zavolio i volio. Dobro pamtim da je imala nekoliko oštrih dlaka na bradi koje bi me uvijek bole kada bi me ona ljubila. No, ja je zbog toga nisam ništa manje volio.

Kako je bila odjevena, to sam zaboravio. Samo znam da je uvijek bila opasana pregačom i da je po cio dan nešto radila, bilo u štali, svinjcu, u vrtu ili u kuhinji. I pamtim da je na glavi nosila  tamnoplavu, diskretno dezeniranu maramu koju je vezivala kao  gusar, na potiljku.

Dobro se sjećam kako je jednog dana sjedila na malom stolcu u njenoj šupi, dok joj je među nogama bila neka kanta. Krunila je klipove kukuruza i zrnevlje bacala u kantu gdje su već bile sakupljene jučerašnje oljupine krompira. Pripremala je pomije, tako je ona nazivala obrok koji je dva puta dnevno davala svinjama što ih je ljeti tovila za novembarsko kolinje, kako bi već o Božiću gostima služila meso i kobasice iz vlastite sušnice. Sjedila je u šupi, ali veoma blizu ulazu, licem okrenuta ka dvorištu i životu koji se ljeti uglavnom u njemu odvijao. Ja sam stajao ispred šupe, tik uz vrata, i radoznalo posmatrao njene ruke dok je krunila kukuruz. ‘Komala’, taj izraz je čini mi se koristila za radnju kojom je bila zauzeta. Kada me vidje onako zagledanog, Kaja se nasmija širokim osmijehom i dobaci mi: ‘Braniša, zašto tako gledaš, čudiš se šta ja ovo radim? To vi u velikom gradu nemate prilike vidjeti, je li?’

Ja ponovo pogledah u njene ruke, pa odgovorih pitanjem: ‘Tetka, kakav ti je to crtež na šaci, to nešto plavo?’ Kaja spusti pored sebe kukuruz koji je komala, pa okrenu ruke dlanovima prema dole pri čemu se na gornjoj strani svake od njenih šaka ukaza po jedan utetovirani križ. Onda mi blagim tonom, najblažim kojim mi se ikada obratila, reče: ‘Ovo je znak koji mi kad ga ugledam, a što se desi  mnogo puta na dan, kaže da se trebam zahvaliti Bogu što me je do sada štitio od svake nevolje i pomoliti mu se da me i danas  sačuva od zla.’ Nakon kratke stanke upitah je radoznalo, djetinje:

‘A kako se to ti tetka moliš, šta kažeš?”

Kajino lice poprimi nešto ozbiljniji izraz, pa mi potom prstom pokaza da joj se primaknem, da kročim u šupu i stanem pored nje.

‘Brano, ja ću ti nešto reći, ali ovo ne smiješ nikome kazati, to moraš čuvati kao našu najveću tajnu. Hoćeš li mi obećati da će to biti naša tajna?’  Ja sav u strahu i iščekivanju šta će mi Kaja reći, potvrdno klimnuh glavom.

’Naučiću te kako da se moliš Bogu, ali to niko ne smije da sazna, niko nikada’ –  nešto tišim glasom prozbori tetka Kaja.

‘Evo ovako’- sada već sasvim tihim glasom nastavi, valjda plašeći se da niko ne čuje šta će mi reći. ‘Svako večer kada legneš u krevet izgovori ove riječi: Dragi Bogo budi ti meni na pomoći, kako po danu, tako i po noći !’ I potom zatraži od mene da  ponovim tu njenu molitvu, njen tajni poklon koji mi je upravo bila uručila. Pri tome je prislonila kažiprst na njena usta, pokazujući mi  da to trebam izreći tiho, što sam ja tek mnogo kasnije shvatio – Kaja se očigledno plašila da nas ko ne čuje, da ljudi ne kažu kako me podučava religiji zbog čega bi moj otac, predratni komunista i partizan, a u ta doba  državni službenik, mogao imati neprilika na poslu, možda ga i izgubiti.

Ja ponovih molitvu tetke Kaje, tiho da sam je jedva i sam čuo. Ona onda odmaknu onu kantu što joj je stajala među nogama, pa me privuče k sebi, snažno zagrli i poljubi. Mene pri tom ubodoše oštre dlake njene brade, silno i bolno. Neću to nikada zaboraviti. To će ostati vječno u mome pamćenju –  taj bodljikavi  poljubac tetke Kaje, taj žareći pečat  našeg tajnog saveza, pečat na obećanje ćutnje koje sam joj dao i na zavijet svakodnevne molitve koju upravo naučih od nje. Brzo se odmakoh iz njena bodljikava zagrljaja i vidjeh da velika radost obasja njeno lice. Takvu je i danas vidim – moju tetku Kaju.

                                                            *******

Još dugo  nakon te sada već tako daleke 1958. smo svi četvoro išli u Gradac ili Makarsku kako bih ja ojačao i prizdravio, no nismo svraćali u Bugojno. Tetka Kaja je umrla nekoliko mjeseci poslije tog našeg prvog odlaska na more, tetak Kalajica nekako odmah iza nje. Ja sam nastavio da se molim, jednako onako kao i onog jutra kada mi je Kaja otkrila tajnu  utetovirana krsta na svakoj od njenih šaka. Molio sam se godinama. U početku sam se molio da bih održao zadato joj tajno obećanje, a poslije, kada sam postao mladić, pa i zreo čovjek, molio sam se iz poštovanja prema Kaji, iz sjećanja na tu dragu mi osobu, nikako iz vjere. Tada još nisam vjerovao. A kada sam otkrio u šta da vjerujem i na koji način da se obraćam mome Bogu, što se zbilo mnogo godina kasnije, prestao sam moliti  molitvu tetke Kaje. Jednostavno potisnuo sam je mojim vlastitim molitvama, gotovo zaboravio. No,  Kaju nisam zaboravio, niti ću to ikada moći.