Adnan Džolota: Grad koji spava

Povezani članci

• Nikad veći intelektualni šamar Hrvatska nije dobila nego kad je bolesna Partija porodila Jacu
• Odbrojavanje do 20.godišnjice Dejtona: Vrijeme za novi dogovor
• Snježana Kordić o problemu s nazivom jezika u školama: „Postoji praktično rješenje“
• Muamer Zukorlić se kandiduje za predsednika Srbije
• Rasizam, fašizam, surovost
• Fra biznis

Foto: Š.G.

Spavati, možda sanjati (Hamlet,  Shakespeare  W.)

Piše: Adnan Džolota

Šetam gradom. Pozdravljam ljude koji žure. I oni mene pozdravljaju. To  je postalo neka vrsta lajtmotiva moje životne putanje kojeg tek sad, pomalo, postajem svjestan. Neki koji imaju sreću idu na posao, dok većina, kojoj možda i sam pripadam, (iako imam sreću da radim i ponešto napišem), prati inerciju vremena i događaja. Prolazim pored svog nekadašnjeg doma. Balinovac. Pročitah jednom u tekstu,  jednog našeg pregaoca na polju historije i kulture da se Balinovac nekada zvao Babinovac po Baba Beširu koji tu podiže, nekada davno, džamiju. Kako i zašto se promijenio naziv zna  samo Bog i ti koji ga promijeniše. Tako da sada  ne znam je li hodam po Balinovcu ili Babinovcu. Stara fronta je još ostala, a prekoputa nje je veliki i moderni  hotel Bevanda sa nekoliko zvjezdica koji se sa svim svojim zvjezdicama nadnio nad staru Ilićku ulicu.

Tu, ponekad, s društvom svratim na tortu, a i da posjetim  kraj za kojeg me vežu najljepša sjećanja.  Pored hotela, put za Bare gdje sam nedjeljom igrao lopte i često razbijao nos. Prema Barama se sada nalaze luksuzne vile mostarskih tajkuna koje podsjećaju na rajske vrtove i utočište novopečenih bogataša. Prisjetih  se Balzaca koji reče da je svaki veliki kapital stečen na krađi. Zastadoh na malom mostiću ponad Radobolje. Dvije  pastrmke mi izgledaju nestvarno  te ih uslikah za svaki slučaj. Moj grad  je   podijeljen na tzv.  „lijevu„ i „desnu„ stranu. Ta  kulturološka (nazovite je religijska, nacionalna, politička, najčešće izmišljena,  ili bilo koja druga)  rascjepkanost je pokušaj  da se zdrav razum običnog čovjeka stalno i iznova udara   zaglupljujućim   šamarom  čiji će odjek lahko iz pamćenja izbrisati sve one stvari koje su imale, zajedničke nam, imenioce. Veliki park se sada naziva Zrinjevac, ulica Matije Gupca Franjevačka i sl.  Nazivi mnogih  ulica su  promijenjeni (mislim na „desnu„ stranu), tako da više ne znam kojim ili čijim gradom se krećem. Ulica kojom hodam je  nosila naziv jednog barda komunističke misli, a danas je taj naziv promijenjen i da pošteno kažem ni sam ne znam kojim nazivom su sada, gradske nam vlasti,  taj prostor obilježili.

Dok tako gazim po Lenjinu, promičem  i pomičem svoje četrdesetogodišnje  kosti (a čovjek sam koji voli puno hodati, šetati, kretati se; P.S.To znaju oni koji me znaju) ne mogu,  a da mi za oko (bolje reći za nogu) ne zapne neki  narkoman koji se jedva kreće, Biba  ili  jedan crni pas koji se stalno mota tuda.

Skoro, sve donedavno, tu  je bila izrovana zemlja  koja je više ličila na poligon za divlje životinje,  a ne na mjesto gdje koje je bilo sinonimom  za šetanje i znak civilizacijskog manira.  Obnovljeno je Lenjinovo šetalište (meni će uvijek biti Lenjinovo), ali su tu sada nekakve bijele pločice koje djeluju  hladno i monotono tako da želim što prije da ih pređem.  Rat je i na autora ovog članka ostavio trag, ali mu nije izbrisao naviku da se kreće (bez nekog naročitog cilja i povoda).

Vidim kroz staklo  mnogobrojnih kafana mlade i besposlene ljude. U jednom džepu im je obično indeks, a u drugom solidan mobitel ili neka kutija cigareta.  Dim i zaglušujuća muzika od koje se, često, ne može ni progovoriti,  dodaci  su  svakom gostu. I sam sam ljubitelj kafana, ali bar tražim one u kojima mogu čuti vlastiti glas, a ne nadmetati se s  decibelima koje su  nametnuli nadobudne i novopečene gazde. Da ne zaboravim i mnogobrojne kladionice koje su, za mnoge, postale nekom  vrstom  katarze. Mostar se nije samo fizički promijenio. Grad koji je bio inspiracija za mnoge umjetnike, slikare, poete, arhitekte, sada je, kažu, postao grad-slučaj. Poneki  umjetnik (ili onaj koji se takvim smatra)  nešto objavi, bljesne neka izložba, nekadašnje „Šantićeve večeri poezije„  koje su bile izuzetan kulturološki  događaj, danas, se organizuju  samo kada postoji višak u gradskom budžetu  ili  kad se gradski oci smiluju. Matica hrvatska  ponešto uradi, Gradska biblioteka i još poneka institucija,  ali to je daleko od onoga što bi grad koji se smatra regionalnim  centrom Hercegovine  trebao imati. Skoro pa da  ispadneš budala ako nisi čuo za neki drugoligaški  hokejaški tim ili ako, ne daj Bože, ne znaš koliko je igrala Barcelona. Kec, dvica, sigurica postaju bitovi modernog Mostara koji  me poput lošeg refrena prate. Prije si bio papak ako se nisi zaletio i u  odjeći uletio u Radobolju da starijima doneseš loptu (to je bila i svojevrsna inicijacija), a danas si to ako nemaš visokosofisticirani mobitel ili neki cool izgled po ko zna kojim mjerilima današnjeg mainstreama. Doduše, ljeti, turisti preplave grad i koji euro ostave i u Mostaru, ali to, uglavnom, završi u džepovima turističkih agencija i privatnih hotela i motela.

Moj poznanik Muharem Hindić kojeg mnogi u gradu poznaju pod nadimkom Muša, Muše ili Mušica stoji na sredini Španskog trga. Iza njega prelijepa zgrada Gimnazije.  Visoko podignute ruke u kojima drži plakat sa mnogobrojnim parolama: Na mladima svijet ostaje, Dignite glas za narodni spas i sl. Čovjek koji je prošao pola svijeta, radio u mnogim zemljama sada stoji sam na Trgu i poziva na buđenje uspavane  Mostarce. Poput Prometeja zakovanog za mostarski asfalt. Jutro je odavno prošlo. Podne je. Ne trebam gledati na sat. Ezani s okolnih džamija i zvono sa  stotinu i kusur metarskog tornja crkve na Bulevaru to nedvojbeno ukazuju. Nekome je  odzvonilo i ovog jutra.

Šetnja, koja je  u  mom (našem, vašem, a  sada najviše  „njihovom“) gradu    bila,  gotovo, ritual danas je postala, skoro pa incident. Šetnja je, nekako, bila dio nepisanog društvenog ugovora i znak urbanog ponašanja. Prilika da nekog sretnete,  pokažete  najnoviji modni detalj ili jednostavno uzmete zraka (mada je i  zrak danas nešto sasvim drugo). Čini mi se da se danas ljudi najčešće sretnu na sahranama ili na nekoj utakmici. A i tada, nema razgovora, jer se, ili skrušeno šuti, jer nije red na sahrani ili dženazi pričati, ili se dere i navija  za svoj tim ili onaj na koga se kladilo.

A kada padne kiša, ona prava mostarska, kao „iz kabla„  trebaće vam gondola da pređete na drugu stranu ulice tako da ćete imati, bar, osjećaj da ste u Veneciji, a ne u gradu koji sve više liči na  stihove Ramba Amadeusa „Ujutro Ragib ,  a uvečer Nagib“.  Simbol zelenila  i svjetlosti  sve više počinje ličiti na neki provincijski kutak sa obaveznom dnevnom dozom sivila i smrada praćenog malograđanštinom i  bezbrojnim štrajkovima propalih prijeratnih giganata („Soko“,“ Glinica“, „Đuro Salaj“, „Fabrika duhana„, „Hekom“  i mnogi drugi ). Grad o kome su se pjevali gazeli i tarihi danas se guši u vlastitom  smradu. Sunce i svjetlost, koju nekad  spominjaše Andrić, ugodna mediteranska klima,  Stari most i  klub „Velež“ te još pokoji detalj su, možda, zadnji atributivi nekadašnjeg Mostara, koji sve više blijede premazani surovim bojama svakodnevnice. Tone smeća  se prelijevaju poput kvasca preko kontejnera. Inače, u Mostaru postoji nekoliko komunalnih preduzeća što se savršeno uklapa u priču da se ovdje skoro sve dijeli. Jedan veliki razlomak  na mapi Bosne i Hercegovine. Na „lijevoj„ strani preduzeće Komos štrajkuje, a ostaci koje ostaviše mnoge mostarske obitelji, u bijelim kesama, sada su dokaz njihove intime koja se, nenadano dugo, zadrža na ulici. Da ne završi u elektronskom smeću   nešto svoje intime i sam dodadoh:

   Šetnja

Sinoć sam bio na predstavi
Uan Men šou Otirač
Igra poznanik Ivo
Šetam  i na lice stavljam
Masku
Radnici u tri smjene prave novi tržni centar
I multiplex kino
Stvarnost u Tri-De
U ruci tiket sa dva para
Kec i dvica
Barcelona sigurica
Između smeđeg smrdljivog humka i
Rupe u asfaltu natopljene vodom
Biram stajanje
Hamlet  i  sendvič sa pohovanom piletinom
Ostati ili krenuti?